Kultura

U Velikoj sali Kulturnog centra „Nikola Đurković“ u Kotoru sinoć je održana promocija novog romana „Zera luče“ književnice Jasenke Lalović. O djelu su, pored autorke, govorile rukovoditeljka Gradske biblioteke i čitaonice Kotor Marija Starčević i novinarka Radio Kotora Nataša Janović, dok je sama promocija bila ispunjena razgovorom, pitanjima i promišljanjima koja su nadahnula prisutne.

Jasenka Lalović rođena je u Baru, a odrastala je u Buljarici, Petrovcu i Baru. Osnovno i srednje obrazovanje stekla je u Crnoj Gori, a sociologiju je studirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Prvim romanom “S one bande moje gore”(2018) započela je trilogiju “Brda od pelina”, koju čine i romani “S ove bande moje gore” i “Kastigulja”. Nakon trilogije objavila je romane “Bastadur” i “Zera luče”. Njena djela štampana su u tiražu od preko 80.000 primjeraka, a više godina nalaze se među najprodavanijim naslovima u knjižarama u Crnoj Gori.

Novi roman Jasenke Lalović,”Zera luče”, otvara niz univerzalnih pitanja- šta znači izdaja, može li čovjek da izda drugoga ili je to uvijek izdaja samoga sebe, koliko porodične tajne predaka oblikuju potomke, pitanje nasleđa onog materijalnog i onog što se prenosi potomcima kroz krv, pitanja ljubavi, prijateljstva i slobode. To je priča o unutrašnjim lomovima, ali i o hrabrosti da se, uprkos bolu, krene napred.

Autorka Jasenka Lalović piše o ljudima, njihovim tajnama, zabludama, čestitosti i grijesima, a iznad svega o njihovoj snazi da pronađu put ka miru i samospoznaji.

Ona je od zaborava sačuvala glasove naših predaka, uspomene naših majki i baba, ne da bi samo nostalgično gledali unazad, nego da bismo razumjeli ko smo, čuli šapat porodičnih priča, i da bismo pronašli ono svjetlo koje se nastavlja.

Ovo je djelo koje podsjeća da svako od nas nosi svoju tajnu, ali i svoju luču, zeru luče, iskru svjetlosti, i da je upravo ta iskra, ma koliko sitna bila, ono što nas čini ljudima.

Likovi u romanu oblikovani su s posebnom pažnjom.

Vila je glavna junakinja savremenog toka radnje, kreće na put preobražaja, suočavajući se s bolom izdaje i sa tajnom majke Kose.

„Tvoj otac nije umro – bar ne onako kako sam ti ispričala” – ova rečenica mijenja tok njenog života i otvara potragu za identitetom.Vila prelazi put od Beograda do crnogorskih planina, ali i put unutrašnje transformacije.

Roman je složen po vremenskoj i narativnoj strukturi. Radnja počinje u savremenom dobu, 2010. godine, a zatim se premješta čitav vijek unazad, da bi generacijskim razvojem, na kraju, dosegla ljeto 2025. godine. Ovakva struktura otvorila je prostor za povezivanje prošlosti i sadašnjosti, za sagledavanje ponavljajućih obrazaca ljudskih sudbina.

“Ivanica, Katina i Vila - vidjećete u jednom trenutku njihove sudbine kao da se ponavljaju... to je život. Za sve što se dešava ljudima, postoji razlog. Postoji razlog zašto je neka žena ogrubjela, zašto je postala stroga. Iako nam isprva nije jasno, vjerujte, mi smo svi uvijek na korak da postanemo takvi. I to je nužnost da bismo razumjeli jedni druge. Negdje je akcenat na žene, zato što u prstenastoj radnji koja je u ovom romanu, muškarci su ti, koji imaju prava da odu. Muškarci su ti koji imaju prava da se izmaknu. Muškarci su ti koji su dužni da uzmu pušku i da se bore. Žene su te koje ostaju. I one su te koje zatvaraju krugove”, kazala je Lalović.

“Zera luče” osvjetljava zatomljene ili zaboravljene riječi, ali i način na koji su se nekada ljudi obraćali jedni drugima, čemu danas rijetko svjedočimo (kućo moja, blago meni, vilo moja…).

Roman istovremeno djeluje kao literarno i kulturno svjedočanstvo sa elementima filozofskog.

Govoreći o jeziku, Jasenka napominje da je u novom romanu koristila ekavicu koju govori glavni lik, ali je u dijalozima zastupljena ijekavica, kao i ikavica.

Promjene jezičkog registra prate promjene vremena i prostora, te šalju poruku da je to jedan jezik- jezik koji svi razumijemo.

Motiv svjetlosti, tame, tišine i prirode često se pojavljuje u tekstu, naglašavajući sklad ili sukob unutrašnjih stanja sa spoljašnjim okruženjem, dok likovi predaka i potomaka, smješteni u ambijent Paštrovića i crnogorskih planina, oblikuju generacijski lanac u kojem se ogleda pitanje: koliko nas određuje nasleđe.

“Imparativ ovog sada vremena je često da sve mora da se otkrije, sve mora da se zna. Ne mora. Stvarno ne mora. Nekome pripada da sa nekom tajnom pođe u grob. To mu pripada. I na nama je da to prihvatimo. Iako imamo tri ženska lika, priča je o dva prijatelja, najbolja prijatelja koji su bili kao braća. Desio se veliki nesporazum između njih i raspad velikog prijateljstva i kreće višegeneracijska osveta. Pitanje je kad oprostimo i da li oprostimo”, objasnila je autorka.

Zanimljiva je i simbolika kamene figure žene koju Vila pronosi kroz dio romana i koja takođe pravi krug . Statua upućuje na arhetip žene kao čuvarice tajne i bola, u romanu se kazuje grča, koji prati život žene.

“Interesantno je da taj kamen jeste hladan, ali kad ga stavite na sunce, on dugo isijava, on je dugo topao”, kazala je Lalović.

Književnost je najljepša onda kada se dijeli – kada riječ pronađe put od autora do čitaoca, i kada se prepoznamo jedni u drugima, te su i brojni prisutni bili dio ove priče, ne samo kao slušaoci, već i kao sagovornici.

“Dugo sam tražila što da bude moto ove knjige, koja treba da bude poruka da biste je shvatili na pravi način. Onda sam odlučila da je to ono što svi znate Lipo, ljepo, lepo i lijepo, bilo, bjelo, belo i bijelo-listići su jednoga cvijeta, u pupolj se jedan odnjihali. Naš veliki Njegoš”, zaključila je Jasenka Lalović.

Tekst: Nataša Janović

Foto:Radio Kotor i KC “Nikola Đurković”