Sport

Gost dječjeg programa “Radost”  bio je Božidar Tujković, profesor fizičkog vaspitanja i sporta i trener u školici sporta za dječake i djevojčice uzrasta od 3 do 8 godina i u školi fudbala za uzrast  od 6 do 12 godina. Treninzi su se u redovnim odnosno pod posebnim uslovima koje je propisivalo Nacionalno koordinaciono tijelo za borbu protiv zaraznih bolesti do nedavno odvijali u Sportskom centru “Fair play“ u Radanovićima, a za sada je dvadesetak malih polaznika.

Tujković je za Radio Kotor govorio o značaju fizičkih aktivnosti u najranijem uzrastu, pristupu u radu sa najmlađim mališanima, a uputio je i savjete roditeljima kada je u pitanju odabir sporta kojim će se dijete, ukoliko je zainteresovano za fizičke aktivnosti, u budućnosti baviti.

Za naše slušaoce odnosno čitaoce sajta je obezbijedio i poklon. Autor je knjige čiji je naziv “ Priručnik za sportiste i trenere”, a jedan primjerak pokloniće prvom slušaocu odnosno slušateljki (čitaocu tekstova na sajtu odnosno čitateljki) koji/koja dođe u salu sportskog centra “Fair play” u ponedjeljak, srijedu ili u petak u terminu od 15 i 30 do 16 i 30. Ukoliko ste zainteresovani – već sjutra (ponedjeljak) budite na pomenutom mjestu kako bi preuzeli priručnik.

Razgovor sa Božidarom Tujkovićem je zabilježila Jelena Kljajević, a intervju možete pročitati u nastavku.

Napominjemo i da je razgovor zabilježen prije stupanja na snagu mjera Nacionalnog koordinacionog tijela koje se, pored ostalih,  odnose i na zabranu grupnih treninga do 1. decembra odnosno sa mogućnošću produženja istih.

Kada je osnovana školica sporta i kako ste odlučili da realizujete ovu ideju?

Školica sporta je osnovana prošle godine u septembru, ali je rad bio obustavljen  iz već poznatih razloga u martu ove godine , a nastavili smo prije desetak dana, uz strogo pridržavanje preporuka  NKT-a, sa nadom da ubuduće nećemo imati onoliko dugu pauzu kao prethodnu. Tokom studiranja u Novom Sadu na Fakultetu za sport u okviru pojedinih predmeta sam imao obaveznu stručnu praksu, a jedna od njih je bila i rad u školici sporta koja je osnovana za uzrast od 3 do 8 godina i od tada je moje interesovanje bilo veliko sa željom da jednog dana stečeno znanje prenesem u svoje mjesto. U početku nije bilo moguće da to ostvarim jer prostori koji su se nudili za iznajmljivanje nisu bili adekvatni sve do prošle godine kada sam bio gost na otvaranju sportske sale “Fair Play” u Radanovićima koja je projektovana namjenski samo za sport. Sastoji se od dvije sale, velike od 1 800 kvadrata i male od 200 kvadrata ,plus dodatni prostori tj nekoliko svlačionica, velike teretane i kafića. Pored prostora su me oduševili higijenski uslovi i ventilacija koja je neizostavna za školicu sporta. 

Što "nudite" mališanima - koje vrste sporta? Ko još radi sa djecom i na koji način su organizovani treninzi?

Sam naziv Školica sporta roditelje i djecu asocira na igranje i učenje sportskih igara kao sto su: fudbal, košarka, rukomet,odbojka..i kada dođu prvo je pitanje: Da li ćemo danas igrati fudbal ili košarku? Ipak, cilj školice sporta je prevashodno rad na poboljšanju motoričkih, emocionalnih, kognitivnih, socijalnih i govornih vještina kao i na uticaj razvoja samopouzdanja. Našim mališanima nudimo tri treninga nedjeljno po 60 minuta, a koji su usmjereni na njihovu koordinaciju pokreta, agilnost, okretnost, ravnotežu,preciznost, fleksibilnost i osjećaj položaja u prostoru. Kroz plan i program rada naši polaznici se uče pravilnom držanju tijela, pravilnom hodanju, trčanju i svim drugim prirodnim oblicima kretanja, a sve to kroz vježbe i igrice prilagođene uzrastu , kao na primjer - razni poligoni koji uključuju pored motornih sposobnosti i gimnastičke elemente, štafetne igre i zabavu koju oni najviše vole sa loptom , a u tim trenucima radimo obuku fudbalskih, košarkaških, rukometnih i drugih elemenata. U zavisnosti od nastale situacije i u nadi da će naš gradski bazen uskoro biti završen - imamo u planu realizaciju kako obuke tako i takmičenja u plivanju, održavanje raznih takmičenja sa drugim školicama sporta i prisustvo poznatih gostiju trenera iz raznih sportova, koji ce naše polaznike upoznavati sa svim sportovima koji su u našem okruženju, kako bi razvijali njihovu zainteresovanost za nastavak bavljenja sportom.

S obzirom da u školicu sporta idu i oni najmlađi  uzrasta od 3 ili 4 godine - kažite nam kako u ovom uzrastu organizujete rad sa dječacima i djevojčicama? Pretpostavljam da nije jednostavno “kontrolisati djecu” u tako malom uzrastu, da im svima nije pažnja i koncentracija još uvijek na nivou na kojem je kod starijih drugara, sigurno da ima onih koji su zainteresovani i onih koji bi da “rade po svom”.. Kako protiče ovaj proces?

U školici imamo nekoliko najmlađih članova od 3 godine,a najstariji članovi su od 8 , ali njih obično ne zadržavamo puno već usmjeravamo na sport po samostalnom odabiru polaznika koji je ispraćen podrškom i preporukama. Plan i program se realizuje u dvije razvojne oblasti različite uzrasne kategorije - tj. prva je od 3 do 5 godina, a druga od 6 do 8 . Prvoj grupi pripadaju djeca čija razvojna motorika dozvoljava da samostalno, bez prisustva roditelja, izvode vježbe, obavljaju trening, samostalno hodaju, trče…..čiji je govorno-jezički razvoj komunikacije razvijen do te mjere da govori i čuje razumljivo, zna svoje ime, prezime, broj godina, razumije riječi kao što su na primjer - ispod, pored, sa strane, preko, zatim prepoznaje nekoliko boja, kada navodi suprotnosti npr - što je vruće, hladno, voli, ne voli, dan, noć, mokro, suvo - što koristimo kroz razne igre, zatim da broji do određenog broja, samostalno mijenja pravac, skakuće na jednoj nozi i tako dalje. Drugoj grupi pripadaju djeca čija razvojna motorika dozvoljava da usavršava aktivnosti koje je naučio u prethodnim treniznima, na primjer - spretnije trči, preskače prepone, hoda po pravoj liniji, pogađa loptom cilj, hvata loptu, zna koja je njegova lijeva, a koja desna strana, učestvuje u timskim igrama i tako dalje.

Ukoliko trener ne prilagodi odnosno pripremi trening, uzimajući u obzir prethodno rečeno, dolazi do dekoncentracije i tada dijete prelazi na samostalni rad po svom. Ukoliko uspijemo da ga zainteresujemo za rad, to je onda na obostrano zadovoljstvo, s tim što tokom treninga imamo određeni broj pauza za unos tečnosti i ostalih potreba jer je nemoguće da u tom uzrastu odrade svih 60 minuta maksimalno skoncetrisani, čak i oni stariji.

Što im je u tom najmlađem uzrastu najzanimljivije?

U prvoj uzrasnoj grupi najzanimljiviji su im jednostavni zadaci koji ne zahtijevaju istovremeno više radnji, već su to prirodni oblici kretanja kao što su provlačenje, preskakanje, trčanje hvatanje, gađanje mete sa nekim predmetom, skupljanje predmeta i sve ono što ih čini uspješnima jer - ukoliko imaju neki teži zahtjev i ne osjete uspješnost - tada lako odustaju dok su u drugoj uzrasnoj grupi omiljeni poligoni sa gimnastičkim elementima i timske igre sa i bez lopte , sa manje ili više radnji istovremno.

Dešava li se da i u tom najranijem periodu uočite talenat za neki sport i što onda radite. Da li je suviše rano da ga upućujete na drugi sport ili nikada nije suviše rano?

S obzirom da radim u osnovnoj školi, upućen sam u godišnje sistematske preglede koji svake godine potvrđuju veći broj deformiteta kod djece, nastalih tokom nepravilnog položaja prilikom spavanja, gledanja TV-a, hodanja, trčanja, korišćenja igrica, a najčešće radi nedostatka fizičke aktivnosti . Savjetujem do pete godine da svako dijete ide na plivanje jer je dokazano da taj sport najbolje utiče na razvoj kičmenog stuba, a svima nama treba da je u prvom planu zdravlje djece pa tek onda talenat. U mom dosadasnjem radu smatram, a siguran sam da će i iskusniji treneri podijeliti moje mišljenje, da je teško odrediti talenat do pete godine. Može se samo reći da je neko dijete u tom uzrastu brzo, precizno rukom ili nogom, dobro radi gimnastičke elemente, ali da se kaže da će biti dobar fudbaler, gimnastičar ili nešto drugo – tesko. U uzrastu od 8 godina dijete može da se usmjeri, što mi se do sada dobro pokazalo. Iz naše školice imamo djevojčicu koja je uspješno nastavila gimnastiku, dječake koji treniraju fudbal. Trenutno imamo djevojčicu koja ima nevjerovatne predispozicije za atletiku, ali ni to nije garancija da će biti dobri u toj sportskoj kategoriji jer može da se desi da se u određenom periodu, pogotovo oko puberteta ,dijete opredijeli, dobije zainteresovanost za sasvim drugi sport. Imao sam primjer, dok sam radio u Novom Sadu, da treniram fudbalera koji je u petnaestoj godini odlučio da pređe u veslački klub i nakon par godina ostvario odlične sportske rezultate, kako tada - tako i danas. Cilj školice sporta jeste da aktivira djecu mlađih uzrasta , da utiče na njihov pravilan rast i razvoj, da kroz treninge školice sporta nauče osnovne sportske navike. Školica je promocija svih postojecih sportskih disciplina i nije preporučljivo usmjeravati dijete za drugi sport ukoliko njegova motorika nije prilagođena uzrastu. Dešava se da dijete ranije savlada sve motoričke radnje, a tada je moguće i ranije usmjeravanje.

Rad sa djecom podrazumijeva mnogo strpljenja i jedan topao ,a opet pedagoski pristup… Ima li nekada problemčića u tom odnosu trener – dijete i kako ih rješavate?

Autoritet, ličnost i pedagoški pristup trenera je mnogo važan za komunikaciju sa djecom. Riječ je o različitim uzrastima i nemoguće je imati jedan stav prema svima, ali veliko olakšanje je kada se na djetetu vidi primjeran uticaj roditelja na njegovo vaspitanje, tada je rad zaista olakšan. Do sada nisam imao problema jer sve obavljam u saradnji sa roditeljima.

Dešava se da neki roditelji, vjerovatno u najboljoj namjeri, forsiraju djecu da se bave nekom aktivnošću – sportskom ili nekom drugom..Namjera je, sigurno, da ih učine društvenijima, odgovornima i slično..Međutim, pretpostavljam da nisu sva djeca u tim godinama ni zrela ni zainteresovana za ovakve aktivnosti..Dešava li se da osjetite to i što onda sugerišete roditeljima?

Bilo je primjera da roditelj dovodi dijete sa ciljem da se uključi u sport kako bi mu se popravilo ponašanje, kako bi stekao društvenu komunikaciju i radnu obavezu, ali koncentracija je bila nekontrolisana i u tome nismo uspjeli. Takođe smo imali primjer da roditelj dovodi dijete zbog gojaznosti - takođe nije bilo zainteresovano. Imam primjer i polaznika od četiri godine koji je motorički napredan , ali jednostavno još nije zainteresovan i ne želi da mu treninzi budu obaveza, već ponekad da dođe. Opravdavam da nisu sva djeca spremna za organizovani rad do perioda polaska u školu i treba da imaju slobodu i što manje obaveza, ukoliko naravno njihova morotika to dozvoljava. 

Autor ste knjige čija je tema sport (Priručnik za sportiste i trenere). Pored ostalog, tu su savjeti za trenere – kako da rade sa djecom, za roditelje - kako da pomognu djeci da se odluče za neki sport konkretno, ali i za mališane - kako da usklade sport i školu...Gdje se može naći ova knjiga? Čini se da odgovara na brojne nedoumice i roditelja i trenera ali i djece.

Autor sam knjige koja se sastoji iz dva dijela. U prvom dijelu knjige su opšte teme vezane za sportiste, roditelje, usklađivanje škole i sporta, dok je drugi dio namijenjen fudbalskim trenerima sa primjerima praktičnih vježbi. Knjiga je štampana u 500 primjeraka i ako je cijeniti po broju prodatih primjeraka može se sa sigurnošću reći da je primjenjiva. Ostalo je još možda pedesetak i može se preuzeti u sportskoj sali “Fair Play” svakog radnog dana, a rado ću jedan primjerak pokloniti i vašim slušaocima, na način koji vi odredite.

Za kraj – poruka za one roditelje koji imaju nedoumicu oko toga da li dijete da upute na neku sportsku aktivnost ili ne - u najranijem uzrastu ( a u slučaju da dijete pokaže interesovanje za sport) ... Ima onih koji smatraju da je to ipak obaveza pa da na obaveze treba sačekati još koju godinu i ne opterećivati dijete, bar prije polaska u školu...

Moja preporuka za roditelje je da riješe svoju nedoumicu oko toga da li dijete da upute na neku sportsku aktivnost ili ne tako što će svakodnevno omogućavati svojoj djeci da budu aktivna, da umjesto gledanja TV-a, korišćenja mobilnih telefona i tablet uređaja provode što više vremena trčeći, vozeći bicikla i trotinete i družeći se sa svojim vršnjacima. Nije obavezno učlanjenje u neku sportsku aktivnost ukoliko im je sve to dostupno , a u suprotnom- ukoliko su djeca primorana da provode više vremena u kući nego u dvorištu - tada dijete mora biti učlanjeno u neku sportsku aktivnost. Razumljivo je da dijete do polaska u školu treba da ima slobodu, ali uz određenu kontrolu pravilnog rasta i razvoja.