Sport

Vaterpolista iz Kotora Dušan Matković bio je gost emisije “Ljetnje priče” Radio Kotora. Sa novinarkom Irenom Mačić razgovarao je o sportu po kojem je naš grad prepoznat u svijetu – vaterpolu, učešću u reprezentaciji, svom matičnom i, kako ističe, omiljenom klubu “Primorcu”. Kako je kazao za Radio Kotor, dok sa nestrpljenjem isčekuje odlazak za Barselonu, daje sve napore kako bi naša reprezentacija ostvarila što bolje rezultate.

Nacionalni tim je ovoga ljeta učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti i Svjetskoj ligi u Strazburu, a od 27. avgusta pratićemo ih na Evropskom prvenstvu u Splitu.

U svijet vaterpola ušao je njegujući porodičnu tradiciju vodenih sportova.

Jedan od najvećih uzročnika Dušanovog uspjeha je, ističe, njegov otac Mijo Matković.

Ovo ljeto definitivno je u znaku vodenog sporta.  

Na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti osvojili ste osmo mjesto. Kako ste zadovoljni plasmanom, a onda i vašom igrom? Da li je moglo bolje? Šta vas je spriječilo da ne uzmete zlato? 

Uvijek može bolje. Jeste da zvuči kao kliše, ali to je zaista tako. Mi smo u određenim trenucima pokazivali neke vrhunske momente koji su na najvišem mogućem nivou, a opet u određenim trenucima pravili smo greške koje su nas skupo koštale. Mišljenja sam da ukoliko bismo ispravili te sitne greške, mogli bi biti izuzetno konkurentni za bilo koju od medalja. Naša ekipa je izuzetno mlada. Nakon Olimpijade ostali smo bez dva najstarija, najiskusnija i, rekao bih, najbolja pojedinca Ivovića i Brguljana. Njihov odlazak nam je jako puno zasmetao. Kad vi imate nekoga ko uvijek može da preuzme odgovornost, to je jako velika stvar. Tako da mislim da nam je potrebno neko određeno vrijeme i da će sve da bude u najboljem mogućem redu.

Da se uigrate, jel tako?

Pa ne samo da se uigramo. Potrebno je da jednostavno prođe određeno vrijeme, da svi stasamo na način na koji bi trebali da stasamo, da igramo najjače utakmice. Jer to je jedini način da uspijemo da napravimo neki pomak.

Kako si zadovoljan organizacijom SP-a? Kako se Mađarska pokazala kao domaćin jednog takvog događaja? 

Mađarska je zemlja u kojoj je vaterpolo tradicionalni sport i kao takav ima posebno mjesto u odnosu na sve ostale sportove. Imajući to u vidu, Mađarska nije ništa prepustila slučaju kada je u pitanju organizacija ovakvog događaja. Sve je bilo zaista na najvišem mogućem nivou.

Uslijedila je Svjetska liga u Strazburu gdje je naša reprezentacija zauzela šesto mjesto.  

U Strazbur smo pošli neplanirano. Igrom slučaja Brazil je odustao i mi smo dobili pozivnicu kao četvrtoplasirana ekipa iz Evropskih kvalifikacija da učestvujemo na tom turniru.

Nadovezao bih se na priču iz Budimpešte. Imali smo vrhunskih momenata, a opet smo imali nekih trenutaka koji su zabrinjavajući u najmanju ruku. Opet bih to pripisao mladosti, pa ćemo vidjeti koliko još možemo da se vadimo na mladost. Ono što bih istakao jeste da smo u odnosu na Budimpeštu napravili iskorak i mislim da je to najvažnije u ovom trenutku.

Crnu Goru od 27. avgusta do 10. septembra očekuje Evropsko prvenstvo u Splitu. Pripreme su u toku. Kakve rezultate očekujete ovoga puta? 

Nadam se da ćemo u najboljoj mogućoj spremi dočekati Evropsko prvenstvo.

A što se tiče očekivanja, mogu samo da kažem da ćemo da damo sve od sebe, kao i uvijek, pa ćemo vidjeti dokle ćemo dogurati.

Čini se jako ljeto za vaterpolo sport, nema mjesta odmoru. Kako se ti ponašaš tokom ljetnje pauze? Pretpostavljam da ovoga ljeta nije bilo neke pauze za vas, ali na koji način to funkcioniše, da li i koliko često treniraš? Kako čuvaš formu? 

Ono što je zanimljivo za vaterpolo sport jeste da unazad već nekoliko godina niko nema ljetnju pauzu. To je iz razloga što su Evropska i Svjetska vaterpolo federacija konstantno u sukobu i nikako da se usklade kalendari klupskih i reprezentativnih takmičenja. Zbog toga igrači najviše ispaštaju. Ove godine desilo nam se da ćemo u jednoj reprezentativnoj sezoni, koja traje oko tri mjeseca, imati i Svjetsko prvenstvo, koje smo već odigrali, i Evropsko prvenstvo, koje tek treba da igramo. To su izuzetno veliki napori, ne samo za nas, već i za trenere koji trebaju sve da isplaniraju: koga će više, koga manje da opterete, kako će da tempiraju formu. Tako da to su sve neke peripetije sa kojima se susrijećemo.

Svaki trenutak koji dobijem slobodno iskoristim da se odmorim, provedem vrijeme sa porodicom i ništa više od toga.

U svijet vaterpola si ušao njegujući  porodičnu tradiciju vodenih sportova. Pretpostavljam da si tokom godina dobijao razne savjete od oca. 

Koliko je za tebe to bila odgovornost, a koliko ti je s druge strane pomoglo da izrasteš u kvalitetnog igrača? 

Mislim da je to prisustvo oca bio jedan od, ako ne i najvažniji segment u mom sportskom odrastanju. Ne zbog toga što ja imam oca pored sebe kojem uvijek mogu da se obratim za što god da mi treba, već zbog načina na koji su mi usađene radne navike, radna etika… Mislim da kojim god poslom drugim da sam se bavio, uz tako dobre osnove koje sam dobio od oca, mogao bih bez problema da uspijem. Njegovo prisustvo je definitivno jedan od najvećih uzročnika za moj uspijeh.

Treninzi i pripreme za reprezentaciju razlikuju se od onih klupskih. I to je poseban vid treninga, posebna priprema za utakmice. Ti si već govorio o tome, naporan je taj trenažni proces. Da li bi nam opisao kako to sve izgleda?

Kao što sam ranije rekao, reprezentativna sezona traje nekoliko mjeseci i zbog toga vi želite da u takmičenje uđete što spremniji. Ono u čemu se najviše razlikuju treninzi u klubu i reprezentaciji jeste, najprije, u obimu.

Za reprezentaciju treniramo, ja to uvijek volim da kažem, osam sati, puno radon vrijeme. Jer to zaista jeste tako. Ujutru imate teretanu sat i po, bazen tri sata ujutru, pa poslije imate sastanke sat - sat i po, pa opet bazen dva i po – tri sata. Tako da to se sve nakupi i rekao bih da je generalno najveća razlika u tom obimu.

Koliko je učešće u reprezentaciji značilo za tebe kao igrača, za “kaljenje tvog zanata” i možeš li se sjetiti osjećaja kada si prvi put dobio poziv za reprezentaciju, odnosno za pripreme? 

Reprezentacija u napredovanju znači puno. Reprezentacija je čast koju rijetko koji sportista može i da dobije. Kada sam ulazio u reprezentaciju, iako to nije bilo toliko davno, kada imate pored sebe Draška Brguljana ili Leku Ivovića, sama njihova pojava vas tjera da radite jače, da ne dozvolite da oni dođu prije vas na plivanje, da vi budete prvi. Samim tim to je stepenica naprijed i jedno napredovanje, generalno kada pogledamo.

A imao sam tu sreću da sam u reprezentaciju, barem kroz mlađe kategorije ,ušao dosta rano. Tada još uvijek nisam bio svjestan što to znači reprezentacija. A kada sam već ušao u seniorsku reprezentaciju, mogu sa sigurnošću da kažem da sam bio izuzetno ponosan.

A koliko ti je pomoglo iskustvo u radu sa starijim kolegama za tvoje vaterpolo sazrijevanje?

Izuzetno. To su ljudi koji nesebično dijele savjete, koje možete da pitate što god hoćete i uvijek su otvoreni da vam nešto objasne, pokažu. Kada vi imate iskustvo iz prve ruke, to ne može da se mjeri ni sa kakvim treninzima, to je jednostavno nemjerljivo.

Biti profesionalni sportista zahtjeva i puno odricanja. Tu su treninzi, poseban način života… i sve ono što si ti nabrojao.  Šta bi savjetovao mladim kolegama na putu do uspjeha?

Rekao bih da je najbolji put da nikada ne odustaju. Jeste da je to fraza koja se često koristi, ali zaista jeste to tako. Ja sam pravi primjer za to. Kroz mlađe kategorije potpisujem da sam bio jedan od najmanje talentovanih za vaterpolo. Ali kako su godine odlazile, svi ti ljudi koji su bili bolji od mene su odustajali. Ja sam, igrom slučaja, jedini od moje generacije koji je ostao da igra vaterpolo. Mislim da je to najvažnija stvar koja se tiče napredovanja mladih - da nikada ne odustaju.

Bitan je trud i rad, osim tog nekog talenta?

Apsolutno.

A kada je u pitanju režim ishrane?

Režim ishrane je takođe važan u bavljenju sportom. Kada pitate bilo kojeg od velikih sportista, vidjećete da oni ne mogu da jedu picu ili hamburere svako veče, već to mora da bude pažljivo isplaniran obrok da zadovolji sve potrebe sportista za energijom, proteinima, ugljenim hidratima i slično.

Ono što je, nažalost, situacija kod nas jeste da se ne posvećuje dovoljno pažnje tome, a mislim da bi trebalo, jer ishrana je jako važan segment.

Slušali ste i Novaka Đokovića, vrhunskog sportistu, jednog od najvećih sa naših prostora, koji upravo govori o ishrani i koliko je promjena ishrane i način na koji se hrani doprinjela njegovom uspjehu. Mislim da je to izuzetno važan segment koji moramo da popravimo.

Koji su neki tvoji dalji planovi?  Karijera ide uzlaznom putanjom, šta dalje?

Tako je. Dobio sam izuzetnu priliku da igram za Barselonetu od sljedeće sezone, tako da se septembru selim tamo.

Ono što takođe planiram jeste da u septembru konačno diplomiram i u nekom narednom periodu upišem neki master.

Šta studiraš?

Informacione tehnologije u Podgorici i mogu da kažem da je to bio pravi izbor za mene.

Kako se rodilo to interesovanje, pored sporta?

Ne znam kako se to desilo. Ja sam u srednjoj školi bio jako dobar učenik. Nekako mi je zbog toga bilo teško da se opredjelim koju ću oblast da studiram. Ovo je bio neki slučajan odabir i rekao bih da je uspjelo.

Svjedoci smo da dugi niz godina nismo imali bazen u funkciji u Kotoru. Konačno je i ta priča završena, sada kotorski klubovi mogu da treniraju u svom gradu bez nepotrebnih putovanja. Kako se mnogo puta čulo, zbog nepostojanja bazena izgubljeno je mnogo mladih generacija kada je ovaj sport u pitanju. Ima li nade da se ovom sportu vrati ta stara slava koja mu pripada? 

Uvijek ima nade. Mislim da je nada postojala i kada smo putovali za Budvu, tako da sam siguran da je sada ima i više.

Ono što nas je zadesilo sa kotorskim bazenom je katastrofalno. Ja sada ne raspolažem sa tačnim brojkama, ali imate situaciju kada smo putovali za Budvu da su djeca masovno odustajala od vaterpola. A ako na to nadovežemo da se jako veliki broj djece uopšte nije upisao u klub, onda zaista imamo jednu katastrofalnu situaciju. Posljedice svega toga mi tek treba da vidimo, kada ta djeca koja nisu mogla da treniraju u našem gradu, stasaju do neke seniorske generacije.  Tada ćemo tek da vidimo koliku rupu imamo.

A da li je situacija sada bolja? Imaš li neku evidenciju da li se djeca upisuju, interesuju li se ponovo za taj sport?

Mlađe kategorije su nam sada pune djece. Ponovo raste to interesovanje među mladima za sport. Ali isto tako mislim da je nedovoljno učinjeno od strane kluba da se djeca još više privuku kako bi se upisala na vaterpolo i plivanje.

A koji bi, prema tvom mišljenju, bili ti neki modeli, kako privući djecu?

Marketing je jedina stvar koja može da privuče djecu.

Ja se sjećam kada sam bio učenik da su dolazili vaterpolisti kod nas da pričaju, da nas animiraju. Meni je to bilo nešto sjajno u tom periodu.

Nedavno je proslavljeno 100 godina VPK Primorac.  Kakvi su tvoji utisci, znamo da si bio na bazenu?

Izuzetno sam srećan što sam uspio da prisustvujem proslavi. Bilo je upitno da li ću biti slobodan za proslavu. Tako da sam jako srećan. Primorac je klub koji najviše volim i baš mi je drago što su, ne samo Primorac, nego i Bokelj i Kotor dobili proslavu kakva je bila. To je zaista bio spektakl.

Nakon takmičenja, kako si kazao, vraćaš se svom klubu Barseloneti. Da nam prokomentarišeš kako si zadovoljan učešćem, kako su te primili, kakvi su planovi?  

Presrećan sam. Ako bih mogao da biram u koji bi klub pošao, vjerovatno bi Barseloneta bila prvi izbor. To je klub koji je ne samo organizacijom i ekipom, što bi se reklo, pravi, već su način života i treninga na jednom mnogo, mnogo većem nivou nego što sam ja to navikao ovdje. Izuzetno sam bio srećan što sam dobio poziv da pođem tamo.

Nisam još bio u Barseloni, ali za sada mogu da kažem da sam odlično primljen. Predstavljen sam relativno skoro.

Pozitivno sam nervozan i jedva isčekujem odlazak.

Tekst: Irena Mačić

Foto: Radio Kotor