Sport

Džudo klub Kotor je tokom 2021.godine osvojio veliki broj medalja na takmičenjima u zemlji i regionu.

Na čelu ovog uzornog sportskog kolektiva je trener Dejan Popović,legendarni as crnogorskog i jugoslovenskog džudoa i jedan od rijetkih sportista, koji je svoju više nego uspješnu karijeru kao takmičara, nastavio kao trener.

-Za početak, Dejane, da krenemo upravo od te činjenice, da li je lakše biti trener ili džudista, šta kaže tvoje bogato iskustvo?

Naravno da mi je lakše bilo kao takmičaru, razmišljao sam samo o sebi i svom treningu, sada mislim o svim takmičarima u klubu.

-Na koliko takmičenja je lani učestvovao džudo klub Kotor,gdje ste sve nastupali i koliko ste medalja osvojili?

U 2021.godini učestvovali smo na deset takmičenja u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Bugarskoj i Crnoj Gori.
Osvojili smo preko sto medalja.

-I za prva četiri mjeseca ove godine imali ste dosta nastupa,recite nam sa kakvim uspjehom?

Čini mi se nikad bolje, osvojili smo 21 medalju na prvenstvima Crne Gore u uzrastima pionira, kadeta, juniora i seniora.
Učestvovali smo na turnirima u Bosni I Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj, gdje smo takođe osvojili veliki broj medalja.

-Trenirate u sali Mjesne zajednice Dobrota 1,kakva je saradnja sa nadležnima iz MZ i da li dvorana zadovoljava vaše potrebe?

U mjesnoj zajednici Dobrota smo već 17 godina i redovno plaćamo kiriju i struju, krečimo i održavamo salu.
Organizacija treninga je dosta dobra, tako da sala zadovoljava naše potrebe.
Saradnja sa svima je korektna.

-Koliko djece trenira u džudo klubu Kotor i kojeg sve uzrasta?

Trenutno trenira 90 članova u dvije grupe, uzrasta od 5 do 35 godina.

-Ko sve od trenera radi sa djecom?

Pored mene, treneri ujedno i takmičari su Strahinja Ratković i Ilija Popović.

-Kad vratiš film unazad i sjetiš se svojih početaka,kako ti sve to izgleda,pamtiš li možda svoj prvi meč i protiv koga?

Ne pamtim prvi meč, ali pamtim prvi turnir.
To je bilo prvenstvo Crne Gore za pionire, u Kumboru 1981. godine i izgubio sam u finalu od Mladena Miloševića sa Cetinja.

-Kada je osnovan džudo klub Kotor i ko su bili osnivači?

Džudo klub “Kotor” je počeo sa radom 1973 godine.
Osnivač je bio Ratko Otašević , brzo su mu se priključili Žarko Klikovac i Branko Radujković.
Sljedeće godine u januaru, klub slavi pedeset godina postojanja.

-Jedan od zaštitnih znakova i osobenosti džudo kluba Kotor je Spinel kup, koji vi organizujete kao klub i to je prema našim saznanjima jedna od najmasovnijih sportskih manifestacija, ne samo u Kotoru, nego i Boki.
Odakle sve dolaze takmičari i kakvi su njihovi utisci?

Ove godine, prvog vikenda juna je XVII Spinel Kup.
Prošle godine učestvovalo je preko 400 takmičara.
Takmičari su iz svih zemalja regiona i Crne Gore.
Dešavalo se da takmičari i treneri, koji dođu prvi put na turnir, toliko se oduševe gradom, da ostanu i par dana nakon turnira.

-Često nastupate u regionu,koja takmičenja su na vas kao klub ostavila najače impresije?

Džudo takmičenja u regionu su dobro organizovana , ne bih posebno neko izdvajao.
Moram priznati da mi dobijamo pohvale za organizaciju našeg turnira.

-Prošle godine si bio učesnik Kupa veterana na Hvaru,gdje se okupio krem bivše Jugoslavije u ovom sportu i da li je potrebno naglasiti da si osvojio prvo mjesto,mada rezultat nije bio u prvom planu.
Opiši nam malo taj skup,ko su bili učesnici i u kakvom duhu je protekao?

Rezultat je bio u drugom planu.
Kako sam već spomenuo,stari rivali , danas uspješni ljudi i treneri, koji svoja znanja i ljubav prema ovom sportu, prenose u svojim klubovima, na mlađe generacije.

-Kojeg džudistu ili trenera posebno pamtiš iz perioda stare Jugoslavije?

Dragomira Bečanovića, prvaka svijeta.  
Trenera je više kao što su Branko Radujković, Žarko Klikovac, kasnije Bora Cvejić Bora i Srećko Mrvaljević .

-Znamo da treneri ne vole da posebno ističu nekog od svojih pulena,ali javnost, kao i uvijek vapi za imenima,koga bi ti izdvojio i koga po tebi čeka lijepa karijera?

Svi koji dođu do konkurencije kadeta i starijih uzrasta, osvoje državnu medalju i nastave sa ozbiljnim radom, čeka ih lijepa karijera, a takvih je danas osam u našem klubu.

-Mnogi osvajači medalja na svjetskim i evropskim prvenstvima iz našeg grada,čemu smo svjedoci posebno ovih dana, uvijek ističu tvoje trenerske zasluge za njihove uspjehe,pa čak kad i nije u pitanju džudo,ali jeste jedan srodni sport,kao na primjer džiu džicu.
Kako gledaš na tu činjenicu i koliko je to važno za tebe kao trenera u sportu, koji pripada borilačkim vještinama?

Pomažem sportistima, kako u klubu, tako i van njega.
Danas se jedan broj džudista takmiči u džiu džici , drago mi je da im džudo pomaže da dođu do uspjeha.
Počeo sam taj sport po malo pratiti ,od kada je moj takmičar Dejan Vukčević postao prvak svijeta.

-U posljednje vrijeme vidimo iz izvještaja sa takmičenja da trenersko mjesto u klubu zauzima i tvoj sin Ilija.
Kako funkcioniše ta porodično-sportska veza i šta je za njega najvažnije u ovom uzrastu?

Ilija je proteklog vikenda bio na pripremama za prijemni ispit za Kineziološki fakultet u Zagrebu.
Nadam se da će uspjeti da se upiše, jer primaju samo pet stranih studenata.
Dosta je naučio u radu sa djecom, ali ko hoće da postane trener,osnova je dobra edukacija i kvalitetna škola, samo tako se mogu stvarati zdrava djeca i pravi sportisti.

-Kako bi ocijenio situaciju u crnogorskom džudou i je li bilo kontakata da preuzmeš neku od reprezentativnih selekcija?

Nakon stagnacije,zbog pandemije korona virusa , ponovo su počela takmičenja, kako kod nas, tako i na međunarodnoj sceni.
Ranije sam imao neke kontakte, išao sam sa reprezentacijom na Evropsko studensko prvenstvo u Coimbru.

-Šta bi poručio mladima,koji žele da treniraju džudo?

Unicef je proglasio džudo najkorisnijim sportom za razvoj djece od 4 do 21 godine.
To sve govori o ovom sportu.

Iza Dejana Popovića je takmičarska karijera bogata medaljama i trofejima.
Počeo je osvajanjem drugog mjesta na pionirskom prvenstvu Crne Gore ranih osamdesetih godina prošlog vijeka.
Dvostruki je kadetski prvak Crne Gore 1984. i 1985. godine,a već naredne 1986. bio je najbolji i u juniorskoj konkurenciji.
U kategoriji kadeta je 1985.godine bio šampion Jugoslavije,a 1988. i 1989.godine sa ekipom Rekorda iz Rakovice osvojio je ekipni naslov SFRJ.
Osvojio je Akropolis kup u Grčkoj,kao član Iraklisa iz Soluna 1993.godine,a bio je i kondicioni trener brojnim sportistima i ekipama,koji su osvajali najznačajnije trofeje i priznanja,kao što su teniserka Jelena Janković,vaterpolisti i braća Nikola i Mlađan Janović i mnogi drugi.
Učestvovao je i u pripremi vaterpolista Cattara,koji su 2010.godine osvojili Len kup.
Lopta kojom je vaterpolo reprezentacija Srbije i Crne Gore osvojila zlatnu medalju u finalu Svjetskog prvenstva u Montrealu 2005.godine, krasi Dejanove vitrine,kao poklon Nikole Janovića,koji je bio član te trofejne generacije.
Dejan Popović je zaposlen u kotorskom Resursnom centru za sluh i govor "Dr Peruta Ivanović",kao profesor fizičkog vaspitanja.