Kultura

Tekst: Sanja Čavor
Foto: Radio Kotor

Na temu očuvanja lokalne kulinarske tradicije danas je, u drugom dijelu emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora, govorio novinar, publicista i ljubitelj kulinarske tradicije Boke Mašo Miško Čekić.

Osvrnuo se na upotrebu biljaka u ishrani i liječenju, koja je, prema njegovim rečima, na ovim prostorima bila prisutna još u vrijeme Grka i Rimljana. Međutim, kako navodi, pravi preokret dogodio se dolaskom Benediktinaca.

„Njihovim naseljavanjem na širem području primorja donijeli su kulturu gajenja i upotrebu biljaka koja je u značajnoj mjeri promijenila način života ljudi i pripremu jela na ovim prostorima, uz prepoznaljiv ukus i miris”, objašnjava Čekić.

Napominje da je IX vijek u tom smislu bio ključan, kao i da je dekretom francuskog cara Karla Velikog bilo propisano da predstavnici svakog domaćinstva moraju uzgajati određene biljke.  

“U dekretu je popisano 50 biljaka koje svako domaćinstvo mora imati u svom vrtu. Tu počinje prekretnica i snažnije okretanje stanovništva prema uzgoju povrća, začinskih trava, a na toj popisnoj listi u samom vrhu je bila žućenica. Valja znati da drugačije, na primjer, lipa miriše u Kotoru, a drugačije u Zalazima. Tih lokalnih mirisa, zemlje, biljaka i začina nema nigdje drugo. To bi trebalo uvažiti i što više promovisati”, ističe Čekić.

Naš sagovornik je govorio i o mogućnostima za promociju autentičnih, bokeljskih jela.

„Iako, recimo, pašta na pamidoru nije naše autentično jelo, ali je zato grbaljska pomidora jedinstvena i čini ga tako posebnim i autentičnim. Osim toga, brodet postoji i u drugim zemljama Evrope i svijeta, ali muljanski, od sitne ribe, je nešto izuzetno što bi trebalo ponuditi turistima i posjetiocima grada. Zatim, prepoznatljivo jelo-bumbari sa raštanom se spremaju sa sličnim nazivom i u drugim kulturama.

„Iako se u Turskoj zove mumbar, dakle, jelo već postoji u sličnoj verziji, naši bumbari su jedinstveni, jer se pripremaju sa lokalnim sastojcima i začinima, te pune žutim brašnom i zato bi mogli biti posebni. Našao sam isto jelo u Italiji, Francuskoj, Portugalu, pa čak i u centralnoj Africi. Potom, slani grah bi više trebao biti prisutan na našim trpezama, a u retsoranima bi mogao biti pripremljen kao podloga za neki mesni odrezak, kao prilog ili salata, ne mora nužno kao varivo koje se ovdje veoma često pripremalo,“ kaže Čekić.

Jedan od lijepih običaja koji spaja ljude u Boki Kotorskoj je bila priprema božićnog slatkog od pšenice i sušenog voća, koje je, konstatuje, uglavnom nestalo sa naših trpeza.

“Uporno sam se trudio da ga promovišem i zadržim na trpezama. Ne znam koliko sam u tome uspio, ali sam čuo da se u nekim domovima još uvijek priprema za blagdane, što me raduje. Pšenica, šipak, suvo grožđe, nose simboličnu poruku zdravlja, plodnosti i sreće. Ta svojevrsna slatka kaša priprema se tako što se pšenica kuva sa malo meda ili šećera. Kada se dvije trećine smjese ukuva, a pšenica omekša, onda se stave suve kajsije, armelinke, suvo grožđe, malo suvih smokava. Kada sve bude gotovo, onda se u to stave oguljeni menduli, a odozgo se sve dekoriše sa dosta zrna od šipaka. E kud ćete lijepše i zdravije”, s osmijehom priča Čekić.

Praznici nam se bliže, a naš sagovornik je govorio i o najjednostavnijoj deliciji koju svaka domaćica posluži upravo za Badnji dan, a pripema se od svega par sastojaka.

“Priganice su poveznica između porodice, zajednice i Boga, ukoliko vjerujemo. Ona je prisutna u svim domaćinstvima,  kod katolika i kod pravoslavaca,” ističe Čekić, napominjuži  kako pripremanje priganica ima duboko ukorijenjeno značenje u lokalnoj tradiciji.

„Svi ih vole, ne poznajem nekoga ko ih rado ne jede. Ta mala loptica nepravilnog oblika, pripremljena jednostavno, samo od brašna i vode, posluđena od rane zore na Badnji dan kroz vjekove je predstavljala simbol zajedništva, kako među članovima porodice, tako i u širem društvenom kontekstu”, kaže Čekić.

Ukoliko zapostavimo autentičnu kuhinju, tradiciju obilježavanja praznika i običaja, ocjenjuje, zaboravljamo temeljne vrijednosti koje nas čine onim što jesmo.

“Običaj treba biti čuvan u domu, a ako se vrijednosti počnu okretati u potpuno drugom pravcu, pitanje je šta će nam na kraju ostati. To je zaista tužno, jer tada nestaje ono što bismo još mogli da nazovemo kulturnim dobrima, baštinom, bilo to pokretno ili nepokretno. Svjedoci smo kako to polako pada u zaborav, jer ga ne prepoznajemo u potpunosti i ne prenosimo dalje”, mišljenja je Čekić.

On smatra da bi se djeci trebalo pružiti više znanja o svom kulturnom nasljeđu, kroz časove u obrazovnim ustanovama koji bi obuhvatili određene segmente kulturnog nasljeđa.  

“Bokeljski govor nije samo jedan od aspekata, već ključna odrednica koja čini Boku posebnom. Bio bih najsretniji da se djeca, barem jednom nedjeljno, u školama posvete bokeljskom govoru, identitetu i tradiciji kroz časove koji bi objedinjavali sva tri segmenta našeg društvenog života. Da barem ponešto od toga ostane u njihovom pamćenju i požele da još više ovaj prostor i duh kulturnog nasljeđa zavole, čuvaju, njeguju i prenose kroz godine koje su pred nama”, zaključio je Čekić.