Zabava

Razvojem ribolova kojim se čovjek bavi od najstarijih vremena, razvili su se raznovrsni ribolovni alati čija se raznolikost podjednako očituje u pogledu konstrukcije i načina njihove upotrebe. To je za Radio Kotor kazao Muljanin Ilko Marović, gostujući u emisiji “Ljetnje priče”.

Kako navodi, mnogi od alata koji su nastali u dalekoj prošlosti još se i danas upotrebljavaju, iako su jako primitivni.

“Paralelno sa razvojem alata i tehnike ribolova, nastajali su različiti nazivi i pojmovi koji su vezani za alate i načine njihove upotrebe. Tako se danas, vjerovatno kao ni u jednoj drugoj djelatnosti, susreće raznorodna terminologija u ribolovu. Ta terminologija je često lokalnog karaktera i u dijalektu što otežava sporazumijevanje među ljudima” – navodi Marović.

Iako se riba lovi raznim alatima, kaže, dijelimo ih na alate za privredni (povlačne mreže – koče, mreže potegače, plivarice, stajačice, vrše) i sportski ribolov (udičarski alati - najlon i štap, pendule, parangal i dr., puška za podvodni ribolov, osti).

Prema njegovim riječima, vrše su vrsta kaveza i taj način ribolova je rasprostranjen od davnina. Upotrebljavaju se za lov ribe, rakova i glavonožaca. Sa vršama se lovi uglavnom u proljeće i ljeto.

“Vrše su tako načinjene da riba i rakovi mogu u nju ući, ali ne mogu izaći. To se postiže vršcima, odnosno sistemom konusnih ulaza u obliku lijevka kojima je uska strana okrenuta prema unutrašnjem dijelu vrše. Riba ulazi u vršu razmičući ulaz vršića, a pri pokušaju izlaska nailazi na oštre šiljke vršića pa ne može nazad vani. Vrše se prave od pruća ili tanke trstike, ili od ispletene tanje metalne žice. U novije vrijeme prave se od plastičnog materijala” – ističe Marović.

Kako navodi, oblici i veličina vrše su različiti, što zavisi od vrste lova.

“Najčešće srećemo vrše valjkastog oblika, zatim u obliku srca, u obliku boce sa skraćenim grlom i četvrtastog oblika. Sam postupak izrade vrše u oblku srca može se podjeliti u tri faze. To su izrada kostura, zatim oblaganje kostura mrežastom žicom i na kraju oblikovanje usta vrše. Za izradu vrše koristi se pocinčana žica 4 – 6 mm. Spojevi kostura se prave savijanjem ili varenjem žice. U slijedećoj fazi izrade vrše kostur se oblači plaštom od žičanog pletiva. U trečoj fazi pravi se vršić. Vršić je najvažniji dio vrše, čija izrada treba da zadovolji dva uslova: mora biti takvog oblika da omogući ribi neometan ulaz u vršu, ali joj istovremeno treba toliko otežati izlaz da većina ribe ne uspije izaći iz nje.

Jedna od najstarijih vrša koja se kod nas još upotrebljava, ali veoma rijetko je vrša u obliku boce sa skraćenim vrhom, ispletena od šiblja. Plete se trostrukim redom šiblja i to tako da se dva reda postavljaju koso i unakosno prema gore, a treći red preko toga kružno i vodoravno. Ovisno za koju se ribu izrađuju, pletu se gušće ili rijeđe” – objašnjava Marović.

Vrše se, kaže, spuštaju u more blizu obale, obično na malim udaljenostima od 10 do 30 metara od obale, kao i na malim dubinama od 3 do 7 metara.

“Na gornji dio vrše priveže se konop o kojem je na kraju plovak, što na površini mora označava mjesto na kojem se vrša nalazi. Danas ribari uglavnom ne stavljaju plovak, jer se boje krađe i ulova i vrše, pa pamte položaj gdje su vršu bacili. Vrša se vadi bacajući rampina, ponekad i desetak puta se baci dok vršu napokon ne nađe. Da bi se riba privukla u vršu stavljaju se mamci. Za to se koriste: ostaci ljudske hrane, svježe ili slane ribe, otvorene mušlje, smrskni ježevi, ali se najčešće stavlja suvi kruh.

Vrše za lov jastoga su najšire. Po lovu na jastoge i danas su najpoznatiji bigovski ribari. Lov na jastoge zabranjen je od maja do decembra. Ulovljene jastoge treba žive dopremiti do mjesta pripremanja. Poslije ulova jastozi se smještaju u posebno napravljene kašune od pruća ili od drveta, a hrane se crnim ježevima, morskom travom i sitnom ribom da ne bi uginuli” – objašnjava Marović.

Prema njegovim riječima, korišćenje vrša rašireno je uzduž naše obale i jedan je od tradicionalnih načina ribolova.

“U vezi ribanja vršom propisano je nekoliko zakona i pravilnika. U privrednom ribolovu na smije se koristiti više od 50 vrša. U malom ribolovu i rekreacijskom ribolovu smiju se kao ribolovni alati koristiti najviše 3 vrše, dok je u sportskom ribolovu zabranjeno koristiti vrše” – navodi Marović.

Kako kaže, Zakon propisuje da „položaj u moru pojedinačno postavljene vrše označava jedna plutača, oblika kugle, promjera najmanje 15 cm. Plutača ne smije biti bijele boje i na njoj mora biti čitko ispisano ime i luka upisa broda, odnosno registarska oznaka barke kojom se obavlja ribolov”.

Kako ocjenjuje Marović, parangal je najefikasnije ribolovno sredstvo koje je na moru propisima dozvoljeno sportskom ribolovcu.

“Parangalom je moguće uloviti više ribe nego karolom, štapom i pendulum. Njima se može obuhvatiti veća površina ribolovnog područja, čak i kilometri površine, što se drugim ribolovnim sportskim alatima ne može.

Parangal u stvari, predstavlja niz udica povezanih pramulama ( predvezovima ) s osnovnom najlonskom uzicom. Ovim ribolovnim alatom se lovi bez prisustva čovjeka. Nakon što je parangal spušten u more, neko vrijeme se ostavlja u moru, da bi se riba ulovila na udicu. To je osnovna razlika između parangala i ostalih ribolovnih alata. Kod drugih vrsta ribolova potrebno je prisustvo ribolovca, odnosno njegovo aktivno učešće da bi se riba ulovila.

Sportski parangal je po broju udica ograničen na 150. Kod ribolovaca su inače najomiljeniji parangali sa po 20 – 50 udica. Sa njima se najlakše upravlja” – priča Marović.

Broj i veličina udica na parangalu, objašnjava, zavisi od vrste ribolova i vještine ribolovca.

“Sportski ribolovci jako cijene parangal jer se ovim ribolovnim alatom može uloviti i na desetine kilograma najkvalitetnije bijele ribe. Rad sa parangalima znači veoma težak posao, pa čak i danas kada mehaničko ribarsko vitlo zamjenjuje ribarske ruke. Dešavalo se dosta puta da je more pokazalo svoju okrutnu ćud u tih nekoliko sati dok je parangal bio u moru. Bačen po bonaci, a vađen po nevjeri. Puno puta je izvađen netaknut, isto onako kao što je i bačen, sve njeske na svom mjestu” – kaže Marović.

Kako navodi, osnovni elementi parangala su: udica, pramula (predvez) i osnovni najlon. Pored njih na parangal se stavljaju još i: pluta, sidra i plutajuće površinske oznake (plovci).

“Prije bacanja parangala u more parangal se drži (čuva) u košari na čijim su rubovima zakačene udice parangala. Pramule su međusobno udaljene od 1,5 do 2 metra, zavisno od vrste ribe koja se lovi. Na svakom kraju osnovnog najlona parangala veže se konopac čiji se jedan kraj optereti sidrom (utegom).

Ima različitih vrsta parangala, ali se kod nas sreću tri osnovne vrste ovog alata : pridneni, lebdeći i površinski. Pridneni parangali

se tako nazivaju zbog toga što njihove udice leže na morskom dnu ili lebde u neposrednoj blizini dna. Koriste se za lov zubaca, orade, škrpine, grujeva, pasa, raža i druge divljači. Olova razmještena po dnu drže ove parangale na dno, a mjestimično postavljena pluta izdižu udice malo iznad dna” – objašnjava Marović.

Prema njegovim riječima, lebdeći parangali su jednim svojim krajem usidreni za morsko dno, a drugi im je kraj vezan za plutaću. Ovim parangalom se love ribe koje nijesu isključivo vezane za morsko dno. To su : palamide, skuše, oslići, gofovi i dr.

“Površinski parangali se od osnovnih parangala razlikuju što se udice održavaju blizu površine vode pomoću pluta postavljenih na osnovni najlon” – ističe Marović.

Kako kaže, ribolov parangalima može se podjeliti u tri osnovne faze: priprema parangala za spuštanje, spuštanje parangala i dizanje parangala.

“Parangal se priprema za spuštanje neposredno nakon obavljenog ribolova, kada ga je potrebno složiti. Osnova parangala se slaže u košaru, a udice sa kojih je skinuta njecka zakače u ležište o njen rub. Slaganje se obično vrši s lijeve na desnu stranu, a udice se kače redom kako koja pristiže. Krajevi parangala se posebno odvajaju i označuju. Neposredno prije upotrebe na udice parangala se stavlja njecka, koja je obično riba ili djelovi ribe.

Prije spuštanja parangala u more prvi se kraj osnove parangala spaja sa kalumom (uže plovka koji se jednim krajem privezuje za krajeve osnove parangala, a drugim za plovak) na čijem se jednom kraju nalazi plovak, a na drugom teg. Prvo se spušta u more plovak i istodobno barkom vozi lagano naprijed, nakon čega se spušta teg. Nakon toga nastavlja se vožnja barkom lagano naprijed i počinje spuštanje udica. Brza vožnja i spuštanje parangala zavisi od spretnosti ribara, a još više od toga kako je parangal složen.

Dizanje parangala se obavlja obrnutim redom od spuštanja istog” – objašnjava Marović.

Osti su, kaže on, probodni ribolovni alati koji se upotrebljavaju za lov svih vrsta ribe, glavonožaca i rakova.

“Razvile su se iz jednostavnijeg koplja. Osti imaju oblik piruna, viljuške, sa više šiljaka, a svaki šiljak ima na kraju zubac u obliku zaoštrene strijelice, samo srednji šiljak ima zupce sa obije strane. Uloga zubaca je da, kad se osti zabiju u ribu, ona ne ispadne sa njih. Osti su se nekada kovale od najkvalitetnijeg gvožđa ili čelika, danas najčešće od prohroma.

Lanca (motka) na koju su nasađene osti izrađuje se od tvrdog ali elastičnog drveta, po mogučnosti bez čvora. Dužina može biti različita i zavisi od dubine mora, odnosno od dna na položajima gdje se lovi. Najčešće je duga od 4 do 6 metara. Na samom kraju lance veže se tanki konopac, dužine do 10 metara kojim se zadrže osti u slučaju da se zbog dubine, daljine ili snage pogođene ribe, ne uspije lanca zadržati u ruci (npr. kada se gađa „avolo“ – na let – što se praktikuje uglavnom pri ulovu brze ribe koja se nalazi u jatima, lanca se izbacuje iz ruke).

Sportskog ribolovca posebno privlaći susret sa živom neulovljenom ribom, jer tada samo o njegovoj vještini zavisi hoće li ribu uloviti ili će ona njega nadmudriti” – priča Marović.

Osti se, navodi on, upotrebljavaju i danju i noću, sa i bez barke, ali najčešće uz obalu pod osvijetljenjem ili u ranim jutarnjim satima kada je bonaca (mirno more).

“Za gađanje ostima iz barke potrebna je posebna vještina. Dugotrajnom praksom lova ostima s obale i iz barke stiče se osjećaj za određivanje tačke gađanja koju treba, kod ciljeva u kretanju odrediti, tako da se uzme u obzir brzina i smjer kretanja cilja, kao i eventualno kretanje barke. To praktično znači da osti moraju presresti ribu u smjeru njenog kretanja, jer ukoliko bi se gađalo na mjesto gdje se riba nalazi u momentu izbačaja ostiju, došlo bi neminovno do zakašnjenja i promašaja.

Za vrijeme dok ostiljaš budno prati more i dno kako bi uočio lovinu, osti drži na maloj udaljenosti iznad nivoa mora, spreman da ih u svakom trenutku izbaci. Do bacanja ostiju ne dolazi odmah nakon uočavanja cilja, već se osti polako i pažljivo, gotovo bešumno, uronjavaju u more i približe cilju, pa se tek onda naglim udarcem bez ispuštanja ostiju iz ruku ili izbačajem ostiju nabode riba, zavisno od udaljenosti. Probodenu lovinu treba jednako pažljivo i bez naglih trzaja podizati na barku kako ne  bi ispala sa ostiju.

Za lov iz barke, pored ostiljaša, o kojem najviše zavisi uspijeh ribolova, značajan je i veslač. Veslajući umjereno, lagano i tiho, on treba slijediti upute ostiljaša o pravcu i brzini, te pazeći da veslima pravi što manji šum kako se riba ne bi uplašila” – objašnjava Marović.

Kako navodi, harpoon je probodni ribolovni alat koji se takođe razvio iz koplja.

“Služi za ulov veće ribe. Harpun se sastoji od zašiljenog vrška na kojem se sa strane nalaze zupci koji se rasklope kad se harpun zabode u tijelo ribe, što otežava njeno bježanje. Upotrebljava se i u lovu sa puškom i velikom lancom “ – ističe Marović.

Kako navodi, za razliku od drugih vrsta ribolova na moru kod kojih ribolovac ne vidi lovinu - ribu nego je čeka i posredno saznaje o njenom prisustvu (kad riba trzne, plovak zaroni ili izvuće praznu udicu), kod podvodnog ribolova ribolovac traži i vidi svoj plijen.

“Da bi to postigao kreće se pod morskom površinom, a za to je potrebno znati roniti, a i posjedovati odgovarajući pribor, odnosno opremu. U opremu za ribolov pod vodom se nalaze: maska, disaljka, peraja, podvodna puška, signalni plovak, nož, baterijska lampa, pojas sa tegovima, ronilačko odjelo, dubinomjer, kompas, ronilački sat i žica ili vrečica za držanje ulovljene ribe.

Maska za ronjenje omogučava jasnu vidljivost u vodi i spriječava neposredan kontakt očiju i nosa sa vodom. Potrebno je da ne propušta vodu, da dobro prijanja uz obraz i da ima veliko vidno polje. Staklo maske treba održavati čistim” – kaže Marović.

Prema njegovim riječima, peraja omogućavaju lakše plivanje i uronjavanje, a ne smiju biti ni preuska ni preširoka.

“Mogu biti sa punim stopalom ili bez pete sa prilagodljivim kaišićem za stopalo.

Disaljka je dio pribora bez kojeg je nemoguće istovremeno plivati, gledati prema dnu i disati. Donji kraj disaljke koji se drži u ustima je savijen. Disaljka ne smije biti preširoka jer to otežava ispuhavanje vode koja uđe u nju, a ni preduga jer je tada teže udisati čisti vazduh. Zato se najčešće prave disaljke standardnih dimenzija, duge do 30 cm, a unutrašnji promjer je 20 mm.

Puška za podvodni ribolov je posebno oružje koje izbacuje osti ili harpun. Postoje tri vrste ovih pušaka: na mehanički pogon, pogon lastika (elastične trake) i na pneumatski pogon. Najbolje su pneumatske puške kod kojih do izbacivanja ostiju dolazi oslobađanjem komprimiranog zraka” – navodi Marović.

Kaže da signalni plovak ili bova upozorava na prisustvo ronioca pod morem.

“Plovak je svijetle boje, najčešće crvene da se lakše uoći, promjera je preko 30 cm, vezan za konop dužine 30 m i označava položaj gdje se nalazi podvodni ribolovac.

Nož služi podvodnom ribolovcu da se oslobodi od mreže ili konopa ako se zaplete o njih. Nož koji se nosi na nozi, potkoljenici, masivan je i nazubljen sa jedne strane.

Baterijska lampa služi za osvjetljavanje rupa i drugih slabo osvijetljenih mjesta na morskom dnu. Služi za noćno ronjenje.

Pojas sa tegovima se upotrebljava pri ribolovu podvodnom puškom i on služi za regulisanje plovnosti podvodnog ronioca. Tegovi koji su vezani za pojas su težine 0,5 do 1 kg. Pojas se zatvara sigurnosnom kopčom koja u slučaju potrebe omogućava njegovo brzo otvaranje i odbacivanje.

Dubomjer je uređaj kojim podvodni ribolovac određuje i mjeri dubinu svog urona. Oni su, u stvari, manometri za mjerenje pritiska. Pod vodom se svakih 10 m dubine pritisak povečava 1 atm. Kompas služi za orijentaciju pod vodom i pronalaženje pozicija udaljenih od obale. Nosi se na ruci.

Ronilački sat služi za kontrolisanje trajanja ribolova ili za takmičenja. Žica ili vrećica za držanje ulova služi za držanje ulovljene ribe koja se ubije u toku ribolova. Ulov se natiče na žicu koja je od nerđajućeg čelika ili pothranjuju u vrećicu koja se najčešće pravi od mreže”- objašnjava Marović.