Politika

Crna Gora je, kažu, nikad bliže Evropskoj uniji.

Ostalo je da zatvorimo pregovaračka poglavlja, riješimo još neka otvorena pitanja sa susjedima i konačno stignemo tamo gdje smo krenuli prije gotovo dvije decenije.

A kada čovjek pogleda koja su to otvorena pitanja sa Hrvatskom, teško je ne primijetiti jednu zanimljivu geografsku podudarnost.

Gotovo sva vode prema Boki Kotorskoj.

Prevlaka i morska granica na ulazu u Bokokotorski zaliv – Boka Kotorska.

Školski brod „Jadran“ – Boka Kotorska.

Morinj – Boka Kotorska.

Ime gradskog bazena u Kotoru – opet Boka Kotorska.

Značajan dio imovinskih pitanja koja Hrvatska otvara prema Crnoj Gori - neposredno je vezan za Boku Kotorsku

Kad se sve sabere, čovjek bi mogao zaključiti da je Boka Kotorska postala svojevrstan teg oko vrata evropskom putu Crne Gore.

Da nema Boke Kotorske, izgleda da bismo do Brisela stigli prečicom.

Naravno da stvari nisu tako jednostavne.

Hrvatska je članica Evropske unije i potpuno je legitimno da zastupa ono što smatra svojim državnim i nacionalnim interesima. Ozbiljne države upravo to i rade.

Zato Hrvatskoj ne zamjeram što zastupa svoje interese.

Mene zanima ko zastupa interese Boke Kotorske.

Jer ako se pregovara o Prevlaci, pregovara se o ulazu u naš zaliv.

Ako se razgovara o „Jadranu“, razgovara se o brodu koji je u Tivat prvi put uplovio još 1933. godine.

Ako se govori o Morinju, govori se o mjestu u Boki Kotorskoj.

Ako neko problematizuje ime kotorskog bazena, onda se valjda nešto pita i Kotor.

A kada se razgovori završe, kompromisi naprave i u Podgorici proglasi još jedan uspjeh na evropskom putu, sa posljedicama tih odluka neće živjeti ni Brisel ni Podgorica.

Živjeće Boka Kotorska.

Pri tome ne govorimo o kraju koji od države traži da ga neko izdržava.

Prema podacima iz finansijskih iskaza privrednih subjekata koje je obradila Privredna komora Crne Gore, privreda Kotora, Tivta i Herceg Novog ostvarila je tokom 2024. godine oko 1,65 milijardi eura poslovnih prihoda.

Ako tome dodamo Budvu i budvansko-paštrovski prostor, istorijski neraskidivo vezan za ovaj dio primorja, dolazimo do gotovo 2,6 milijardi eura.

Samo privreda Kotora ostvarila je više od 454 miliona eura poslovnih prihoda.

Naravno, poslovni prihod nije isto što i novac koji je završio u državnom budžetu. Ali ove brojke dovoljno govore o ekonomskoj snazi prostora o kojem govorimo.

Boka Kotorska stvara. Privlači investicije i turiste, razvija pomorstvo i usluge i predstavlja jedan od najprepoznatljivijih prostora koje Crna Gora ima.

Kada treba stvarati novu vrijednost – Boka Kotorska je veoma važna.

Kada treba odlučivati o Boki Kotorskoj – onda nekako postane manje važna.

Tu je suština problema.

Ne mislim da Kotor, Tivat ili Herceg Novi treba da vode spoljnu politiku Crne Gore. To niti je moguće niti bi bilo ozbiljno.

Ali između vođenja spoljne politike i potpunog odsustva iz odlučivanja postoji ogroman prostor.

I upravo tu mora postojati Boka Kotorska.

Isti problem vidimo i na sopstvenoj obali.

Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom samo je za 2024. planiralo 14,5 miliona eura prihoda od naknada za korišćenje morskog dobra, uz još gotovo 8,9 miliona eura prihoda od trajektnog prevoza.

Dakle, nije riječ samo o tome ko odlučuje.

Riječ je i o tome ko upravlja i gdje ostaje novac koji se na našem prostoru stvara.

A govorimo o prostoru koji nije juče dobio svijest o lokalnoj samoupravi. Kotor i Boka Kotorska imaju vjekovnu tradiciju svojih komunalnih institucija i upravljanja sopstvenim poslovima, dok su Budva i Paštrovići istorijski dio istog šireg primorskog prostora.

Zato decentralizacija nije nikakav separatizam.

Niti je Boka Kotorska manje dio Crne Gore ako želi da više odlučuje o sebi.

Naprotiv.

Crna Gora može biti jaka samo ako su jake njene lokalne zajednice.

O potrebi da se glas Boke Kotorske čuje tamo gdje se o njoj odlučuje govorim godinama. Ne zato što je to politički zgodna tema, nego zato što smatram da je to pitanje elementarne političke odgovornosti prema prostoru u kojem živimo.

Ali danas više nije dovoljno samo reći da Boka Kotorska treba da se pita. Vrijeme je da kažemo i kako.

Da predstavnici Boke Kotorske budu tamo gdje se razgovara o Prevlaci i morskoj granici.

Da se Kotor pita o Kotoru.

Da Tivat ima glas kada se odlučuje o njegovom prostoru i „Jadranu“.

Da Herceg Novi ima riječ o pitanjima koja neposredno određuju njegovu budućnost.

Da lokalne zajednice imaju mnogo veći uticaj na upravljanje svojom obalom.

I da veći dio onoga što se ovdje stvara ostane ovdje, kako bismo mogli da rješavamo probleme ljudi koji ovdje žive.

Ne tražimo privilegiju.

Ne tražimo državu u državi.

Tražimo da Crna Gora ne odlučuje o Boki Kotorskoj bez Boke Kotorske.

I možda je upravo sada, dok idemo prema Evropskoj uniji, pravi trenutak da postavimo pitanje kakvu Crnu Goru tamo želimo da uvedemo.

Još centralizovaniju ili više evropsku?

Jer ako nas evropski put ne nauči principu da se odluke donose što bliže ljudima kojih se tiču, onda smo iz Evrope naučili vrlo malo.

A ako poslije Brisela o Boki Kotorskoj nastavimo da odlučujemo isto kao prije Brisela, samo ćemo promijeniti adresu na koju šaljemo izvještaje.

Boka Kotorska ne treba da bude problem koji Crna Gora rješava na putu prema Evropi.

Treba da bude jedan od njenih najjačih evropskih aduta – i da bude za stolom kada se odlučuje o njenoj budućnosti.

Siniša Kovačević, Kotorski pokret