Kultura

Od marta 2020. godine, kada su se počele sprovoditi mjere za zaštitu stanovništva uzrokovane pandemijom COVID 19, vidno se osjeća ugroženost, neodržavanje i opstanak pojedinih elemenata nematerijalnog nasljeđa, ocjenjuje etnološkinja-antropološkinja Danijela Đukić iz Muzeja grada Perasta.

Iako zimski karneval nije zaštićen kao element nematerijalnog kulturnog nasljeđa, itekako je duboko ukorijenjen u svijest i život stanovnika Kotora. Virus je naveo na dalje razmišljanje o načinu prezentacije i daljeg učešća i života pojedinih manifestacija, te se Bokeljska noć 2020. godine mogla pratiti putem livestream-a, a ovogodišnji zimski karneval pratiće se preko medija i društvenih mreža.

“Socijalna distanca uzrokovala je nove probleme i izazove s kojim lokalna zajednica mora da se nosi. Ujedno javlja se potreba za novim načinom promišljanja u zaštiti stanovništva i aktiviranje novog, manje poznatog, načina otpornosti prema novonastaloj situaciji”, mišljenja je Đukić.

Karnevalu, podsjeća, prethodi udruživanje, razgovori i dogovori među lokalnom zajednicom i porodicama među kojima učestvuje više generacija. Radost koja vlada u kući i na javnim prostorima je neprocjenjiv primjer. Zimski karneval zauzima kotorske ulice, izvodi zajednicu u javni prostor, zaokuplja trgove i parkove u iščekivanju “Karampane” i “Ćakulone”.

“Listovi Karampana i Ćakulona sadrže bogatstvo, način veselog i smiješnog izražavanja i primjećivanja onoga šta se događa u zajednici i van nje. Iza zatvorenih vrata, ispunjeni dugogodišnjim učešćem i neprimjetnim i tihim prisluškivanjem u porodicama, zajednici, medijima sakupljaju se ideje za tekstove. Zna se, znamo svi da je Kameni kiosk sakupio dosta tekstova i predloga za naše tradicionalne listove. Lokalna zajednica, grupe i/ili pojedinci se nadaju da će biti u listu ili se čak po malo plaše zbog svojih postupaka načinjenih u prethodnom periodu. Ali ne brinite, kad se primakne karneval, svi se pitaju ko će biti Krnjo, krivac za sve nedaće u toku prošle godine. Gdje je i ko ga pravi”, navodi Đukić.

Otvaraju se albumi sa fotografijama, društvene mreže preplavljuju fotografije sa ranijih karnevala, podsjećanje na ljude, maske, grupe, grad koji živi.

Karneval zajedno sa listom “Karampana” (i ništa manje važnim listom “Ćakulona”) najbolje prikazuje duh stanovnika grada Kotora: pun „škerca“, tuge, pošalica, ćakula, zamjerki prema vlastima, dok s druge strane, suđenje ovogodišnjem krivcu i paljenje uzrokuje prepričavanje između nas o tome: na koga liči krnevao? I naravno, smijeh. Neko se po malo uvrijedi, a neko se nasmije, jer zna da je to duh lokalne zajednice. I jezik-specifičan, razumljiv nama, objašnjavanje i prevođenje posjetiocima i strancima.

“Bezmalo u ovom dijelu neću se ustručavati da pomenem meni dragog đeda i uspomenu na njega, pokojnog Filipa Vujoševića koji je „po vazdan“ bio na bicikletu. Nikad nisam znala gdje on to ide u dane pred karneval, ali sam kao mala znala da je nešto jako važno za naš grad i ima veze sa kotorskim karnevalom. Bio je tu, on i mnogi drugi. Možda čak i sudac Krnju. Karneval je način života i izražavanja, veseli duh UNESCO-vog grada. Tokom vjekova, stanovnici su ga izgrađivali i stvarali pečat koji kulminaciju doživljava upravo u ove dane. U meni izaziva radost, sreću i smijeh. Jedva čekam 14. mart. A Vi”, pita Đukić.

Karneval je, smatra, „živo nasljeđe“, tradicija duboko ukorijenjena u srca i dušu stanovnika Kotora, a mogu reći i Boke Kotorske. Jedna od malog broja manifestacija koja zauzima grad, koja zaustavlja grad, kada stanovnici grada kažu “Grad je naš”. Neformalno.

“Dogodine ćemo nadoknaditi sve. Druženje, maske, prepune ulice i trgove, bedeme i parapete. Virtuelni prikaz će svakako radovati lokalnu zajednicu, grupe i pojedince, objašnjavajući mlađim generacijama šta je to karneval i kakvo značenje ima za nas Kotorane. Digitalne forme, audio i video snimci su mjere zaštite i pružaju bogatstvo podataka o elementu nematerijalne baštine koji lokalna zajednice praktikuje. Aktivnosti poput vrijeme održavanja karnevala, učesnici, mjesto, značajni su podaci za brojne istraživače i buduće generacije”, napominje Đukić.

Prije par godina navršilo se 500 godina od pomena maškara, tradicije duboko ukorijenjene u narod. Poznato je da su i okolna mjesta održavala svoje karnevale, te su pravili Krnja od slame.

I Perast je, priča Đukić, imao karneval i list “Kokotijada”. Imao je svojih specifičnosti, te su se tokom poklada okupljali na večere, te kod jednih te kod drugih „famelja“. Radi smijeha, podsjećanja na „škerce“ i ujedno, a da ne kažete da vas nisam upozorila, ideja za dane karnevala evo jedne šale.

Poznato je da su se za krađe i ostale prevare stanovnici kažnjavali, osramoćeni na stubu srama u Kotoru da bi svi bili upoznati ili batinali na trgu u Perastu, ali ne i u dane karnevala.

Elem, ukrali jednom peraškom, ni manje ni više no, kapetanu pršut, a istovremeno ga pozvali na večeru u drugu famelju. Bome, kako to biva, primjeti kapo da je pršut prva klasa. I naravno, nasta opšti smijeh, a kako i ne bi kad je to bio njegov vlastiti pršut. Šala. Smijeh. Niko ljut. Potom se zaslade peraškim bobima.

“U Perastu su postojale dvije pekare za spremanje slatkog do I svjetskog rata. One su pekle samo Perašku tortu i niz drugih slatkih delicija, kolača, srca, kokotića itd. Pekara je pokrivala, može se reći, cijelu Boku”, objašnjava Đukić.

Poklade traju, sve je više maškara neđeljom, te čuveni „Gobi“-grbovci. Kontesa je muškarac koja je bila zaljubljena u gobe; goba je bilo manje više oko dvadeset. Oni bi joj izjavljivali ljubav, a ona bi njima uzvraćala.

Kažu da je i zadnji oženjeni zvonio da označi zadnji dan poklada i nagovještaj posta. Narod se naravno maskirao i imitirao druge osobe. U testamentu se našao svako prema zasluzi i nije se smio ljutiti. Stoji i da su napravili maškaradu 1918. nakon I svjetskog rata.

 Tradicionalna peraška pjesma Princu Krnevalu

Krnevalu dobro moje sve kokoši bjehu tvoje

Samo osta jedna prdi baba od veselja

Pa izjela kocanj zelja

Vo,vo,vo niz peraški do

Meštar Đuro krnevo

I njegova vjerenica Kate Kilopinica.

Krnevo se razbolio, testamenat ostavio

Da ga nose preko grada, da ga vidi svaka mlada

Da ga nose pud pošova, da ga vidi svaka šjora.

U Monako sve je isto, samo opet nije čisto

Oj laživi doce mio, ti si nam se ponovio,

Škura su se izmjenila, vrata su se obojila.

A oj lijepi stari pute, glibina je ušla u te

Pumpijeri dajte šmrke, čistićemo sve bez trke.

Pumpijeri diko naša, divna li je sala vaša

U njoj ormar do ormara, za nas mlade nema bala.

Bizetino moja mila, voda ti se zamutila

Bistrija je nekad bila, sporkecom se zamutila,

Na bankinu ispod bora, odmara se moja šjora.

Krnevo se razbolio testamenat ostavio,

Da ga nose preko grada da ga vidi svaka mlada,

Da ga nose u Penčiće, da ga vide udovice.

Krnevo je plako boljun i komšija dobru volju

Čistite ga komšinice stid vas bilo od guzice.

Krnevo je pošo dalje, u ribarske stare tranje

Oj ribari diko naša, smrdljiva je riba vaša.

Kad je došo pred baraku vidio je bruku našu

Kad je došo na kraj grada, vratite se braćo draga

Sad je dosta svega više, vodite me na sudište.

“Dolazimo do 1715. godine, programa svečanosti i Marka Martinovića-čuvenog učitelja ruskih bojara i kneževa krajem 17. vijeka. Učitelj pomorstva, teorije i prakse. Čovjeka sa velikim sluhom za potrebe lokalne zajednice. Održavanje Karnevala marta 1715. godine. Konop će biti rastegnut od vašela, jedrenjak koji će se dovesti, do pilastara zvonika. Na podijumu će biti postavljena figura nevjernika koji će biti ispunjen vatrama. Program je interesantan, zauzima kompletan priobalni put, jer učesnici dolaze od Penčića- general sa dvojicom savjetnika, sa barjakom i 6 štitonoša i maskiranim ljudima i drugim oficirima i Luke-mladić obučen kao djevojka predstavljajući generalovu kćer sa četiri dame, hodajući, plešući sa cimbalima. Kad se rasprava među njima završi, narod kliče, maškule odjekuju, i bubnjevi se čuju. Slijedi čitav dan veselja, igre i suđenje. Igre i plesovi traju do mraka kada pale karnevala”, zaključuje Đukić.

Foto: ilustracija