Zabava

U okviru serijala toplih "Ljetnjih priča", selimo se među kamene fasade i talase Boke Kotorske, vodeći vas kroz note, uspomene i emotivnu autentičnost crnogorske muzičke scene. Naš sagovornik je čovjek čije pjesme nose prepoznatljiv duh ovog kraja, tradiciju i onu posebnu toplinu koja se ne zaboravlja – veličanstveni Duka Martinović. Njegov glas i muzika obilježili su generacije, a pjesme koje je stvarao i izvodio i danas žive, pjevaju se i prenose sa koljena na koljeno.

Iako skroman, svjestan je težine i trajanja svog rada. Kako sam ističe, najveći ponos svakog ozbiljnog muzičara je kada njegove pjesme prepoznaju sve generacije – od najstarijih, preko publike srednjeg doba, pa sve do djece.

Tri uspješna opusa i bokeški bluz u Beogradu

Muzički put Duke Martinovića podijeljen je na tri velika, podjednako važna segmenta: rad u kultnoj “Muzičkoj radionici”, sopstvene autorske kompozicije i festivalske nastupe, kao i stvaralaštvo u okviru sastava “Tri kvarta”.

 „Zadovoljstvo je kada pjesme zažive u toj mjeri da ti to stvara istinsku radost“, kaže Duka, podsjećajući da je naziv za 'Muzičku radionicu' osmislio maestro Zoran Proročić, u čijem su se studiju nakon njegovog povratka iz Dubrovnika pravili prvi demo snimci.

Zoran je kasnije stvorio ogroman opus, praveći kotorske originale, serenade i pjesme koje su svi svrstali u bokešku muziku. A da taj zvuk ne poznaje geografske granice, svjedoči i Dukina anegdota o prijatelju, poznatom bluz muzičaru iz beogradskog benda “Point Blank”: „Zove me i pita da mu narežem sve te bokeške pjesme i “Muzičku radionicu” jer mu žena obožava tu muziku. Pitao sam ga da li mu je supruga odavde, a on kaže: 'Ne, rođena Beograđanka'. Dakle, ljudi osjete taj mediteranski šmek, te pop i pop-rok osnove sa gitarama koje imaju posebnu dušu, bilo da ih izvodite u Kotoru ili pred Slovencima u Cankarjevom domu gdje smo dobijali ovacije.“

Probe od četiri minuta i pohvala od Olivera Dragojevića

U zlatno doba, između 1985. i 1990. godine, ovaj sastav je pratio najveće zvijezde tadašnje Jugoslavije – Zdravka Čolića, Doris Dragović, Danijela Popovića i druge koji su tada bili na samom vrhu. Bili su toliko uvježbani i profesionalni da su regionalne zvijezde ostajale u čudu.

Duka se sa osmjehom prisjeća susreta sa legendarnim Oliverom Dragojevićem: „Probe sa njima su trajale svega tri ili četiri minuta. Oni nam pošalju repertoar, mi skinemo pjesme originalno sa ploče, dođemo i odsviramo prvu stvar. Sjećam se, Oliver nas je pitao: 'Jeste li sve stvari skinuli ovako?' Kada smo rekli da jesmo, on je samo odgovorio: 'Onda ne treba ništa ni da probamo. Šta ima da probamo?' Njegov prateći bend “Delfini” iz Splita, iako odličan, stvari nikada nije skidao tako precizno sa ploče jer su na albumima radili studijski muzičari, a mi smo skidali svaki detalj.“

 Između suza i smijeha: „Svi znaju moje pjesme, ali ne znaju da su moje“

Da su Kotorani svjesni kakve muzičare imaju u gradu, pokazali su istorijski koncerti iz 2015. godine. Prvi na trgu pred hiljadama ljudi, a potom, nakon samo sedam dana, i na ljetnjoj pozornici u Tivtu. Bili su to nastupi prepuni emocija, smijeha i suza, nakon kojih su ih ljudi na ulicama mjesecima zaustavljali i pitali kada će repriza. Nažalost po vjernu publiku, odgovor je realan – vjerovatno nikad više, jer članovi žive na različitim krajevima svijeta (Riki je u Holandiji), a bend nikada nije želio da posao „otaljava“.

Zbog nedostatka zvaničnih video-spotova u eri prije YouTube-a, Duka se susretao sa neobičnim situacijama: „Prije desetak godina mi prijatelj kaže kako je čuo sjajnu novu pjesmu na radiju, citira mi tekst 'Putevi traže korake tvoje...', a ja ga pogledam i kažem: 'Znaš li kad je ta pjesma izdata? 1995. godine!' Moja 'Gorska vila' ima hiljade i hiljade pregleda, ali na različitim platformama i kanalima. Zato se često dešava da svi znaju moje pjesme, ali ne znaju da su moje. Ali dobro, na kraju krajeva, nije ni to loše.“

„Nisam želio da budem zvijezda, želio sam respekt“

Muzika danas od umjetnika traži cijelu dušu, ogromnu energiju, pa i sopstvena sredstva, a tretman u društvu često izostane. Duka je davno prestao da objavljuje nove materijale, iako mu u arhivama, na minidiskovima i DAT trakama, stoji mnoštvo neobjavljenih pjesama.

 „Nikada nisam volio da budem zvijezda, ali sam volio da imam tretman. Ne tražim da svi padaju u nesvjest, već samo želim respekt. Da ljudi znaju ko je taj muzičar, da imam svoje mjesto i da neko u određenom trenutku kaže: 'E, to je naš Duka Martinović'. Nisam bio od onih koji vole da se gledaju na televiziji, uvijek sam želio samo jedno – da ljudi slušaju moju muziku.“

Duka je ostao dosljedan i svojoj viziji scene – na šaljivo pitanje o tome da li bi na bini volio da vidi gutače vatre ili glumce koji glume palme, odgovara da nikada nije volio da bilo šta skreće pažnju sa same muzike. Jedini koje bi istinski volio da vidi pored sebe na sceni jesu njegovi sinovi.      

 Najveći životni uspjeh: „Moja djeca su moj najbolji album“ 

Ipak, dok razgovara sa novinarkom Elenom, Duka stavlja tačku na estradu i sa ponosom ističe ono što mu je najvažnije, svjestan da će ove riječi ostati trajno zabilježene:

 „Najveća stvar u životu koja mi se mogla desiti nije ni album ni pjesma, nego što imam troje divne, pristojne i poštene djece, koji su uz to i sjajni muzičari. Unučići već polako nasljeđuju tu kreativnost. To je ono najvažnije.“

Na samom kraju, Duka se sa posebnom sjetom osvrnuo i na Radio Kotor, medij koji i dalje nosi u srcu kao da je u njemu zaposlen, i gdje se, kad god svrati, osjeća kao domaćin među prijateljima. I, mada poručuje da na radio voli da dođe samo ako se priča o nekim drugim životnim temama, jer novih pjesama i nastupa nema – jedno je sigurno: Kotor i Boka će njegove stare note uvijek slušati sa istim žarom. Jer pjesme stvorene iz čiste emocije nemaju rok trajanja.

Jelena Kažanegra