Sport

Gost emisije Ljetnje priče bio je proslavljeni crnogorski automobilista Željko Bato Banićević.

Podsjećamo ukratko, Željko Banićević je više od 35 puta bio prvak Crne Gore, 25 puta prvak Jugoslavije, dobitnik je 8 zlatnih i 2 dijamantske kacige, priznanja za najboljeg sportistu Kotora i mnoge druge nagrade.

Razgovor je zabilježila Tamara Vuković, a u nastavku pročitatjte intervju.

Kako ste doživjeli ovo laskavo priznanje za najboljeg automobilistu države svih vremena i koliko ono za Vas znači?

Poslije toliko vremena provedenog na stazama širom Jugoslavije, nakon razultata ostvarenih na takmičenjima, dodao bih da sam više od 35 puta bio prvak Crne Gore, više od 25 puta prvak Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, osvajač sam osam zlatnih i dvije dijamantske kacige što nikome do sada nije pošlo za rukom, došlo je i to najveće priznanje koje mi je već prije desetak godina uručeno što me posebno obradovalo . Naravno, tome su  doprinijeli rezultati koji stoje iza mene, da Auto-moto savez Crne Gore,  kao najveća institucija i sportska organizacija, dodjeli mi to priznanje. Puno puta sam proglašen za najboljeg sportistu Boke kotorske, Kotora, među najboljim spotistima Crne Gore, tri puta sam dobitnik Novembarske nagrade grada Kotora. Priznanja je bilo puno, prošle godine sam bio u deset najboljih sportista iz opštine Kotor . Sva priznanja i nagrade došli su u moje ruke zahvaljujući rezultatima, a  ovim putem bih se zahvalio svima onima koji su vrednovali moje rezultate kao i medijima na ogromnoj podršci koju sve vrijeme imam.

Odakle nadimak „Gorski car“?

U Jugoslaviji sam šest puta zaredom bio najbolji od 1986 do 1991.godine, na brdskim trkama kada su bile vremenske nepogode, kada je bila klizava staza, kiša nevrijeme, sa mnogo slabijim automobilom na bilo kojoj stazi bio sam najbrži . To su ljudi primijetili, moje kolege, višestruki šampion Jugoslavije Paja Komnenović iz Beograda sa ekipom novinara su mi dali taj nadimak, na čemu im veliko hvala. To ime je ostalo i dan danas i eto mislim da je opravdano u svakom smislu.

Kotor, a i Vaš Risan, ima mnogo sportova koji su usko vezani za loptu. Vi ste se ipak odlučili za jednu drugu vrstu nadmetanja, a to je volan. Zašto ste izabrali autosport i od kada datira ta ljubav prema brzinama?

To je duga priča, živim iznad Risna tri kilometra od centra, tako da mi je škola bila udaljena od kuće i uvijek neko vozi od škole do kuće, kao djetetu mi je to bilo interesantno, neko bi mi dao i da okrećem volan. Roditelji su mi 1970. godine kupili prvi auto Fiat 1300, tada sam imao 12 godina i tako sam počeo da vozim. Zatim reli,, Mladost” , štafeta mladosti, moglo se voziti bez vozačke dozvole, a ja sam se vrlo rado priključivao tome i zahvaljujući tim  vožnjama, druženjima i brzini koju sam svakodnevnog uvećavao, pojavio sam se 1976. u Kotoru, Kotor-Trojica, gdje sam bio treći, i tako je sve počelo. Evo dan danas 45-a godina otkako se takmičim, u automobilizmu mislim da će teško neko biti toliko uporan da istraje, a pogotovo da ga prati sreća i da na kraju ostvari sve ovo što sam ja ostvario.

Kako je izgedala Vaša prva trka, rekli ste da je to bilo 1976. Kotor- Troica i sa kojim vozilom?

Prva trka je bila 25. maja 1976. godine, čak nisam ni imao punih 18 godina, nisam imao ni vozačku dozvolu , tada se moglo provući, a vozio sam pod imenom Nikše Nikovića iz Risna i osvojio sam treće mjesto. To mi je bila odskočna daska i na sljedećim trkama bio sam sve bolji. Počeo sam da nižem pobjede i svake godine na šampionatu , oko 25 godina zaredom sam bio najbolji u različitim kategorijama. Automobilizam je opasan i skup sport, ali da nisam imao podrške i da nisam imao sreće u svemu tome sigurno ne bih ni došao do ovakvih rezultata.

Da li bi ste mogli, mada je to poduži spisak, da nam kažete koje ste sve titule i priznanja osvojili tokom svoje zaista impozantne karijere?

Puno je priznanja i nagrada, po nešto se zaboravilo a kako i ne bi kada je 44 pune godine iza mene. Kada je 2006. godine Crna Gora postala nezavisna država bio sam najuspješniji automobilista u Jugoslaviji, sa najviše pobjeda iza sebe. Mislim samo na brdskim trkama da sam imao 110 pobjeda, te ne znam koliko drugih i trećih mjesta , kod kuće imam literaturu a ovako je teško pamtiti, do tada sam osvojio 25 šampionskih titula,  od čega 21 u različitim klasama a četiri u generalnom plasmanu. Plus titule u Crnogorskom prvenstvu kojih sada ima preko 35. Koliko ukupno pobjeda imam u Crnoj Gori i Jugoslaviji, stvarno nisam ni računao. Kod kuće imam preko 800 pehara i medalja, tako da, ako nema pločica na njima, ne bih se mogao sjetiti ni sa kojeg je takmičenja, jer je to i veliki vremenski period .

Koje trke iz bivše Jugoslavije naročito pamtite?

Svaka trka u Jugoslaviji je imala poseban značaj, mogu da kažem da smo živijeli za trku na Lovćenu, a Crna Gora je bila prepoznatljiva po toj stazi. Naravno, uz stazu u Kotoru gdje sam počeo, značajna mi je i ona na Lovćenu gdje sam ostvario zapažene rezultate kao i na većini staza u Jugoslaviji . Dolazilo je i do raznoraznih pehova, ali Lovćen mi je ostao upamćen po dobru i onom lošem, a naravno i po broju publike koja je pratila tu sportsku manifestaciju, kada je bilo preko 50 hiljada gledalaca, što se teško moglo desiti na jednoj sportskoj manifestaciji. Sada je publika prisutna u malom broju a ove godine neće ni biti trke na Lovćenu, što mi je jako žao. Zbog prepravki puta i sanacija na toj dionici ta staza je izgubila ono što je imala , nadam se samo da neće izgubiti sve ono po čemu je bila prepoznatljiva Crna Gora kada je automobilizam upitanju.

Koga posebno pamtite od vozača, koji su Vam bili konkurencija, koji su Vam pomogli da budete najbolji, jer su i oni bili jako kvalitetni kao suparnici?

Imao sam veliku konkurenciju u različitim klasama u Jugoslaviji, kao i iz mog kluba iz Kotora Rada Đurovića sa kojim sam se družio i sarađivao, pomagali smo se i zajedno ostvarivali uspjehe, ne samo pojedinačne, već i za klub. Što se tiče Jugoslovenskog prvenstva,  najveći konkurent mi je bio Vesnic iz Titovih Uzica i Pavle Komnenović, da ne pominjem crnogorske automobiliste Franjo Kunčer, Goran Asanović, Bakrač… Bilo je zaista puno vozača, a automobilisti iz Crne Gore su svima bili konkurentni, na moju sreću većinom sam izlazio kao pobjednik a konkurente sam uvijek cijenio. Nije to bilo kao u današnje vrijeme, bilo nas je po 30 u klasu dok ih sad obično ima dvojica ,trojica, što nije slučaj samo kod nas nego i u okruženju. Nadam da će se situacija popraviti kada je automobilizam u Crnoj Gori u pitanju, sada kad smo dobili novi savez, da ćemo krenuti jednom novom uzlaznom putanjom i da a ćemo ostvariti neki veći uspjeh.

Uvijek je za bavljenje sportom, a naročito automobilizmom, bio potreban novac. Ta finansijska strana priče Vas je pratila kroz cijelu karijeru, jer je poznato da je sport, kojim se bavite skup, ali ne i mnogo isplativ. Kako ste se sve ove godine snalazili za novac i od koga ste imali najveću podršku?

Uvijek sam imao podršku. Bez podrške i finansija ne bih se ni mogao baviti automobilizmom . Veliku podršku sam imao od porodice i prijatelja, zatim od Jugopetrola Kotor, Opštine Kotor, prije 15, 20 godina sponzor mi je bila Ina Crna Gora, za koju sam vozio, Optima, Lovćen osiguranje i više drugih sponzora. Moram i to da kažem da mislim da se teško moglo desiti da je neko kao ja 12 godina od Opštine imao stipendiju vrhunskog sportiste. Na žalost, 1997. godine mi je to ukinuto, iako sam imao obećanje da će se nastaviti. To se nije desilo. Ta sredstva su bila veoma značajna, a bez te pomoći sigurno ne bih mogao uspjeti.

Vaše vitrine su pune pehara, medalja i priznanja, da li ima neko koje biste posebno izdvojili?

Nekada davno kada sam počeo da se bavim automobilizmom, moj kolega Pavle Komnenović, koji se ovim sportom počeo baviti prije mene, bio je veoma uspješan, imao je 100 pehara. Tada sam rekao: kad bih ja to mogao da postignem, čim bih osvojio 100 pehara, prestao bih da se takmičim. Međutim, kao što sam rekao i prije, osvojio sam preko 800 medalja, pehara i priznanja i svako ima svoj značaj.

Prvu titulu osvojio sam 1986. na Jahorini. Ostalo mi je u sjećanju kada smo se trojica borili za šampionsku titulu. Tada je iz Kotora organizovano pošlo dva autobusa navijača. Bilo je jako teško, nas sedam je završilo u šest desetih sekunde, što se teško moglo desiti. Naravno, svaka titula, svaki pehar ima svoje značenje, prva šampionska titula, onda prva zlatna kaciga, pa druga, pa šesta, prva dijamantska i tako redom. Prvi sam u istoriji automobilizma koji je to u Crnoj Gori osvojio, a za drugu dijamantsku kacigu sam još uvijek jedinstven slučaj.

Osim lijepe strane automobilizma,postoji i ona druga koja nosi opasnost od brzine, a samim tim i povreda. Jesu li Vas one zaobišle?

Straha teško da ima, možda dok se krene na trku, međutim, ne razmišlja se u tom pravcu, već da se ostvari što bolji rezultat. Što se tiče havarija i povreda, na moju sreću ih je bilo veoma malo,po tome sam prepoznatljiv. Većina završenih trka je sa pobjedama, čak nisam imao ni na automobilu velikih kvarova, tehničkih kvarova i odustajanja , naprotiv, vrlo malo, tako da sam izuzetno zadovoljan što se tiče i te strane.

Koje automobile ste vozili tokom višedecenijske karijere?

Dobro pitanje, prvi moj automobil, koji mi je otac kupio, bio je Fiat 1300, a na prvoj trci sam učestvovao sa,, Fićom”, da bih kasnije, već od 1980. godine, sjeo u Fiata 128, sport kupe, kojih je u Crnoj Gori tada bilo samo dva. Sa njim sam tri puta bio prvak Crne Gore, pa sam vozio Zastavu 101, Fiat 125, Fiat 132, Golf, Reno Clio, zatim dvije Honde za dvije različite klase, Hondu Akord, jedinstvini auto koga više nema u Crnoj Gori, sa volanom na desnoj straini, sa kojom se nisam proslavio. Sada, na kraju, vozim jedan specifičan auto koji sam kupio samo da se ne bih isključio sa takmičenja, Volkswagen Polo, stari model 1980. godište,  koji ima ugrađen motor od motocikla. On je brz i zanimljiv, sa njim se postižu dobri rezultati, sa njim sam šest godina zaredom prvi u Crnoj Gori i sa njim sam osvojio dvije zlatne kacige.

Imate li omiljenu stazu po kojoj vozite sa posebnim osjećajem?

Omiljena staza mi je ona u Kotoru, gdje sam i počeo, ali naravno draga mi je i Lovćenska staza koja je, kako sam rekao, okupljala preko 50 000 gledalaca, gdje je bilo skoro 100 takmičara ne samo iz Crne Gore i Jugoslavije, nego i šire, iz susjednih država. Ali svaka staza,kao i svaki pehar, ima svoje draži, na svim stazama gdje sam vozio sam i pobjeđivao, svuda mi je bilo drago otići  i uvijek sam lijepo dočekan, na svim stazama samo sam postizao odlične rezultate.

Dugo godina ste bili čelni čovjek kotorskog Auto moto društva Blažo Smiljanić , koje se sada zove Kotor, kako ste svoj neosporni lični automobilistički autoritet uspjeli da podredite kolektivu, da budete, kako bi rekli, timski igrač, jer da podsjetimo,ovaj klub je godinama najbolji u Crnoj Gori, kakva su, dakle, Vaša iskustva u takmičemnjima pod imenom kotorskog kluba?

Od 1976. godine sam član kotorskog kluba i nikada nisam vozio za druge klubove. Rezultati pokazuju o kakvom je klubu riječ još u Jugosaviji. Tada nismo imali ovako brojnu ekipu, ali jesmo kvalitetnu, koja je uvijek bila među tri najbolje ekipe. Posljednje dvije godine smo promijenili ime zbog pravnih okolnosti. Dugogodišnji sam predsjednik kluba, čak sam i predsjednik Skupštine kluba. Tako da uz ove sportske stvari imam i drugih titula. Tu sam uvijek da podržim automobilizam i moje kolege. Kako bih mlađima ostavio riješenu situaciju, prihvatio sam funkciju u klubu, iako je za mene to veliko opterećenje. Nadam se da ćemo svi zajedno u tome uspjeti i da ćemo ga vratiti na poziciju na kakvoj je nekada bio.

Da li je lakše biti funkcioner ili takmičar u klubu?

Mnogo  lakše je biti takmičar, nas je pet u kotorskom klubu koji vodimo računa o klubu, takmičarima i organizaciji trke, funkcionišemo kao jedna porodica.

Nedavno ste izabrani za predsjednika Auto i karting saveza Crne Gore, šta nam možete reći o toj organizaciji i kakvi su planovi za ubuduće?

Poćetkom godine smo osnovali novi savez i zbog novonastale situacije do sada smo organizovali samo jednu trku. Ta trka je održana 6. i 7. juna na Podima kod Herceg Novog. Trebali smo da organizujemo i trku u Pljevljima, ali je odložena. Nadamo se da ćemo uspjeti da realizujemo tri trke od planiranih pet za ovu godinu. Tri bi bilo potrebno da se šampionat proglasi, zato se nadamo da će se suituacija poboljšati, svi radimo volonterski ove godine a imamo i podršku Ministarstva sporta i mladih. Nadamo se da ćemo u narednim godinama imati još veću podršku. Zahvalio bih se ovom prilikom i ministru Janoviću koji nam je poslije više od deset godina riješio status i registrovao ovaj novi savez.

Kakva je budućnost automobilizma u Crnoj Gori?

Idemo uzlaznom putanjom, na žalost do sada smo se takmičili kao klubovi i bilo je samo prvenstvo klubova. Sada već imamo prvenstvo Crne Gore, što je veliki pomak, nadam se da ćemo ubuduće zajednički napraviti veći uspjeh,  kada je automobilizam u pitanju. Podsjetiću 1994., 1995 i 1996. godine automobilizam je bio  među četiri sporta koji je država podržavala. Nadam se da ćemo imati podršku države, jer zaista Crna Gora ima vrhunske automobiliste koji su predstavili ne samo naše gradove već i cijelu državu.

Kako se u ovom sportu snalaze žene?

Žene su u Jugoslaviji ostvarivale zapažene rezultate, jedna od njih je bila i moja sestra koja je nekada vozila trke, međutim, porodične obaveze joj nisu dozvolile da se nastavi baviti ovim sportom. Takođe, supruga od mog pokojnog kolege i konkurenta Franja Kunčera, Seka Kunčer bila je prvak Jugoslavije i bila je odlična i na kružnim trkama. Imali smo i ženu iz Slovenije koja je bila prvak Jugoslavije. Zasigurno, žene koje imaju volje, snage i mogućnosti  bile bi konkurentne svim automobilistima.

Koji su to mladi asovi koji dolaze na scenu i koji bi jednog dana mogli da budu Vaši nasljednici?

Nekada je bilo nas troje četvoro koji smo vozili za kotorski klub, sada ih ima oko 30, većinom su to mladi uspješni momci, što govore i njihovi rezultati. I moji sinovi su nekada vozili i bili su uspješni,  sada im mogućnosti ne dozvoljavaju, zatim moji sestrići Ivan i Dejan Bulatović. Tu su Nemanja,Dona Kašćelan, Vasilije Jakšić, koji je dva puta bio vicešamipon Crne Gore. Ne bih nekoga da izostavim pa ću reći da smo u posljednjih deset godina najbolja sportska ekipa i po broju takmičara i po uspjesima. Imamo puno mladih ljudi kojima rado dajem podršku.

Šta je posebno važno da ima jedan automobilista, da li je važnije da ima dobar auto ili su bitnije neke njegove lične karakteristike koje ga čine dobrim vozačem?

Svakako jedno i drugo je bitno. Pravi rezultat ne može da se ostvari bez odličnog auta i dobre vožnje. Danas je mnogo lakše naučiti voziti automobile koji su, u zavisnosti od klasa, dosta skupi . Automobil za pobijedu mora da bude izuzetno spreman i dosta košta. Pošto je to skup sport ima ljudi koji imaju talenta, ali nemaju mogućnosti da se pojave na takmičenjima, nažalost.

I dokle će se Bato Banićevič takmičiti i da li razmišljate da

jednog dana kažete "E sad je stvarno kraj"?

Ove godine sam mislio da neću počinjati. Kako se približavala sezona, a taj auto kojeg sam kupio, kako se ne bih isključio iz takmičenja, je u dobrom stanju, odlučio sam da se pojavim na toj prvoj trci i bio sam prvi u svojoj klasi. Mogu da kažem da za moje pobjede u posljednjem periodu imam dosta sreće, jer su me pratili i drugi problemi. Ove godine nadam se da ću završiti kako sam krenuo, ako situacija bude dozvolila, da će se planirane trke održati. Mislio sam i ove godine da se više neću takmičiti, međutim, kako se koja sezona bliži, ja donaosim odluku da i dalje ne odustajem.

Hvala što ste bili gost programa Radio Kotora.

Hvala Vama i Vašim slušaocima i Radio Kotoru što nam uvijek daje podršku i sa tim omogućava da dođemo do lakših rezultata i sredstava potrebnih za ovaj sport.