Sport

Gost našeg programa bio je vaterpolista Nikola Marković koji se nedavno, nakon deceniju igranja za VK “Šabac” , vratio u kotorski “Primorac”.

Prenosimo vam dio razgovora.

Kako se osjećaš povodom povratka u matični klub “Primorac”? Kakva je tvoja emotivna reakcija nakon što si ponovo posao dio tima?

Uvijek se lijepo vratiti kući i igrati pred svojom publikom za matični klub u kojem sam napravio prve vaterpolo korake, pogotovo što ima 10 godina od kada sam napustio “Primorac”. Trenažni proces je u toku, a odvija se na otvorenom bazenu. Počeli smo 6. jula sa pripremama zato što ove godine ranije počinju kvalifikacije za Ligu šampiona. Već 10. septembra, tako da smo na Ljetnjem bazenu do nekog 1. avgusta, kada prelazimo na zimski bazen “Zoran Džimi Gopčević”.

Pored tebe, ko čini dio tima? Prema saznanjima, ove godine boje “Primorca” braniće i Draško Brguljan. Kakve su njegove emotivne reakcije povodom povratka u kotorski klub?

Sigurno iste kao meni. Prošlo je 12 godina od kada je pošao iz “Primorca”, tako da je i on sigurno pun emocija što se vratio u Kotor. Pored njega, vratio se i Nemanja Vico. Svi se nekako vraćamo na mjesto gdje smo počeli. Uz njih treba da dođu još dva strana igrača: Australijanac i Holanđanin. Tu su Marko Gopčević i Aleksandro Kralj, koji čine okosnicu “Primorca” i mlađi momci koji igraju za reprezentaciju, tako da će biti dobra ekipa.

Odluka o povratku klubu može biti teška. Koje su bile ključne stvari koje su te podstakle da doneseš tu odluku i kako je došlo do nje?

Nije bila teška u mom slučaju, s obzirom da nisam igrao u Kotoru, kao što sam kazao, 10 godina. Jedna od ključnih stvari da donesem odluku bila je što se u tim vratio Draško Brguljan, te što “Primorac” igra Ligu šampiona. Ispali su u drugu ligu Jadranske lige, pa mi je želja da probamo da vratimo “Primorac” tamo gdje mu je mjesto.

S obzirom na to da si igrao urazličitim klubovima tokom karijere, možeš li uporediti različite aspekte igre i atmosfere između klubova?

Po meni je sve isto. U bilo koji klub gdje sam igrao, bio sam sa istim ciljem. Nema tu neke velike razlike između klubova.

Takođe, negdje se pravi razlika između nastupa za klub i reprezentaciju? Koliko se razlikuje sam trenažni proces i igra, a znamo da si se oprobao i na jednom i na drugom polju?

Kada igrate za reprezentaciju, naravno igrate za državu, trenira se jako i daje se sve od sebe. Ali smatram da je tako isto i za klub. Po meni nema neke razlike. Sa reprezentacijom su duže prirpeme, pa je možda zbog toga teže.

Kako si zadovoljan svojim učešćem u klubu “Šabac”, gdje si bio i kapiten?

U klubu “Šabac” sam proveo 10 godina i prezadovoljan sam. Bilo je jako puno lijepih trenutaka.

Da li imaš neke utiske koje bi podijelio sa nama, s obzirom da si, sam si kazao, proveo deceniju u tom klubu?

Išli smo postepeno. Oni su igrali drugu Ligu Srbije. Pa su ušli u Prvu ligu. Zatim smo se izborili za ulazak u Premier ligu. Poslije toga smo izbacili Budvu i ušli u Prvu ligu. Na kraj smo krunisali sve sa duplom krunom. Osvojili smo Kup i Prvenstvo Srbije, poslije toga se kvalifikovali za Evropu. Postepeno se išlo uzlaznom putanjom.

Kakva imaš očekivanja od sebe i ekipe u nadolazećoj sezoni sa “Primorcem”?

Za početak da vratimo “Primroac” u prvu ligu Jadranske lige, tamo gdje mu je i mjesto. A pored toga da se uzme Prvenstvo i Kup Crne Gore koji nikad do sad nisam imao priliku da osvojim. To bi mi ujedno bila i najveća želja - da uzmemo duplu krunu.

Ima li izgleda da će se to desiti?

Ja mislim da ima. S obzirom kako smo se pojačali, to je fina ekipa, polako se uigravamo. Mislim da ima šanse.

Početkom ljeta bio si dio reprezentativnog tima. Igrali ste vaterpolo na plaži. Hoćeš li podijeliti iskustva iz Egipta?

To je nešto sasvim novo. S obzirom da su skoro svi sportovi počeli da igraju 3 na 3, kao što ima košarka, odbojka, čak i rukomet. Tako su sad ubacili i vaterpolo da igraju 3 igrača plus golman i plus 3 izmjene. Sasvim neko novo prvenstvo. Igrali smo kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Baliju, a turnir se održavao u Egiptu u Horgadi. Osvojili smo prvo mjesto, pobijedivši Egipat u finalu. To je za nas bilo nešto novo, nova su pravila, novi je bazen.

Jedno lijepo iskustvo.

Tako je. Trebali smo da idemo na Bali na Svjetsko gdje smo izborili vizu, međutim to se otkazalo iz nama nepoznatih razloga. Tako da čekamo neku drugu destinaciju za to odigravanje.

Vaterpolo je veoma zahtjevan sport, kako se pripremaš fizički i mentalno za takmičarsku sezonu?

Imamo bazične pripreme. Počinjemo sa plivanjem. Pravimo bazu, punimo mišiće. Moraš biti mentalno jak i fizički da bi ušao u takmičarsku sezonu. Zato postoje i pripreme mjesec, dva, zavisi kako kad. I na tome se radi u tim mjesecima i na mentalnoj i na fizičkoj snazi.

Ovoga ljeta u vaterpolo kampu bili su vaterpolisti iz Amerike. Razgovarala sam sa instruktorkom joge koja mi je kazala da su, između ostalog, pripreme obuhvatale časove joge. Baš se radilo na, prije svega, mentalnoj spremnosti, ali i fizičkoj. Znamo da se određenim sportovima i treninzima ne pogađa svaka grupa mišića. Joga je upravo tu da se i to desi, da se u potpunosti ojača. Šta ti misliš o tom vidu treninga?

Nisam se susrijećao sa tim do sada, ali sigurno bi značilo.

Kroz svoju karijeru, sigurno si stekao mnogo iskustava. Koje bi savjete dao mladim vaterpolistima koji teže postići uspijeh u ovom sportu?

Samo da su uporni i da su istrajni u tome što rade. Da vole sport sigurno će doći do cilja koji su sebi zacrtali. Samo tako mogu da uspiju.

Kako ocjenjuješ trenutno stanje vaterpola u Crnoj Gori? Postoji li nešto što bi želio promijeniti ili poboljšati?

Trebalo bi oformiti još klubova. U Crnoj Gori ima samo 4 kluba koja imaju svoje takmičenje. Ne zna se šta će biti sa Budvom. Ako odustane, neće biti više uslova da se igra Prvenstvo Crne Gore.

Podgorica je počela da radi na mladim igračima. Volio bih da se proširi to i na Bar, Nikšić, za početak makar na primorske gradove.

Da se počnu graditi bazeni. Neki gradovi čak i imaju bazen, ali nemaju druge uslove koji su potrebni.

Kotor je dobio svoj bazen poslije višegodišnje rekonstrukcije. To je značilo da su vaterpolisti morali putovati u Budvu na treninge, pored već zahtjevnih treninga koje vaterpolo sport podrazumijeva. A takođe ostali smo bez novih generacija koje su trenirale vaterpolo. Kako vidiš taj problem, kako će se to odraziti na vaterpolo sport u našem gradu, pa samim tim i u zemlji?

Momci iz “Primorca” su mi pričali kako im je bilo tih 4-5 godina, kako su putovali svakodnevno za Budvu ili Herceg Novi da bi odradili treninge. Samo oni znaju kako im je bilo teško.

Sigurno se već sada odražava na mlade talente koji su u tom trenutku zbog netreniranja u Kotoru batalili vaterpolo, a bili su uspješni. Sad to dolazi do izražaja. Manje djece ima nego što je bilo prije, npr. u moje vrijeme.

Osim toga neko ko je tek počinjao, ko je stasavao za sport, nije birao da trenira vaterpolo, već fudbal, košarku, sportove koji su bili pristupačniji.

Tako je.

Vaterpolo je timski sport, kako radiš na jačanju timskog duha i komunikaciji sa ostatkom ekipe?

To se radi kroz pripreme prije sezone. Igrači se najrpije upoznaju. Uvijek dođe neko novi, pa dok se uklope u našu sredinu. Na tome se radi tih mjeses do dva dana i trenira se, ali se radi i na timskom duhu. Organizje se tim bilding. Kroz to se jača timski duh i postajemo svi za jednog jedan za sve. To je najlakši metod za stvaranje jakog timskog duha.

Iza tebe je uspješna karijera i učešće na različitim međunarodnim takmičenjima. Koje su ti omiljene uspomene i koja utakmica ti je najviše ostala u sjećanju?

Ima ih mnogo. Prvo što bih podijelio jeste kada je “Primroac” 2009. osvojio titulu. Ja sam tada bio petnaesti igrač. Nisam igrao, ali bio sam dio tima, trenirao sa njima, tako da mi je osjećaj bio kao da sam ja uzeo titulu.

Poslije toga sam sa reprzentacijom uzeo treće mjesto Svjetske lige u Čeljabinskom. U Šapcu smo uzeli duplu krunu i zadnja utakmica sa Zvezdom za pobjedu prvenstva.

Kako se nosiš sa pritiskom i očekivanjima koja dolaze s profesionalnim sportom?

Vaterpolom se bavim više od 20 godina. Sigurno da ima pritisaka, ali sa njima se borim najnormalnije. U početku karijere bilo je mnogo teško, ali svakako je vremenom postalo sve lakše.

Tvoja porodica vjerovatno ima veliku ulogu u tvom sportskom putovanju. Kako su te podržavali tokom karijere? Znamo da vaterpolo korijene vučeš i od svog oca, ali i strica. Da li su oni bili zaslužni što si se zainteresovao za ovaj sport?

Jeste, oni su me pokrenuli da upišem vaterpolo jer su uvijek pričali o stricu Branku. I tata je igrao vaterpolo. Slušajući te priče, odlučio sam da upišem vaterpolo, iako sam prvenstveno želio da igram fudbal. I ne kajem se, dan danas se bavim vaterpolom, nisam pogriješio.

Postizanje ravnoteže između profesionalnog sporta i ličnog života može biti izazovno. Kako usklađuješ obaveze sa porodičnim i društvenim životom?

Veoma lako. Imam mnogo drugova sportista koji su dio kolektiva što iz Šapca, što iz Kotora. Uklopim se lijepo is a društvom van sporta.

Imaš li neke posbne ciljeve ili ambicije koje želiš ostvariti u skorijoj budućnosti?

Za sada samo da se uzme dupla kruna Crnogorske lige i da vratimo “Primorac” u Prvu ligu. Za sada je to jedini cilj.

Planovi nakon profesionalne vaterpolo karijere. Da li te interesuje trenerski rad?

Završio sam školu za vaterpolo trenera. Za sada ne vidim sebe u toj ulozi. Imam još  4,5 godina fa igram. Vidjećemo što donosi sjutra.

Koliko je za jednog profesionalnog sportistu, vaterpolistu bitno da bude u formi? Predpostavimo da je važnost toga velika. Kako ostaješ u formi osim treninga? Imate i pauzu za odmor. Koliko je bitna ishrana u svomu tome? Na šta sve treba da obratiš pažnju i o čemu sve da vodiš računa da bi se profesionalno bavio sportom?

Prvenstveno na ishranu. Najbitnija je. Vaterpolo je jedan od najtežih sportova, a mi vaterpolisti inače volimo puno da jedemo. Mora se voditi računa o ishrani, kvalitetnoj hrani, količini, a samim tim i izledu. Ukoliko imate višak kilograma, pogotovo što ste stariji, sve je teže da se održavate u bazenu. To je jedan o ključnih uspjeha - da se vodi zdrav život.

Na kraju, šta bi poručio navijačima “Primorca” i svim ljubiteljima vaterpola koji te podržavaju?

Volio bih da se “Beštije” i publika vrati na kotorski bazen. Vidio sam da je prošle godine obilježeno 100 godina “Primorca”. Beštije su to jako lijepo organizovale. Nisam mogao da budem tu, jer sam imao obaveza u Šapcu. Mislim da je to veliki pomak. U timu ima dosta Kotorana. Biće, nadam se, i rezultata, tako da bih volio da se vrate na tribine, kao nekad da podržavaju svoj klub i da mu daju vjetar u leđa.

Tekst: Irena Mačić

Foto: privatna arhiva