Sport

Vaterpolo je ekipni, vodeni sport koji danas uživa veliku popularnost širom svijeta i, uz fudbal, predstavlja najstariju ekipnu disciplinu Olimpijskih igara.  O vaterpolo sportu u emisiji “Ljetnje priče” razgovarali smo sa vaterpolistom koji je potekao u Primorcu, jedno vrijeme spremao se i za reprezentaciju Crne Gore, a zatim ga je put naveo u VK “Šabac” sa kojim je napravio brojne uspjehe. Nikola Marković govori o svojim počecima u VK “Primorac”, svom sadašnjem klubu, treninzima, utakmicama, uspjesima. On otkriva i koliko pažnje se posvećuje vaterpolo sportu kako u svijetu, tako i u regionu.

Razgovor sa Markovićem zabilježila je Irena Mačić. Prenosimo vam djelić priče.

Najprije o samim počecima u VK “Primorac”

Sa sedam godina sam počeo na plivanje. Prvo je bilo potrebno odraditi plivačku obuku, nakon čega sam ubrzo krenuo na vaterpolo. Moja želja je bila da igram fudbal, ali na nagovor roditelja, počeo sam da igram vaterpolo. Tako da sam sa nekih osam godina počeo da se bavim vaterpolom kroz mlađe kategorije, pa zatim napredovao svake godine sve više i više.

U Primorcu sam bio do 2013. godine, nakon čega sam proveo godinu i po dana u Budvi. Zatim sam otišao u Italiju u Salerno i vratio se u kotorski klub “Cattaro”. Poslije toga sam završio u Šabac od 2015. do danas.

Počeo sam jako mlad da igram za prvi tim “Primorca”. Sa 16 godina imao sam čast da igram sa igračima kao što su: Kiš, Štajmec, Azevedo, Darko i Draško Brguljan, Toni Petrović, Nebojša Milić koji je bio kapiten, tako da mi je to bila velika čast. Poslije toga, 2009. godine se uzela Liga šampiona gdje sam ja bio petnaesti igrač. I nakon toga se desio taj pad u Primorcu. Svi igrači su pošli i ostalo je na mlađima da vode klub.

Vi ste kazali, u vaterpolo svijet ušli ste na nagovor svojih roditelja, ali kada se i kako rodila ljubav prema vaterpolo sportu? Zbog čega ste odabrali baš vaterpolo?

Sa sedam godina smo sestra i ja krenuli na treninge, na nagovor majke najviše, a i otac je tu dosta uticao. Na bazenu smo se družili, stekli nova prijateljstva i zavoljeli tehniku igre itd.

Vi potičete iz vaterpolo porodice: Savo Marković, Branko Marković, Vlado Marković - sve su to sportisti koji su obilježili vaterpolo u Kotoru.  Koliko je to porodično naslijeđe uticalo na vas?

Kada sam počinjao da igram nisam ni znao da su oni bili toliko dobri u sportu, pogotovo Branko Marković kojeg je tražila skoro cijela Evropa. To je uticalo na mene, dalo mi je podstrek da se i dalje bavi vaterpolom, da budem kao oni.

Postoji li neko ko je ostavio poseban pečat u karijeri, neko ko vam je pomogao da postanete bolji sportista, vaterpolista, igrač, čovjek?

Matanović Damir i Ranko Perović su bili moji treneri kroz karijeru. I Tujković Mlađan naravno. Oni su mi pomogli da ostvarim svoj cilj u životu, budem bolji čovjek i vaterpolista. Njima bih se najviše zahvalio.

Put vas je vodio u ekipu Budve, u Salerno, Cattaro, oprobali ste se i u reprezentaciji. Da li se i u kojoj mjeri razlikuje priprema ekipe reprezentacije ili klupskog tima za takmičenja?

Razlikuju se. Teže su pripreme za reprezentaciju zato što se spremaš duži period 2-3 mjeseca, a za klupsko takmičenje se spremaš mjesec i po dana. Tako da je svakako ozbiljnije i teže za reprezentaciju.

Članove reprezentacije bira selektor. Od čega zavisi ko će biti dio tima?

Zavisi od dosta faktora: ko je najviše spreman, ko je pogodan za igru koju selektor zamisli, ali i ko radi, ko je najredovniji na treninzima i naravno ko zna da igra vaterpolo, jer ne može bilo ko da igra za reprezentaciju.

Koliko je odlazak vaterpolista braće Janovića, Petrovića, Zlokovića  iz reprezentacije i uopšte sporta uticalo na kvalitet, postavku ekipe i uopšte na vaterpolo sport u Crnoj Gori?

Uticalo je. Posljednji put smo sa njima u Malagu 2008. godine uzeli zlato. Poslije toga, u godinu dana mislim da su oni svi prestali da igraju. Onda je došlo do te smjene generacija. Sada treba da prođe neki period da bi opet stekli neke tako dobre igrače kao što su oni bili. Tako da je sigurno uticalo na našu igru u reprezentaciji.

Put Vas je dalje doveo do Šapca. Zbog čega ste izabrali baš Šabac? Kako su Vas kolege prihvatile?

Ja sam tu sezonu igrao u VK “Cattaro”. Međutim, u januaru, na polusezonu me je zvao Dragan Strugar, trener iz Kotora koji je tada bio u VK “Šabac”. On me je pozvao da igram tamo.  Uvijek mi je želja bila da igram u Srbiju. To se ostvarilo i poslije su me prihvatili kao da sam njihov. Pet godina sam već tamo.

A zbog čega Vam je bila želja da igrate u Srbiju? Da li je u pitanju bolja liga, bolji uslovi?

Tada jeste bila. Udovičić, Filipović – svi su igrali u srpske klubove, pa sam tada imao tu želju i ona mi se i ostvarila.

Pobjedom nad ekipom Budve 2018. godine ušli ste u A1 regionalnu vaterpolo ligu. Vi ste poveli tim kao kapiten poslije te sezone?

Tako je. Bili smo u A2 Jadranske lige i onda smo izborili baraž da igramo protiv Budve za ulazak u A1 i dobili smo ih u dvomeču u Šapcu i Budvi i samim tim ušli u A1. Poslije toga sezonu smo igrali A1 gdje sam bio kapiten.

Vi ste, kao kapiten, zaduženi za disciplinu svojih igrača. Koliko je to težak posao? Ko čini ekipu Šapca?

Imao sam tu sreću da nisam morao da sprovodim disciplinu jer su to sve bili mlađi momci i poštovali su me. Poštovali su klub, trenera tako da smo se dobro slagali, dobro smo se uklopili i nije bilo razloga za bilo kakvom intervencijom.

Ove godine smo pojačali tim. Došao je Ognjen Stojanović, reprezentativac Srbije, zatim Dušan Vasić. Ima tu dosta mladih igrača. Imamo dva crnogorska reprezentativca Sava Ćetkovića i Filipa Gardaševića, koji su ove godine došli, a ostalo su mladi momci iz Srbije.

Tim čine: golman Filipović, Aleksandar Eraković, Mihajlo Rapanović, Savo Ćetković, Dušan Vasić, Filip Gardašević, Mateja Tonković, Ognjen Stojanović, Đorđe Vučinić, Petar Velkić, Andrej Vukadinović, Stefan Ilić i ja. To je ekipa za sezonu. Trener nam je čuveni Emir Nikolić. On je nekada vodio i “Primorac”, bio je savjetnik. Bio je trener i Dubrovnika kada su uzeli par ligi šampiona. Bio je trener i Mladosti. Dakle, trofejni naš trener.

Kolika je srpska liga, koji timovi igraju u njoj i da li učestvujete u evropskim kupovima?

Liga se ove godine povećala na deset klubova. Tu su, osim Šapca, Vojvodina, Radnički, Niš, Partizan, Crvena Zvezda, novoosnovani klub Novi Beograd, Stari grad i Zemun. Ove godine mislim da Evropu igramo mi, Radnički i Novi Beograd. Da li će se igrati zavisi od situacije sa koronavirusom.

Osim što ste kapiten, Vaša pozicija u timu je i lijevi bek. Koliko je to zahtjevna pozicija? Koji je vaš zadatak u toku igre?

Obično lijeva strana ima zadatak da daje golove. Teška je pozicija. Na njoj je igrao Nikola Janović, zbog koga sam i želio da igram tu poziciju. Mada, moram priznati, najteže su centarska i bekovska pozicija, ali ovo je najljepša pozicija za davanje golova.

Vaterpolo je timski sport. Kako njegujete timski duh u toku trenažnog procesa?

Družimo se. Mi smo kao u jednom velikom karantinu. Treniramo dva puta dnevno, pijemo kafu prije i poslije treninga. Podržavamo se međusobno.

Kako izgledaju vaši treninzi? Bazen, plivanje, teretana, gledanje utakmica, priča sa trenerom i igračima. Možete li opisati taj proces?

Ako je utakmica u subotu, od ponedjeljka se već sprema. Dva puta dnevno se trenira. Ujutru se pliva, uveče se rade noge. Od srijede se već radi taktika. Gledaju se snimci od protivničke ekipe i prema njima se postavlja naša ekipa, i odbrana i napad. Kada pogledamo snimak, ulazimo u bazen na trening i sve što smo gledali postavljamo u bazen i tako spremamo utakmicu. Imamo sastanke sa trenerima koji nas obučavaju, nakon čega se sva priča prenosi na bazen.

Treninzi su od ponedjeljka do subote dva puta dnevno, osim srijedom kada imamo jedan trening. U subotu ujutro imamo lagani trening, a uveče utakmicu.

Šta vas uče na treninzima? Kako da budete bolji od suprotne ekipe, da pobijedite, savladate protivnika?

U prvi tim dolaze igrači koji su oformljeni iz mlađih kategorija, kroz reprezentaciju. Kada dođete u prvi tim vi ste već gotov projekat. Trener vam kaže svoju taktiku prema kojoj vi radite. Čija je taktika bolja, taj će pobijediti.

Da li će neka ekipa pobijediti zavisi od mnogo faktora: od fizičke i mentalne spremnosti cijele ekipe, sastava, povreda igrača tokom utakmice. No, šta je presudno?

Vaterpolo je specifičan sport. U njemu teško može da se dobije neko ko je najbolji i najgori. U fudbalu, recimo, svako svakoga može da pobijedi. A u vaterpolu jesu presudne povrede, ali najviše su presudne finansije. Ako nemate finansijska sredstva, onda teško možete pobijediti jer imate lošije igrače nego, recimo, Pro reko koji ima milionske ugovore i kojeg teško ko može dobiti. Može neki tim koji je približan.

“Šampioni se ne stvaraju u teretanama. Šampioni se stvaraju od nečega što imaju duboko u sebi – želju, viziju i san” – to je čuvena izjava  Muhamed Alija.  Koliko se slažete sa tom krilaticom?

Slažem se u potpunosti. Sve to imaš u sebi. Ili imaš ili nemaš da budeš šampion. Potrebno je mnogo odricanja da bi se došlo do cilja koji si zamislio u mladosti.

Šta misliste da je ključ uspjeha – talenat, obrazovanje, fizička spremnost, inteligencija, upornost?

Sve po malo. Talenat je jedan posto, a upornost, diciplina i rad su 99 odsto. Jedno bez drugoga ne može. Ako toga nema, onda nema uspjeha.

Vi ste prvenstveno sportisti i kondicija i fizička snaga u bazenu su nešto što se podrazumijeva. Koliko je potrebno voditi računa o ishrani, o tome što unosite u svoj organizam? Koliko discipline je potrebno da bi ste bili sportista?

Vaterpolo je specifičan spport. Znate, kada se u slanu vodu neko kupa i kući poslije toga pojede punu šerpu. Tako da, treba se paziti, ne treba jesti sendviče u 3 sata poslije ponoći. Ali, vaterpolo je sport koji traži hranu i ishrana je tu najbitnija. Treba se hraniti zdravo, ali ono što pojedemo mi to potrošimo u dva treninga. Regulisana, ali jaka ishrana. Koriste se razni suplementi, proteini, minerali, vitamini.

Međitim moramo vas posmatrati kao kompletne ličnoti. Pored toga što ste sportisti, vi ste sinovi, očevi, muževi, braća, prijatelji… Kako se uklapa privatni i porodični život sa profesionalnim sportom? I da li on može uticati na vašu koncentraciju, posvećenost i igru u bazenu?

Apsolutno da može, pogotovo kada su u pitanju neki važni događaji poput rođenja djeteta. Sportisti treba da se posvete jednako profesionalnom vaterpolu i kući. Mnogo je teško.

Kako izgleda jedan vaš dan kada ste na odmoru? Kako se hranite? Da li i koliko trenirate? Šta podrazumjeva vaš trening kada ste na odmoru?

Prvih petnaestak dana, nakon što dođem na odmor poslije teške sezone, ništa ne radim, samo se odmaram. Nekada sam bio u reprezentaciju pa sam trenirao cijelo ljeto, ali sada to nije slučaj. Pazim na ishranu kako ne bih dobio na kilaži. Obično je tu neko voće, ponekad se pojede i pica, ali se mora korigovati, pogotovo kada ne trenirate. Poslije toga ulazim u trenažni process da bi mi bilo lakše da nastavim pripreme u klubu.

Pandemija koronavirusa uticala je na svaki segment društva, tako i na sport. Zabrane su se mijenjale, ali između ostalog, nisu bile dozvoljene utakmice, zatim jesu, ali bez prisustva publike. Najprije, koliko je i na koji način uticala pandemija koronavirusa na vaterpolo sport i na Vas lično, a potom, kakav je osjećaj igrati utakmicu pred praznim tribinama? Da li fali energije koju samo navijači mogu da daju igračima u timu?

U Šapcu je publika uvijek bila igrač više. Šabac je bila neosvojiva tvrđava. Bilo koja ekipa da je došla, bila Jug ili Mladost, namučili su se u Šapcu. U Srbiji nismo imali priliku da igramo pred praznim tribinama jer je tamo bilo vanredno stanje i nikako se nije igralo. Ali svakako je teško igrati bez publike jer oni daju vjetar u leđa. Kada čujete navijače sa tribina još bolje se igra.

Pandemija koronavirusa uticala je mnogo na vaterpolo. U Mađarskoj su mnogi klubovi otpustili igrače zbog finansijskih problema. Tako da je u cijelom svijetu pogodila vaterpolo sport, koji inače nije nešto profitabilan.

Sada ste na pauzi. Kada  nastavljate sa treninzima, utakmicama? Da li je još uvijek neizvjesno kada će utakmice početi? Kako na Vas utiče ta neizvjesnost?

Pripreme su već uveliko počele. Dobili smo dopis od Kluba da utakmice počinju 26. septembra. To je posljednja informacija od Vaterpolo Saveza Srbije. Sigurno da ima neizvjesnoti da li će se nastaviti uopšte. Međutim, u aznanju sam da je u Srbiji fudbal počeo, tako da mislim da će i vaterpolo početi. To je, kako su rekli stručnjaci, najbezbjedniji sport.

Kakva su vam očekivanja od iduće sezone? Imate li neke zacrtane ciljeve?

S obzirom da smo napravili ovako jaku ekipu, cilj nam je da osvojimo duplu krunu u srpskoj ligi i da u Ligi šampiona prođemo kvalifikacije i ostvarimo što bolji plasman.

Kakvo je generalno stanje u vaterpolo sportu? I da li se dovoljno pažnje posvećuje vaterpolu, kako u Crnoj Gori, tako i u Srbiji, a u odnosu na možda jednu Mađarsku? Kakvo je stanje u regionu? Ulaže li se dovoljno sredstava u ovaj sport?

Na globalnom nivou, ne. Mađarska ulaže zato što je vaterpolo kod njih proglašen za olimpijski sport. Tamo je za sada najbolje, zatim imamo jednu Italiju, Francusku. Zbog Olimpijade 2024. su sada nešto uložili. A na Balkanu, Crna Gora i Srbija slabo ulažu u vaterpolo. Klubovi žive od Opština i ukoliko nađu neke sitne sponzore. Mnogo je teško izdržati.

U lokalnoj priči o vaterpolu, imali smo generaciju Gopčevića, Vičevića, imali smo i generaciju Brguljana, Petrovića, Milića… Čini se da postoji jedan prazan hod. Gdje su se izgubile te mlade vaterpolo nade koje bi mogle da obuku kapicu velikih igrača? I zbog čega je takva situacija kod nas?

Konkretno iz Primorca svi igrači koje ste nabrojali su otišli van Crne Gore da igraju. A što se tiče mladih nada, Kotor nema zimski bazen, djeca su putovala svaki dan u Budvu, a mnoga su i odustala zbog putovanja svakog dana. Bili su neredovni i nekvalitetni treninzi. U saznanju sam da će bazen biti sagrađen do kraja avgusta, pa da se počne raditi kvaitetno kako treba.

Šta biste poručili mladim ljudima, kako da izaberu pravu stazu?

Od malih nogu da se bace na bilo koji sport. Nebitno da li je vaterpolo, čisto da nisu na ulici. Sport će ih sigurno učiniti boljim ljudima, roditeljima. Tako da – uvijek sport.

Da li se na kraju upornost isplati? Toliko odricanja, treninzi dva puta dnevno, nemanje slobodnog vremena, način života i sve što smo pomenuli kod jednog sportiste. Da li se na kraju svaka žrtva isplati?

Naravno, uvijek se isplati. Treba biti uporan u svemu što se radi i na kraju će uspijeh uvijek doći.