Sport

Komemorativna sjednica povodom smrti Milivoja Radulovića,nezaboravnog vaterpoliste Primorca, održana je danas u sali Skupštine opštine Kotor.

Nakon minuta ćutanja,skupu se u ime kotorskog kluba obratio Dragan Šako Samardžić.

“Imao sam tu privilegiju da budem sa Miškom i inima,koji su bili u klubu,sa velikim igračima i velikim ljudima,zadovoljstvo je bilo biti sa njima,učiti od njih,vijek za nama i vijek pred nama nosi dobre ljude i kolonija onih koji su obilježili Primorac, na žalost je sve punija.
Dragi Miza,bilo mi je zadovoljstvo i čast biti uz tebe,učiti od tebe i biti sa vama,neka ti je vječna slava,pozdravi njih gore,vjerujem da ćete imati o čemu da pričate”,istakao je Samardžić.

Dušan Davidović,predsjednik Skupštine Primorca je rekao da vaterpolo klub Primorac saosjećajući sa porodicom Radulović prerani odlazak sa životne scene Milivoja Radulovića našeg dugogodišnjeg vaterpoliste i ovom komemoracijom, želi da podsjeti na svu veličinu sportskog i uopšte ljudskog djela, koje je ostavio za ponos svojoj porodici, ali i klubu gdje je proveo najljepše godine svoje mladosti.

„Primorac je u vrijeme kad je Miško provodio dane u bazenu bio centar društvenog života grada.
I mi sportisti, ali i mnogi stariji sugrađani svakodnevno smo bili na bazenu.
Primorac je bio simbol društvenog života grada i mjesto sastajanja i okupljanja, dogovora i razgovora o sportu prije svega, ali i o drugim aktuelnim kotorskim temama.
U tom i takvom ambijentu se razvijala naša ljubav za klub, podsticao lokalpatriotizam i uz otvorenu podršku naših starijih sugrađana podizao se duh kluba i ona fanatična borbenost koja je krasila mnoge generacije Primorca.
U takvoj atmosferi Miško je još od 1966. godine bio na listi prvotimaca.
Dugo je igrao i izgradio prepoznatljiv stil u bazenu, ali i van bazena.
Bio je žestok borac, snažan bek, ali i div dječjeg srca, omiljen kod navijača.
Igrao je do 1983. godine, ali je ostao upamćen po žestokim duelima sa najboljim centrima, a kasnije i kao spretni strijelac, koji je bio nezaustavljiv i najboljim golmanima. Na turniru u Lvovu 1968. godine bio je u selekciji Olimpijskih nada Jugoslavije zajedno sa dvojicom naših članova Vladimirom Vujačićem i Đorđem Klajnom.
Bio je blizu državnog tima, igrao za pojedine selekcije, a upisao je izuzetan rekord na utakmici protiv Mladosti iz Bijele 32:5 kada je postigao 16 golova i to je bio rekord u Prvoj ligi Jugoslavije.
Iz dugogodišnjeg druženja i igre sa Miškom pamtimo mnoge zgode i nezgode, posebno na turnejama kada je Miškov vedri duh podizao atmosferu u ekipi, uspostavljao drugarske kontakte sa igračima protivničkih klubova i ta poznanstva su postala trajna, što smo doživjeli ovih dana, kada su sa mnogih strana zvali i upućivali izraze saučešća zbog njegove iznenadne smrti.
Vezan za Primorac, uvijek se interesovao za stanje u klubu, probleme i posebno u ovih pet godina prinudnog igznanstva iz Kotora, uvijek sa željom da Primorac bude što bolji i kvalitetniji te dostojan predstavnik grada, čiji je bio, a i ostao simbol.
Milivoj Radulović je u porodici naslijedio odanost i privržnost Primorcu od oca Neđeljka, koji je bio dugogodišnji funkcioner i predsjednik kluba i vatreni navijač, čega se dobro sjećaju mnoge generacije igrača našeg kluba.
Još kao aktivni sportista spretnost i umijeće demonstrirao je u najtežim trenucima ovog grada 15. aprila 1979. godine kada je smjelo, odvažno i vrlo humano priskakao u pomoć stanovnicima grada unutar zidina da se izvuku iz porušenih kuća, domognu sigurne pozicije, sačuvaju imovinu i pronađu privremeni smještaj.
Posebno je u kasnijim danima obilazio i pomagao jedinu porodicu, koja je ostala da stanuje unutar zidina Kotora.
To je ostalo zabilježeno i upamćeno kod mnogih žitelja ovoga grada , a predsjednik Tito odlikovao ga je medaljom za hrabrost.
U stogodišnjoj istoriji Primorca bilo je mnogo izuzetnih sportista, uspješnih ljudi, privrženih sredini iz koje su potekli i njihove zasluge moraju se pamtiti i o tome informisati nove generacije za primjer, kako poštovati i voljeti klub koji je stekao slavu i ugled širom Evrope.
Taj spisak nezaboravnih velikana Primorca od petka je obogaćen imenom Milivoja Radulovića koji je do kraja života bio vezan za klub i grad, kojima se iskreno ponosio.
Možemo biti ponosni i mi što smo proveli godine u bazenu zajedno sa Miškom, ali i godine kada smo pratili uspon kluba do krova Evrope i zajedno sa njim radovali se uspjesima.
Milivoj Radulović je preselio u divne uspomene Primorca, a sjećanje na njegovu igru, lik i doprinos klubu trajaće dok bude trajao Primorac“,kazao je Davidović.

U ime bivših saigrača,govorio je Andrija Pura Popović:

„Poštovana ožalošćena porodice Radulović, dragi prijatelji,
Veoma mi je teško u ovim trenucima, nakon prerane smrti našeg Mize, uopšte se i obratiti, ali tu su i njegovi saigrači Duško, Šako, Pavle, Đorđe, Duda, Saša je bio jedan od njegovih saigrača, znaju kakav je to bio čovjek, sportista, vaterpolista – grandiozan.
U ovim teškim trenucima mogu kroz par anegdota evocirati uspomene na našeg Mizu.
Desetak godina sam bio njegov saigrač u Primorcu.
Počeo sam veoma mlad sticajem okolnosti, na gol Primorca sam stao sa 15 godina.
Prva utakmica moja 1975. godine, veliki derbi Primorac – Jadran Herceg Novi na ljetnjem bazenu atmosfera brazilska.
U onom parku se zagrijavamo, kaže Miza: „Mali dođi ovamo. Hoću danas da poludiš.“
On je uvijek ulivao taj duh svima nama i mlađima i starijima.
I stvarno ta utakmica protiv Jadrana završi veoma ubjedljivom pobjedom Primorca.
To niko nije očekivao.
Kasnije mnogo tih događaja, mnogo anegdota, koje smo svi mi imali sa našim Mizom.
Njegovo srce je bilo veliko kao Vrmac.
A znate sva ona buka, to je bio njegov u stvari alter ego.
U Rijeci hotel Bonavia igramo protiv Primorja.
Vjerovatno prije utakmice, znate kakav je Miza bio, on je bio svuda u svakom momentu.
Dolazi direktor hotela, kaže:
„Gospodine Raduloviću, molim Vas, ja ovo nisam nikad doživio. Uđem u kuhinju, Vi ste u kuhinji, dođem na recepciju Vi ste na recepciji, pođem u vešeraj Vi ste i tamo na petom spratu...“ a Miza sa onim svojim gromkim glasom pravi tu vedru atmosferu.
Naravno Duško i Šako su govorili sve o tim igračkim Mizinim dostignućima, nezaboravna ona utakmica mislim da je bila 1977. godine kada je postao jugoslovenski rekorder po broju postignutih golova, tada 16 golova na jednoj prvoligaškoj utakmici.
Niko nije vjerovao da može neko da dođe do takvog dostignuća u onakvoj veoma jakoj jugoslovenskoj vaterpolo ligi, koja je bila jedna od najjačih svjetskih liga.
Ožalošćena porodice Radulović, naravno on je bio dio vas, za ponos vama, za ponos svima nama koji smo toliko vremena, godina proveli sa Mizom.
Neka počiva u miru, vječna mu slava“,rekao je Popović.

U ime porodice zahvalio je Neđeljko Radulović,sin pokojnog Milivoja:

„Samo bih želio prvenstveno da se zahvalim upravi kluba na organizaciji ovog komemorativnog skupa i svim prijateljima i kolegama što su došli da ispratimo Miška na ovaj jedan poseban način.
O Mišku je manje-više sve rečeno kroz Šakovo, Duškovo i Andrijino izlaganje, te kroz jedan izuzetno dobar post na Facebooku-a Sašinom, tako da ja ne bih trošio riječi.
Svi smo ga dobro znali i njegov temperament i njegove navike sasvim su dobro opisane i vjerujem da će se još dugo dugo vremena o njima pričati.
Vi ste vjerovatno primjetili da na osmrtnici nismo stavili godine života Miškove iz prostog razloga, što se njegov život za nas ne mjeri godinama, nego jednostavno svim onim djelima, pričama, uspjesima i podvizima koje je ostavio iza sebe.
On će živjeti još dugo dugo vremena, kako kroz mlađe generacije Radulovića, tako vjerujem i kroz sve one uspjehe Primorca i mnoge jubileje koji će doći poslije ovog stogodišnjeg.
Još jednom hvala svima i nadam se da ćemo ga dugo pamtiti“,zaključio je Radulović.

Nezaboravni as Primorca Milivoj Radulović preminuo je u petak 12.avgusta,a sahranjen je dan kasnije na Gradskom groblju u Škaljarima.