Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/ S.Č.

Kada od ranog djetinjstva zavolite zvuk violončela, onda ste sve vrijeme zaneseni mišlju da istrajete u namjeri da o tome učite i buduće generacije. A kada se u sve to umiješa i sport, onda ta priča ima poseban ton, rekao je za Radio Kotor violončelista, profesor Željko Ivović, član Vojvođanskog simfonijskog orkestra iz Novog Sada.

“Kao treće, najmlađe dijete u porodici, želio sam da oponašam brata i sestru koji su svirali violinu. Na prijemnom ispitu nisam dobro prošao, pa su mi rekli da to nije za mene i da pokušam da sviram violončelo. Tako me zapravo, sa šest godina, ono pronašlo. Prethodno sam se bavio plivanjem i vaterpolom, što nam je porodična tradicija. Otac, stric, tetke, svi su trenirali vodene sportove”, priča Ivović za novo izdanje emisije “Nedjeljni razgovor”.   

Svaki posao, naglašava, nosi neku ljepotu, ali i određenu težinu.

“Ko kaže da uživa u svakom trenutku dok vježba instrument, taj nije baš najiskreniji. Postoje trenuci kada se rado svira, kada su elan i pokretačka energija na vrhuncu, ali i kada nerado uzimamo note i instrument. Bavljenje muzikom je, s jedne strane zaista privilegija, a s druge i svojevrsno breme. Volim da kažem da nosim nekog goniča u sebi koji me stalno vuče i tjera naprijed. Zato sam možda danas ovdje”, kaže Ivović. 

Osvajao je publiku i brojne nagrade, a sa nama i slušaocima/teljkama, između ostalog, podijelio je utiske i sa završenog XV Festivala gudača u Perastu.

“Bio sam radostan i počastvovan kada je uslijedio poziv da nastupim u Perastu, na festivalu koji ima prepoznatljiv kvalitet i sjajne muzičare koji drže koncerte i masterklasove. Uvijek ću se rado odazvati pozivu, jer je izuzetan osjećaj svirati pred publikom u Boki, odakle su i moji korijeni”, napominje Ivović.

Od 2010. godine, radi kao profesor violončela, orkestra, čitanja s lista i kamerne muzike u Školi za muzičke talente u Ćupriji. Za više od 15 godina pedagoškog rada, sa đacima na republičkim i međunarodnim takmičenjima iz violončela, kamerne muzike i orkestra, osvojio je preko 30 nagrada.

“Talenat je misterija i za mene još uvijek neistražena sfera. Ima puno nadarene djece, ali talenat je samo početak. Ukoliko ga ne usavršavamo, ostaće na prvobitnom nivou, a šteta bi bilo da se ne unapređuje”, smatra Ivović.

Problem je, dodaje, što se mladi sve teže odvajaju od svojih roditelja, a i oni ih nerado puštaju od kuće.

“Škola u kojoj predajem ima internat. Trudimo se da obuhvatimo što veći broj mladih iz država regiona. Na naše zadovoljstvo, sada imamo dvojicu učenika iz Bosne i Hercegovine, imali smo dvije učenice iz Hrvatske. Želimo da im tu bude prijatno, da škola bude mjesto susreta i umrežavanja kreativnih stvaralaca. Dodatni problem svakako leži u činjenici da je savremena tehnologija uradila svoje, odnosno da ide na uštrb fokusa i koncentracije kojih djeci sve više manjka”, naglašava Ivović.

Važno mu je da nauči mlade da kritički razmišljaju.

“U muzici postoje određena pravila, ali ona su tu samo na početku, dok se ne usvoji ono bazično. Međutim, čim malo stasaju, moraju znati da imaju pravo da preispituju sve što čuju i osjete. Kiča i šunda je na sve strane, taj zvuk je agresivniji, bučniji, nametljiviji, ali djeca moraju znati da prepoznaju šta je kvalitet. Nadalje, bez obzira na to što je tehnika bitna stavka, dakle, brzina prstiju, spretnost, to svakako nije najvažnije, jer se sa muzikom ne utrkujemo. A osim toga, važno je da ljubav prema muzici dođe kroz igru i radost. Muzika mora da bude primarno zadovoljstvo, uživanje i da se svira sa lakoćom”, ističe Ivović.  

Njegov projekat koji predstavlja širom Crne Gore i regiona podrazumijeva deset koncerata, a publici predstavlja tri Bahove svite za violončelo, prvu, treću i četvrtu.

“U planu je da naredne godine objedinim preostale tri Bahove svite, drugu, petu i šestu, tako da se nadam ponovnom susretu u Boki kojom sam fasciniran”, poručuje Ivović.