Zabava

Poznati crnogorski kantautor i radijski voditelj otvoreno govori o emocijama koje ogoljava kroz pjesme, anegdoti sa dvije lijeve cipele koja mu se desila iza festivalske scene i zašto nakon koncerata najviše voli mir i tišinu.

Muzika je oduvijek bila prostor u kojem se najlakše prepoznaju iskrenost i čista emocija. Za poznatog crnogorskog muzičara Boža Bulatovića, ona nikada nije bila samo profesija ili puki izvor zarade, već suštinska potreba da izbaci ono što nosi duboko u sebi. Gostujući u emisiji “Ljetnje priče” sa Jelenom Kažanegrom, Božo je napravio kratku retrospektivu svoje višedecenijske karijere, podijelio simpatične momente iza kulisa i objasnio zašto i dalje, nakon toliko godina, drži gitaru u rukama.

„Nisam čuo da me zovu Boža Pub, ali ne bih imao ništa protiv“

Razgovor je počeo uz malo smijeha. Na Jeleninu opasku da ga mnogi prepoznaju i vole zbog kultne pjesme „Mare“, ali i da ga u šali nazivaju „Boža zvani Puba“ (po čuvenom liku iz pjesme Đorđa Balašovića), kantautor priznaje da za taj nadimak čuje prvi put.

„Iskreno ti kažem, prvi put čujem da me iko ikad zove Boža Pub! Ali eto, vjerovatno ima i toga. Svaki Boža bi poželio da bude taj lik iz pjesme – ono, 'džaba vam novci, moji su novci, ja ipak varam malo bolje'. To su te simpatične prevare koje su ga smjestile u legendu. Da sam se bavio bezbjednošću, možda bi mi taj nadimak više pristajao, ali ne bi mi smetao. On je jedan vrlo pozitivan i simpatičan lik.“

Muzika kao dug prema prohujalim godinama

Ipak, iza šaljivih opaski krije se čovjek koji je svoj radni vijek proveo iza radijskog mikrofona kao voditelj, dok je muziku ljubomorno čuvao za svoju dušu.

„Nikada nisam živio od muzike u smislu da moram zaraditi dinar da preživim. Radio sam kao radiovoditelj cijeli vijek, a muzika mi je dala mogućnost da kažem nešto što možda nikada nigdje ne bih izgovorio, da ispričam tajnu koju ne bih rekao nikome. Kroz pjesmu mi pjesnici ogolimo dušu. Jedina stvar zbog koje nikada ne prekidam jeste poštovanje prema decenijama koje sam uložio u muziku – svoja sredstva, ljubav i emociju. Imamo dug prema svim tim godinama. Dok god možemo držati gitaru i korektno pjevati, pjevaćemo. Imamo taj svoj trenutak u muzici koji ne damo nikome i ne mijenjamo ni za šta na svijetu.“

Kada trgovi pjevaju, u grlu je knedla

Božove pjesme poput „Mare“, „Podgorice“ i „Nikšića“ odavno su postale lične karte ovih gradova. Ipak, izvođenje tih stihova za autora nosi poseban emotivni teret.

„Sve moje pjesme pisane su emocijom, sjećaju na drage ljude i velike ljubavi. Kada pjevam o Podgorici, Nikšiću ili novu pjesmu 'Majko', uvijek je tu ona knedla u grlu. Nije lagano izvoditi te riječi, koliko god te publika u tom trenutku podizala zajedničkim pjevanjem. Doživio sam da trgovi i sportske hale pjevaju moje pjesme uglas. To su ujedno najteži i najljepši momenti za jednog autora. Čudno je to, moji favoriti su se uvijek razlikovali od onoga što publika izabere. Danas kod naroda izgleda više ne pale priče u pjesmama, traži se nešto brže i lakše za pamćenje. Ja ću ipak ostati vjeran svom putu. Misija pjevača je da piše srcem, pa ko želi da sluša – neka sluša.“

Posebno mjesto u njegovom srcu zauzima pjesma „Podgorica“, koja je nastala još 1996. godine, a objavljena 1998.

„Gotovo 30 godina ta pjesma živi. U tom gradu sam se milion puta osjećao posebno i osjećam ogromnu zahvalnost prema građanima koji su mi stostruko vraćali tu emociju na svakom koraku. Volio bih da stotinu puta živim i da stotinu puta prolazim kroz mladost i popularnost te pjesme.“

Anegdota za pamćenje: Kako sam krenuo na binu sa dvije lijeve cipele

Iako je godinama tvrdio da nema nikakvih zanimljivih festivalskih anegdota jer „nije padao sa bine niti su ga otimali obožavaoci“, sudbina mu je prije dvije godine na festivalu “Biser Jadrana” priredila situaciju za pamćenje.

„Pripremao sam se za festival i spakovao dva para sličnih cipela uz odijela – jedne elegantne, druge malo robusnije, ali obje u crno-bijelom dezenu iz 'ludih tridesetih', u stilu Dina Dvornika. Sasvim slučajno, na sebi sam imao crne patike sa bijelim đonom. Samo pet minuta prije izlaska na binu, ušao sam u garderobu da se presvučem i shvatio da sam ponio dvije lijeve cipele, i to iz različitih parova! Stajao sam i razmišljao šta da radim, vremena da trčim do hotela nije bilo. Pogledao sam patike, pomislio 'pa i nije loše' i izašao na binu. To samo meni može da se desi!“

Umjesto kafanskog ludila – mir

Nakon toliko godina na sceni, euforija i mladalačko ludilo nakon koncerata ustupili su mjesto nekim mirnijim navikama. Kada se ugase kamere i reflektori, Božo najviše cijeni tišinu i krug najbližih ljudi.

„Godine su učinile svoje, nemam više tu vrstu euforije nakon koncerata. Bitan mi je samo onaj trenutak dok sam na bini. Kad se sve završi, obično samo navijam da mi ne zuje uši od glasnog ozvučenja, jer mi to remeti srce i pravi aritmiju, pa ne mogu dugo da spavam. I dok tako ležim u mraku i čekam san, uzmem mobilni telefon i igram online Lore. Volim tu igru još od malih nogu i tako se uspavljujem. Danas mi najviše prijaju mir, porodica i bliski prijatelji. Kad sam bio mlađi, poslije svirke je tek kretao 'džumbus', a sada mi je najdraže kada se sve utihne.“

Za kraj, kantautor šalje toplu poruku publici i starim prijateljima: „Život je lijep upravo zbog toga što prijatelja možeš sresti uvijek i svuda, i što ti u tom trenutku bude toplo oko srca.“ Nova muzika, kako obećava, stiže veoma brzo, a među novitetima biće i pjesme posvećene Crnoj Gori („Kamene ruke“) i Sarajevu – gradu u kojem je nekada davno želio da živi.

(Foto – Božo Bulatović, privatna arhiva)