Kultura

U današnjem izdanja emisije “Ljetnje priče” govorili smo  o znamenitim peraškim porodicama Širović, Visković i Zmajević, iz perioda kada je Perast doživo zlatno doba i vrhunac u ekonomskom, pomorskom i kulturnom pogledu.

Gošće emisije bile su, muzejska savjetnica, etnološkinja i antropološkinja Danijela Đukić, dokumentaristkinja Jelena Čečur i istoričarka umjetnosti Aleksandra Simeunović, zaposlene u Muzeju grada Perasta.

Širovići

Etnološkinja i antropološkinja Danijela Đukić, autorka je izložbe zpod nazivom "Svjedočenja prošlosti Perasta – porodica Širović – pomorci, trgovci, pisci i diplomate", govorila je o članivima porodice Širović pomorskim kapetanima na jedrenjacima, kapetanim austrijskog Lojda, ali i članovima porodice koji su, i kao pisci, svojom riječju i djelom, ostavili dubok i neizbrisiv trag u istoriji Perasta.

,, Članovi porodice Širović bili su pomorci, trgovci, pisci i diplomate. Pripadali su kazadi Perojević što potvrđuje dokument u spisima opštine Perast iz XVIII vijeka.Vjekovna borba za prosperiteta kao pojedinca tako i grada omogućila je da Peraštani u 17. i 18.vijeku dožive period takozvanog zatnog doba. Prije svega bokeljskog brodarstva koji je obilježio veliki broj jedrenjaka u njihovom vasništvu, veliki broj palata, uspjeha u pomorskoj trgovini kao i sveopšti kulturni procvat.

Božo, Andrija, Vicko i Martin Širović su imena koja obilježavaju ovu porodicu. Nažalost, ostajući bez naslijednika porodica Širović se gasi i nestaje sa peraške scene početkom XX vijeka”, kazala je Đukić.

Ona je dodala da se palata porodice  Širović nalazi na početku Perasta (kada se ide Kotora ka Risnu) pored crkve Gospa od Karmena.

Viskovići

Dokumentaristkinja Jelena Čečur govorila je o porodici Visković, koja je kao ističe, ostavila dubok trag u kulturno-istorijskom razvoju Perasta od doba Mletačke republike pa do druge polovine 20. vijeka.

,,Istoriju Perasta, te njegovo gulturno i istorijsko naslijeđe nemoguće je sagledati a da se ne dotaknete priče o životu i djelu Viskovića kroz brojne epohe vlasti u Perastu. Članovi ove porodice bili su istaknuti pomorci, trgovci, vojskovođe i diplomate, pripadali su bratstvu Dentali.

Konte Visković jedan u nizu znamenitih članova svoje porodice koji su i postizali profesionalne uspjehe i bili rodoljubi i zaštitnici peraškog kulturnog nasljeđa.

Luiđi Visković je rođen 29. januara 1828. godine, u stručnoj literaturi i dokumentima zove se i Vjekoslav, Lodovico, Alvise i Alojz, bio je Peraštanin čije je primarno opredjeljenje bilo da se bavi onom granom privrede koja je bila najzastupljenija u Boki Kotorskoj – pomorstvom. Bio je cijenjeni pomorski kapetan, a svoju sposobnost, ljudskost i odanost carstvu pokazao ploveći pod austrijskom zastavom. Pružena mu je prilika da uđe u diplomatske krugove toga doba i samim tim mali Perast, koji je izgubio nekadašnji sjaj, približi evropskim kulturnim društvenim tokovima. Naime, Luiđi Visković je imenovan za počasnog vicekonzula Austrije u Osmanskom carstvu. Od tog momenta njegova konzularna karijera je išla uzlaznom putanjom. Iz statusa počasnih konzula prešao je u status efektivnih konzula, te na ljestvici konzularnih klasa napredovao. Prvobitno je bio imenovan za vicekonzula u Sulini i Tulči koji su u momentu njegovog imenovanja bili pod osmanskom vlašću, a potom za konzula u italijanskom gradu Brindiziju i ponovo u Sulini. Godine 1885. konačno je unaprijeđen i imenovan za generalnog konzula u tadašnjem osmanskom gradu Solunu" – kazala je Čečur.

Za svoje podvige Visković je odlikovan više puta od strane najznačajnijih evropskih monarhija i zemalja.

 „Prvo odlikovanje mu je bilo – medalja za hrabrost Kraljevine Dvije Sicilije, koju je dobio kao priznanje za spasavnje napuljskih mornara iz oluje. Za vrijeme vršenja funkcije konzula u Sulini odlikovan je Ordenom Viteza italijanske krune, pruskim ordenima – Ordenom kraljevske krune III i IV stepena u periodu kada je bio konzul u Sulini, kao i Ordenom Crvenog orla III stepena za vrijeme dok je vršio funkciju generalnog konzula u Solunu. Ova dva pruska ordena bili su istog ranga. Dodijeljena su mu i ruska odlikovanja, tačnije Orden Sv. Ane III i Orden Sv. Stanislava II stepena (komandant). Ukazana mu je čast da mu bude uručen i Orden Viteškog krsta - Albertov orden. Luiđi je bio odlikovan austro-ugarskim Ordenom Franca Jozefa I V stepena (vitez) 6. aprila 1866. godine. Ovaj orden se najčešće dodjeljivao diplomatama. Luiđiju Viskoviću je Sveta Stolica uručila Orden Sv. Grgura Velikog sa zvijezdom. Odlikovan je i osmanskim ordenima Medžedije IV stepena i Osmanlije III stepena" – pojasnila je Čečur.

Zmajevići

Autorka izložbe,,Zmajevići-pod plaštom opata i kapetana", kustostkinja i istoričarka umjetnosti Aleksandra Simeunović  u emisiji ,,Ljetnje priče” govorila je o ovoj uglednoj peraškoj porodici .

,,Najstariji podatak o Zmajevićima u Boki je iz 1513. godine, porijeklom su sa Njeguša, a peraški Zmajevići vode porijeklo od Nikole koji je bio unuk tog čovjeka koji je došao sa Njeguša u Boku,a  njegovi sinovi su Andrija i Krsto.

Kapetan Krsto Zmajević, njegov brat Andrija, te Krstovi sinovi Matija i Vicko imena zapisana zlatnim slovima Peraškog 17. i 18. vijeka. Andrija i Vicko-crkveni poglavari nadbiskupije zagovornici hrišćanskog jedinstva, očuvanja narodnog jezika, književnici, dobrotvori i Matija najznamenitiji i najobrazovaniji pomorac toga vremena, ličnosti su neizbrisivo uklesane u kulturno-istorijsku sliku Perasta. Koliko su sva trojica bili vezani za Perast ostalo je zapisano u arhivskoj građi kroz njihova djela i prepiske. Ipak, jedino je Andrija ostao i okončao svoj život u Perastu.”, ističe Simeunović.

„Najpoznatije djelo baroknog slikarstva sa naših prostora je marijanski ciklus slika na ostrvu Gospa od Škrpjela, a koje je radio Tripo Kokolja podjednako se mogu pripisati i Andriji Zmajeviću čijom se zaslugom Tripo školovao i prema čijem djelu je uradio ovo svoje slikarsko remek djelo. Vicko je pisao pjesme i bavio se književnošću”kazala je Simeunović.

On je dalje dodala da ova porodica nema naslednike.

,,Andrija kao sveštenik nije imao djece, Krstov sin Vicko je takođe bio svešteno lice, dok Matija je imao dvije kćerke od kojih je jedna bila časna sestra, a druga je bila udata u Herceg Novom ali nema podataka da li je imala djece”, zaključila je Simeunović.