Zabava

Ljetnje priče petkom bave se mladima, a današnja emisija inspirisana je tribinom mladi na distanci, pa su naši gosti studenti i srednjoškolci Kotora, koji nam iz prve ruke pričaju o promjeni načina života i studiranja pod uslovima pandemije Covid-19.

Kako su se ove promjene refletkovale na život naših sugrađana, studenata i srednjoškolaca, pričaju nam studenti Jelena Risteljić i Krsto Vulović kao i učenica Gimnazije Kotor Ina Cicović.

Kako upoređujete vaš stil života prije i evo sad, još uvijek za vrijeme korone, šta se sve promijenilo?

Jelena Risteljić: Prije korone je život bio dosta opušteniji. Niko nije očekivao da nešto ovako može da se desi. Nakon svega ovog, trebali bi biti mnogo obazriviji prema sebi, prema drugima i prema životnim navikama. Život bi trebao da se malo uspori i da budemo okrenuti malo više sebi.

Krsto Vulović: Moj tempo života je ranije bio toliko brz da nisam imao vremena da stanem i razmislim šta je to što želim i čemu treba da se posvetim.

Ina Cicović: Prije korone život mi je bio prilično rutinski. Sad imam više vremena da se posvetim toj nekoj mentalnoj higijeni, da razmislim o planovima za budućnost i da na neke druge načine radim na sebi.

Kako su se ove promjene odrazile na vaš studentski život?

Jelena Risteljić: Ja sam prije svega ovoga završila većinu spita za osnovne studije ali, kako studiram režiju koja uključuje puno prakse sa publikom, glumcima, ostali smo potpuno blokirani da radimo i stvaramo.

Krsto Vulović: Studentski život je u početku prilično usporio jer je svima nama to sve bilo novo, a pogotovo profesorima koji su trebali da se prilagode novom načinu rada. Nije bilo jednostavno jer ništa ne može da zamijeni živu riječ i interakciju između profesora i studenata. Uspjeli smo da nađemo način kako da olakšamo svu ovu situaciju.

Ina Cicović: Na neki način smo bili blokirani jer nas je dosta tokom školovanja angažovano u grupnim projektima. A što se tiče škoslkog materijala i predavanja brzo smo se navikli, s obzirom da su profesori u kratkom roku pronašli rješenje.

Često pominjemo riječi poput izolacija, distanca....Ne zvuče ni malo prijatno. Kako ste se suočili sa ovim terminima u praksi, kakve su vam bile reakcije sve vrijeme?

Jelena Risteljić: Nama su svi ti termini bili poznati, ali ne u praksi, pa je u početku zvučalo malo strašno jer su svi psihološki vezivali te termine za koronavirus i bolest, ali su kasnije te riječi postale sinonim za očuvanje zdravlja, svog i svih drugih.

Krsto Vulović: Najteže je bilo s početka, zato što smo hodali po napoznatom terenu i onda naravno slijedi taj strah, nervoza, anksioznost....Mogu li ja da se zarazim, mogu li da zarazim nekog...I to je bilo teško jer najveći problem stvorite sami sebi u glavi. I potreban je momenat kada ćete da presudite, da se suočite sa situacijom koja je ispred vas. Morate se pomiriti sa tim da su neke stvari veće od vas i da se tako postavite. Onog trenutka kada to prelomite, shvatite da možda i nije toliko teško.

Ina Cicović: Riječi izolacija i socijalna distanca su nam u početku zvučale zastrašujuće i zbunjujuće, ali mislim da se kod dosta ljudi to brzo razriješilo. I dalje smo imali interakcije sa svojim bližnjima, npr. preko video poziva, samo smo bili uskraćeni za tu neku fizičku interakciju.

Jeste li doživjeli neke neprijatnosti ili nelogičnosti u domenu putovanja kući sa studija, ili imate neku zabavnu anegdotu?

Jelena Risteljić: Ja nemam baš zabavnu anegdotu jer sam dolazila kući iz Beograda, a tražila sam način kad je najbezbolnije da se putuje. Išla sam iz Beograda preko Bosne, sa urađenim testom. Kad sam prešla granicu znala sam da dolazim kući i da će sve biti u redu. Taj period samoizalacije nakon dolaska je bio lakši, jer sam bila kod kuće

Krsto Vulović: Moja priča nije baš zabavna, ali svi kojima sam pričao su se nasmijali. Takođe sam se vraćao iz Srbije kad su se otvorile granice da se može doći preko testa. Dva dana nakon što je donijeta odluka, otišao sam iz Beograda u Sarajevo, uradio test koji nije bio uopšte jeftin. Srećom, test je bio negativan i nastavio sam put do Crne Gore. Kada sam došao kući, rečeno mi je da moram da idem u karantin uprkos negativnom testu. Uslijedio je čak i bijes, jer zašto bih, ja zdrava osoba morao da idem u karantin sa papriom koji pokazuje da sam zdrav i nisam opasan po ljude oko sebe. Bio sam u Igalu u karantinu 7 dana i nakon toga 7 dana samoizolacije, nakon kojih se vraćam među ljude.

Vrativši se u Kotor, može li se reći da se naša sredina razlikuje po reakcijama u odnosu na druge gradove?

Jelena Rsiteljić: Razlikuje se prilično. Upoređujem Kotor sa Beogradom. Kotor je opušteniji, manja je sredina, ali ne mogu da kažem da ljudi nisu obazriviji. Ljudi nose maske i pridržavaju se distance, ali nije ni to Kotor na koji sam navikla. Očekivala sam da ću vidjeti Kotor koji pamtim, Kotor ljeti.

Krsto Vulović: Ja mislim da nije toliko pitanje oko zaštite, prevencije, već sama činjenica da je Kotor manja sredina i da se dešava da neki ljudi koji su imali virus, budu isključeni i nakon što ozdrave, pa treba malo više edukovati ljude, bez izopštavanja.

Ina, kao učenica srednje škole, možeš li nam navesti prednosti i mane učenja preko interneta, na daljinu, iz tvog ugla?

Ina Cicović: Prednost je to što smo aplikaciju mogli bilo kad da otvorimo i zbližili smo se sa profesorima tako što smo po cijeli dan bili u kontaktu. Mane su, naravno, nedostatak interakcije, atmosfere u učionici, grupni radovi, a takođe je i pri ocjenjivanju čudno stajati ispred ekrana, te gledati u jednu tačku dok razgovaramo sa profesorom. Ironično je bilo što, kada je započela ova situacija, svi su bili srećni jer smo dobili mini raspust. Ali kasnije nam nije bilo baš svejedno. Svi jedva čekaju da se vratimo u klupe.

Ljeto 2020. ulazi u završnu fazu. Sigurno je bilo drugačije od svakog do sada. Po čemu ćete ga pamtiti i koje su naučene lekcije iz svega do sad?

Ina Cicović: Što se mene tiče, da se oslobodim rutine i da usporim život jer sam bila isuviše hiperaktivna, da budem svjesna da sve može da se promijeni u trenu i da nekad, stvarno, nemamo kontrolu nad svojim životom, da naučimo da se prepustimo.

Jelena Risteljić: Definitivno sam naučila da treba da cijenim i uživam u onome što imam...

Krsto Vulović: Uprkos tome što je Kotor turistički grad, imali smo više vremena za nas same, plaže nisu bile pretrpane, što je s sjedne strane lijepo, a sa druge nije. Shvatio sam koliko stvari uzimamo zdravo za gotovo i ne cijenimo ih, nego tek onda kada nam budu oduzete. Žao mi je što nema kulturnih dešavanja po kojima je Kotor prepoznat, ali radujem se vremenu kada ćemo sve to nadoknaditi.