Sport

Najvažnija sporedna stvar na svijetu igra se u Kotoru čitav vijek.

"Bokelj" slavi stogodišnjicu postojanja,a dio njegove bogate istorije ispisao je i naš današnji sagovornik.

Prije više od 50 godina,počeo je u najmlađim kategorijama kluba iz drevnog grada,njegov talenat i umijeće bili su vidljivi maltene odmah,treneri su mu bili Beri Brguljan, Bato Marić, Mika Zirojević, Dušan Nenković, Stranko Tomičić, Vlatko Franović, saigrači Dragan Stojković Piksi, Miloš Drizić, Dejan Savićević, Miodrag Radulović, Niša Saveljić, braća Miročević, Vlada Stošić, Živan Ljukovčan, Dragoljub Brnović, Miomir Bakrač, Gojko Pavićević, Vaso Pavićević, Šćepo Popović, Marin Kurtela, Zoran Lemajić, Slavko Radonjić, Mijo Bogdanović i mnogi drugi, o njemu je legendarni Miljan Miljanić imao samo riječi hvale, a njegove driblinge upoređivali su sa neponovljivim Draganom Džajićem.

U prvom meču za "Bokelj" upisao je asistenciju, a u drugom postigao dva gola.

Bio je amaterski prvak SFRJ,igrao je u "Radničkom" iz Niša, titogradskoj "Budućnosti", dubrovačkom "Gošk Jugu","Majdanpeku",a na kraju se vratio,tamo gdje je i počeo, u kotorskom "Bokelju".

Igri asocijacija došao je kraj i svi poznavaoci fudbalskih i sportskih prilika znaju ko je u naslovu ove "Ljetnje priče" Radio Kotora.

Milan Mićo Roganović.

Rođen je 1962.godine, a samo osam godina kasnije postao je član najmlađih selekcija "Bokelja".

"Živio sam sa roditeljima pored stadiona i tamo sam proveo cijelo djetinjstvo,maltene nismo ni izlazili u grad,već smo igrali u dvije ekipe,gornji dio naselja protiv donjeg.
Tu su bili Beli Kašćelan,Branko Kašćelan,Mladen Zambata,Branko Marković,Prco,Vesko Jušković...
Sjećam se prvog trenera Latkovića, od stotinu koji smo došli,odabrao je nas dvadesetak,tada nije mogao svako da trenira fudbal,prolaz su imali samo oni, koji su pokazali talenat.
Bokelj je tada bio u Drugoj saveznoj ligi.
Stadion je uvijek bio pun i imali smo jaku ekipu.
Bila nam je čast kupiti lopte iza gola takvim imenima-Jozo Brguljan,Raduka, Radovanović,Kalimero iz Crvene Zvezde,Matković,Perčin iz Tivta,Boško Radonjić,Bato Marić,centarhalf Raković iz Zete,Zoran Batrović,kasnije igrao u Prištini i Partizanu.
Preko puta sjeverne tribine stadiona bili su borovi,koji su uvijek bili puni gledalaca,kad je igrao Bokelj",prisjeća se Roganović početka svog fudbalskog puta.

U prvi tim "Bokelja" uveo ga je trener Vlatko Franović.

​​​​​​"On je veliki profesionalac,ozbiljan,radnik,uvijek spreman za pravi savjet i dan danas je zdrav i vrijedan i koristim priliku da ga pozdravim.
Tada su u Bokelju pretežno bili igrači iz Kotora.
Prva utakmica mi je bila protiv Zabjela,dobio sam loptu po desnoj strani,napravio dribling,centrirao i na pravom mjestu bio je centarfor Gojko Pavićević.
Sjećam se da su novine tada pisale "Mlađani Roganović centrirao, iskusni Pavićević pogodio".
Gojko je te sezone dao dosta golova i mislim da je kasnije prešao u Sutjesku.
Na drugoj utamici dao sam dva gola protiv Iskre u Danilovgradu.
Tada se drugačije živjelo, sjećam se da smo Svetsko prvenstvo gledali na crno-bijelim televizorima.
Pomenuo bih iz tog perioda našeg ekonoma Paja Veselinova,koji je brinuo o našoj opremi i kuvao nam čaj",kaže popularni Mićo.

Uslijedio je odlazak u JNA, a nakon toga angažman u jedan od,tada najboljih klubova u evropskim takmičenjima,niški "Radnički".

"Oni su bili na pripremama u Budvi i odigrali smo prijateljski meč,koji je završen 2-2,a ja sam bio strijelac oba pogotka za Bokelj.
Pozvao me trener Nišlija Dušan Nenković i došao sam na Čair.
Tamo sam odlično primljen, Radnički je bio u polufinalu Kupa UEFA, napravili su čudo,a ja sam tada bio na klupi sa takođe mladim Draganom Stojkovićem Piksijem.
Ulazili smo u igru više na prvenstvenim utakmicama,kada su se prvotimci odmarali od evropskih obaveza.
Pamtim tadašnji sastav u kojem su bili Milenković, Stevanović, Gavrilović, Obradović, Panajotović, naš Crnogorac Bojović iz Berana, Vojinović, Simonović,Drizić, Beganović, Stojiljković, Mitošević, Nikolić, Aleksić, Đorđević,Savić.
Desilo se da je trener Dušan Nenković u međuvermenu napustio "Real sa Nišave" i otišao u Francusku,umjesto njega došao je trener Dimoski,kod kojeg nisam bio u prvom planu i moja epizoda u Nišu se završila",navodi Roganović.

Sljedeća stanica je bila titogradska Budućnost, u kojoj su tada bili braća Miročević, Janović, Ljukovčan, Martać, Bakrač, Slavko Vlahović, Duško Vlaisavljević, Dragoljub Brnović, karijeru je počeo Dejan Savićević,a direktor kluba je bio Bato Bulatović.
Poslije stadiona pod Goricom uslijedila je selidba u dubrovački Gošk Jug,gdje su mu saigrači bili,između ostalih,Marin Kurtela,koji je igrao i za splistki Hajduk, zatim Šeparović, Krstović,Mostahinić, golman Vuko Petranović, braća Čogurić, Novak Zeković i Zoran Međedović iz Sutjeske...
Karijera je Roganovića, nakon Dubrovnika odvela u Majdanpek, gdje je igrao sa svojim velikim prijateljem iz Kotora, Šćepom Popovićem.

"Šćepo je prvo igrao košarku sa Duškom Ivanovićem u mlađim kategorijama,kasnije je počeo sa fudbalom,imao je brzinu i prodornost,imali smo odličnu saradnju, inače smo i kumovi i bilo je to zaista lijepo druženje.
Teško mi je palo, kad je otišao, a ja ostao.
Bili smo amaterski prvaci Jugoslavije,a u finalu smo pobijedili Dinamo iz Pančeva.
Pehar nam je uručio legendarni Miljan Miljanić, koji se tom prilikom sjetio mojih igara iz mlađih kategorija.
U Majdanpeku mi je bio saigrač i Vlada Stošič, koji je kasnije sa Crvenom Zvezdom bio prvak Evrope",dodao je vrsni dribler.

Nakon Majdanpeka, povratak u Kotor.

"Ostavio sam Bokelj u tada jakoj Međurepubličkoj ligi, u odlučujućem meč pobijedili smo OFK Titograd 2-1,a ja sam dao oba gola.
Tada su u Bokelju igrali i sadašnji crnogorski selektor Miodrag Radulović, kao i Niša Saveljić.
Novinari su me tada ocijenili "desetkom", a Dušan Davidović ja zapisao da sam dao gol kao Dragan Džajić protiv Ujpešt Dože.
Primio sam loptu,driblao i lijevom nogom poslao je pod prečku. 
Nakon tog meča, uslijedio je kraj karijere, a možda sam mogao još da igram",prisjeća se Mićo vremena, kada je objesio kopačke o klin.

U međuvremenu se oženio, dobio tri sina, sagradio kuću i fudbal nastavio da igra rekreativno.

Na jednoj utakmici veterana u Baru 2001.godine,nakon pada,došlo je do ozbiljnog narušavanja njegovog zdravlja,a 2004.godine čuveni profesor Apostolski je ustanovio promjene na kičmenoj moždini vratnog dijela,koje su mu pravile problem sa kontrolom noge.

"Bolest je bila i stala,ali ožiljci su ostali do danas,pogotovo je bilo teško,sada za vrijeme korone.
Da se u muci poznaju prijatelji,pokazali su Dejan Savićević i Miloš Drizić, bili su kod mene,pomogli i hvala im na tome.
Dejo je inače mnogima pomogao",iskren je Roganović i dodaje ,da kada bi mogao da bira svoj najbolji meč,onda bi to bila utakmica u dresu Radničkog protiv tada veoma jake Rijeke,koju su savladali sa 2-0.

Bokelj ove godine slavi vijek postojanja.

"Ja sam u Bokelju ostavio cijelo djetinjstvo i volio bih da se vrati u Prvu crnogorsku ligu.
Klub je svojevremeno dva puta uzeo obeštećenje za mene i od tog novca jedno vrijeme živio.
Volio bih i sada da pomognem mlađima,ne toliko fizički,koliko psihički, ali neću da se namećem.
Želio bih da sam u Bokelju zajedno sa ostalim starijim igračima, jer treba voditi računa o tradiciji.
Čini mi se da kada naša djeca dođu do prvog tima, nekako nestanu,zato bih volio da je u Bokelju više igrača iz Kotora,kao u moje vrijeme", zaključio je za naš program legendarni fudbaler, o čijim se potezima i danas priča u fudbalskim krugovima Boke i Crne Gore.

foto-privatna arhiva