Sport

Gost današnjeg izdanja emisije „Nedjeljni razgovor“, posljednjeg u odlazećoj godini, bio je predsjednik Vaterpolo kluba „Primorac“, proslavljeni vaterpolista i vaterpolo trener Nenad Vukanić.

Dolazak u klub u kojem je ponikao, ovoga puta na poziciji predsjednika, za njega je veliki izazov.

 „ Vraćanje Primorca“ na „stare staze“ značajan je posao, potrebna je velika organizacija, neophodni su ljudi koji vole klub i mogu da pomognu u različitim sferama. Pokušavam da budem podrška igračima i stručnom štabu tokom ove sportske sezone i da budem  spona između kluba i opštinskih organa koji imaju veliku želju da stabilizuju klub, naročito u susret godini u kojoj ćemo proslaviti stogodišnjicu Primorca“ – kaže Vukanić u razgovoru sa Jelenom Kljajević.

Na pitanje kako se odlučio za vaterpolo, odgovara vraćajući se u dječačke dane u kojima je za one koji vole sport, u to vrijeme, izbor bio – „Primorac“ ili Fudbalski klub „Bokelj“. „ Roditelji su tih osamdesetih godina prošlog vijeka prepušali nama djeci ove vrste izbora, pa sam ja sa drugarima iz dobrotskog naselja Plagenti otišao na ljetnji bazen i počeo sa treninzima. U to vrijeme su sa djecom radili proslavljeni igrači „Primorca“ Stojan  Kostić i Želimir Pura Uljarević. Nakon tih ljetnjih selekcija preuzimali su nas treneri poput Petra Porobića – proslavljenog crnogorskog  trenera koji je uradio velike stvari u ovom sportu, a nakon njega tu je bio Slobodan Vičević koji je bio „noseći stub“ svih mlađih kategorija Primorca. Nakon toga je uslijedio ulazak u prvu ekipu“ – priča Vukanić.

U početku je, kaže, to bila samo igra, bilo je dilema, izbjegavanja pojedinih treninga. „ No, sa prvim uspjesima odnosno u momentima kada zapazite da vi to zapravo možda i možete raditi kako treba, došla je i prva motivacija. Nekim prvim važnim postignutim golovima dobijete tu dodatnu motivaciju. To je taj trenutak. I onda kreće novi list i potpuna posvećenost onome čime se bavite“ – objašnjava Vukanić.

U drugoj polovini osmadesetih kada je jugoslovenska vaterpolo reprezentacija postizala značajne rezultate, dječaci koji su se bavili vaterpolom su imali zaista veliku motivaciju. „ Svi smo mi sanjali te uspjehe pa su ambicije i želja za radom postali intenzivniji. Prava ozbiljna vaterpolo priča počinje u prvom timu gdje sam tu već zatekao prvog trenera Zorana Gopčevića. Onda, u jednom momentu, kada je sport u pitanju - dođete do trenutka kada treba ići dalje, kada dođete do nekog nivoa, onda morate da tražite sredine koje imaju iste ambicije kao vi, morate otići iz svog grada i krenuti nekim svojim putem. U Vaterpolo klubu „Bečej“ sam radio sa trenerima kao što su Petar Porobić i pokojni Vlaho Orlić, a u reprezentaciji Jugoslavije sam imao priliku da radim sa čuvenim Nikolom Stamenićem koji je bio „izvan svog vremena“ i već zadnje dvije decenije, nažalost, nije u našem sportu. Od njega smo i o sportu i o životu mogli mnogo da naučimo. Taj put koji je on trasirao, ispratili su i Dejan Savić – danas selektor reprezentacije Srbije i Vlada Vujasinović, sada trener Novog Beograda. U svakom slučaju, radi se o treneru koji je pozitivno uticao na brojne vaterpolo karijere“ – priča Vukanić.

Nenad Vukanić je kao igrač bio prvak Evrope sa ekipom „Bečeja“ 2000-te godine, a naredne i prvak Evrope sa reprezentacijom Savezne republike Jugoslavije u Budimpešti.

Medalje, smatra, jesu značajna satisfakcija za svakog sportistu ali ne i jedina.

„ Vaterpolo nije toliko medijski izložen da bismo imali tu vrstu pritiska kao igrači u mnogo plaćenijim sportovima. I kad smo postizali najbolje rezultate mogli smo da se družimo, izlazimo zarad proslave, a da ne budemo opterećeni medijskim pritiskom. Bilo je mnogo medalja u mojoj karijeri. Sa ove vremenske distance – ne želim reći da nisu važne, ali je važniji put koji vas je doveo do medalja. Popnete se vi na postolje, primite medalju, čujete himnu, srećni ste, slavite te večeri, ali je sjutra novi dan i  nastavlja se dalje. Mnogo je važniji put koji vas do medalja dovodi. Ti dani i godine treninga koje su vas dovele do priznanja – to je pravo bogatstvo. Dešavalo se da jako dobri igrači, nakon odličnih rezultata koje ostvare jako rano, dođu u situaciju da više nemaju motiv ili cilj, da se zasite. Zato su nekada i porazi ljekoviti jer vas „vrate u normalu“ i daju stimulans da nastavite dalje , a na taj način produžavate svoju sportsku karijeru, što je zapravo najljepše“ – kaže Vukanić.

Bio je trener mlađih selekcija u Vaterpolo akademiji „Cattaro“, ali i selektor Vaterpolo reprezentacije Francuske. Potpuno je različito baviti se vaterpolom kao igrač ili na poziciji kad kao trener formirate tim, atmosferu, strategiju.

„ Trenerskim poslom sam počeo da se bavim u Francuskoj pa sam u tom smislu atipičan. Po završetku svoje igračke karijere u ovoj zemlji, radio sam sa djecom. Drugačije je to podneblje, razlika u društvenom uređenju i mentalitetu, pa se morate adaptirati. Poenta je naravno da treba da volite posao kojim se bavite jer u suprotnom  - ne treba ni počinjati. Tamo sam radio u potpuno drugačijoj atmosferi, oni nisu imali taj teret velikih rezultata iz prošlosti. Kod njih je djeci na prvom mjestu škola, a u vaterpolu ih učite igri ali i pomažete da se formiraju kao ličnosti, da postanu ljudi, razviju se, ali se za ovaj profesionalni put ne odlučuju prečesto jer ne mogu od njega imati neku značajnu novčanu satisfakciju niti mjesto u društvu. Kod nas je još uvijek drugačije. Mi smo i dalje veoma „značajan igrač“ na svjetskoj vaterpolo mapi i imamo snove o osvajanju medalja. Sport je i u našem starom sistemu davao neku poziciju u društvu, a i roditelji su toga svjesni pa, naravno, podržavaju ono što misle da je dobro za njihovu djecu. Takođe, potpuno je različito raditi sa mlađim ili sa oformljenim igračima, sa timom ili sa reprezentacijom. Sve to ima svoje čari, ali je poenta da se trudimo i uživamo u oblasti kojom se bavimo“ – priča Vukanić.

Na pitanje: Kakva je perspektiva vaterpolo sporta u Crnoj Gori, odgovara da – ukoliko želimo svijetlu budućnost, moramo sistemski mijenjati stvari.

 „ Mala smo zemlja i ne možemo biti dobri baš u svemu. Zato, treba podržati oblasti u kojima to jesmo. Vatrepolo i još nekoliko sportova treba uzeti u obzir, prepoznati ih. Crnogorski vaterpolo se bez „Primorca“ ne može vratiti na vaterpolo scenu – ni bivše Jugoslavije niti Evrope. Bez jakih „Primorca“ i „Jadrana“ nema crnogorskog vaterpola. Moramo biti prepoznati i u nekim drugim crnogorskim sredinama – kao što su, recimo, Nikšić i Podgorica, nadamo se i Baru. Takvih recimo pet centara bi bili baza , ali su  potrebni i pravi uslovi...Vaterpolo je potrebno „pogurati“....Iz ugla privrede, infrastrukturno....Vaterpolo ima ogromnu tradiciju, to je, a možda ljudi i ne znaju, gotovo prvi kolektivni sport na modernim olimpijskim igrama u Parizu. Mi u ovom svijetu marketinga ne umijemo da prodamo svojoj proizvod. Zato, mislim da treba raditi na promociji, modernizaciji načina promovisanja sporta, jer to u današnje vrijeme privlači pažnju...Crna Gora ima taj potencijal. Nije ni lako ni jeftino. Potrebno je motivisati kadrove da rade u drugim sredinama i promijene neke svoje rutine i da onda oni svojim pristupom motivišu neke mlade momke da se uključe u vatepolo priču, da omasove ovaj sport. Drugačije će biti vrlo teško. Mi, dakle, imamo potencijal ali budućnost neće biti svijetla, ako se sistemski ne pozabavimo vaterpolom , od infrastruktrunih do drugih pitanja“ – zaključuje Vukanić.

Repriza emisije „Nedjeljni razgovor“ čiji je gost bio predsjednik Vaterpolo kluba „Primorac“ Nenad Vukanić na programu je u 19 i 30.

foto Radio Kotor i Privatna arhiva