Kultura

Promocija knjige Nedeljka Simanića, zbirke priča "Delfini ne postoje" održana je sinoć u Multimedijalnoj sali Kulturnog centra “Nikola Đurković”. Nakon toga, otvorena je njegova izložba slika “Neobavezno” u Staklenoj galeriji kotorskog Kulturnog centra.

Na promociji je, pored autora, govorila Natalija Đaletić, urednica izdavačke kuće "Ouroboros”, te bibliotekarska savjetnica Jasmina Bajo ispred opštinske Komisije za vrijednovanje projekata iz individualnog kulturnog stvaralaštva Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti.

“Mislim da je zanatski, stilski, umjetnički ova knjiga značajan napredak. Imamo sliku razvoja naratora dječaka do odraslog čovjeka i vidimo jedan presjek generacija, vremena od života u Jugoslaviji osamdesetih godina, do raspada Jugoslavije, rata, tranzicije današnjeg doba.

Najveći utisak na mene su ostavile priče koje su pričane iz ugla dječaka lucidnog, radoznalog, iskrenog, duhovitog. To su priče iz svakodnevnog života. Naročito se osjeća da je autor slikar kroz atmosferu, boju, stil i jezik. Izazivaju izuzetnu nostalgiju za ušuškanim, sigurnim danima. Svima preporučujem da pročitaju ovu knjigu, a autoru čestitam” - ističe Bajo.

Zbirka priča "Delfini ne postoje" je Simanićeva treća knjiga koju objavljuje izdavačka kuća “Ouroboros” iz Podgorice.

Đaletić je govorila o Simaniću kao slikaru u književnosti, odnosno kao književniku u slikarstvu.

“Posmatrajući Nedeljkove radove i čitajući njegove knjige, izdvojila sam pet segmenata gdje se on kao slikar u totalitetu svoje umjetnosti poklapa, odnosno preklapa u književnosti i umjetnosti.

Nedeljko Simanić kao slikar i pisac koristi umjetnost da iskaže duboke unutrašnje svjetove i trenutke koji se nalaze između viđenog i osjećajnog. Njegova poetika, kako u slikarstvu, tako i u pisanju povezana je sa težnjom da uhvati suštinu trenutka i njegov emotivni značaj” - kaže Đaletić.

Povezujući slikarsku poetiku sa njegovim pisanjem, govorila je o vizuelnoj introspekciji i emocionalnoj dubini njegovih djela.

“Simanićev cilj kao slikara jeste da uhvati trenutak u kojem se moć viđenog spaja sa emotivnim titrajem tuđeg srca. To je njegov autopoetski iskaz. Ove ideje se ogledaju u njegovom pisanju. U pričama koristi bogatu slikovitost da bi prenio duboko emotivno stanje i unutrašnje borbe likova.

Kao što slikom može uhvatiti suštinu trenutka kroz boje i oblike, Nedeljkove priče takođe koriste detaljno opisivanje i simboliku kako bi prikazale emocionalne i psihološke slojeve likova” - napominje Đaletić.

Mikro svijet i detalji su, ističe, takođe osobenosti Simanićevog pisanja i slikarstva.

“Slikarstvo Nedeljka Simanića često se oslanja na detalje kako bi stvorilo kompleksni vizuelni doživljaj. Slično tome, u svojim pričama koristi bogate i precizne opise da bi izgradio atmosferu i stvorio dubok uvid u svijet likova. Omogućava čitaocu da uđe u svijet lika na način koji je sličan vizuelnom doživljaju slike” - kaže Đaletić.

Slikarske kompozicije Simanića često koriste simboliku i metaforu kako bi izrazile složenu ideju osjećanja.

“U pričama on takođe koristi ove elemente kako bi odao sloj značenju svojim narativima” - objašnajva Đaletić.

Navodi da je kompozicija ključna za postizanje vizuelnog efekta izraza.

“Na sličan način Simanićeve priče koriste pažljivo strukturirane narative da bi stvorile određene emotivne efekte.

Njegov pristup pisanju često je složen i višeslojan detaljima i opisima koji se nadovezuju jedan na drugi, kako bi se stvorila koherentna slika i emocionalno stanje likova.

Slikanjem atmosfere kroz boje i svjetlost, Simanić prenosi svoje pisanje kroz detaljne opise orkuženja i ambijente. Priče su često ispunjene slikovitim prikazima koje podsjećaju na umjetničke prikaze, stvarajući snažan osjećaj prisutnosti i uvida u svijet likova” - napominje Đaletić.

Autor je uporedio novu zbirku priča sa svojim pređašnjim romanom “Succubus”.

“To je bilo djelo koje je imalo parodijski, ironijski, humorističan, ponekad i ciničan ton. U ovoj zbirci priča preovladava topliji, minimalistički, sveden, jednostavan ton i rečenica.

Želio sam se približiti što jednostavnijem izrazu, bliskom, djetinjem poimanju stvarnosti. Pišući ovu knjigu, zanimalo me kako doprijeti do korjena, osnovnih doživljaja kada stojimo pred stvarnošću, sasvim iskreno i oslobođeno. Ova knjiga je povratak na doživljaj i pokušaj evociranja uspomena i takvih fenomena. Bavi se, prije svega, hvatanjem onih detalja koje smo zaboravili, smatramo ih možda nekad i nevažnim, a ja sam se htio vratiti njima da ih stavim u herbarijum uspomena i da ih zarobim u svojoj knjizi” - objašnjava Simanić.

Mišljenja je da je smisao bilo koje vrste umjetnosti u zaustavljanju vremena.

“Najvjerovatnije da je to neka vrsta iluzije jer ništa nije na ovom svijetu statično, sve je promjenjivo.

Onaj ko čita ovu knjigu, te sve druge moje knjige jer se one bave fenomenom prolaznosti svega, prošlosti, izmicanja trenutaka, treba da obrati pažnju na faktor kako je sve nestalo, kako je sve nepostojano i kako na kraju krajeva ništa nije stvarno. Ali u suštini, može nekad da bude jako stvarno i jako bolno, ali i jako lijepo” - napominje Simanić.

U svojim književnim djelima bavi se pokušajem evociranja najranijih uspomena.

“Te uspomene dobijaju neki drugačiji eho na pozadini onoga što dolazi poslije toga. Dolazi jedan mračni period života, period rata.

Mislim da umjetnost nikad ne može stati na prag te stvarnosti, ne može se oduprijeti” - kaže on.

Svoj doživljaj umjetnosti podijelio je na otvaranju izložbe autor Nedeljko Simanić.

“Nesto što je na prvi pogled nebavezno, ne mora po pravilu odmah biti i lako, sporedno, jeftino, niti po nužnosti nalaziti se na suprotnom polu od nečega čemu bismo pridavali veći značaj, ozbiljnost, krutost ili sistematičnost.

Tokom svog dugogodišnjeg slikarskog puta i iskustva, često sam se pitao zašto je savremena umjetnost, dakle pretežna većina umjetnosti koja se njeguje negdje od sedamdesetih godina prošlog vijeka, toliko strana prosječnom konzumentu, običnom primaocu umjetničkih poruka. Odgovor je, naravno, lako naći među koricama debelih teorijskih i umjetničko-istorijskih knjiga, još lakše na internetu. Ipak, u sopstvenoj praksi, kroz iskustvo drugih umjetnika, razgovore sa ljubiteljima slikarstva, nemoguće je umaći neobičnom doživljaju praznine koji vas obuzima u susretu s ogromnom količinom artefakata, instalacija, objekata, environmenta, koncepata, više ili manje apstraktnih proizvoda jedne zaista bezobalne, razobručene mašte” - ističe Simanić i navodi da se stiče utisak da je umjetnost danas postala dovoljna samoj sebi.

U prilog toj tezi valja pogledati naše beznadno prazne galerije u kojima umjetnost pokačena po zidovima ili, još češće prostrta po podovima ili viseći sa plafona, istrajava u svom samodovoljnom, lijenom, ali zapravo sablasnom miru. Naše galerije ispunjene su publikom isključivo u samoj večeri otvaranja, sjutra već zjape prazne. Poneki kritički osvrt na izložbu u dnevnim novinama i time se završava uglavnom sve. Nešto su punije galerije kada se izlaže rad nekog od naših potvrđenih umjetnickih velikana. A i ta potvrda stigla nam je odnekud iz inostranstva, iz velikih artističkih centara. Kao da je svim našim oduševljenjima potreban neki posrednik, bilo glasoviti kritičar, bilo uvaženi galerista ili neka institucija svjetskog renomea. Pri takvom stanju stvari, normalno je da se mi mali, skromni radnici u svom zanatu, povlačimo u neku vrstu sopstvenog neiznuđenog geta. Koračamo sopstvenim putevima na kojima se osjećamo zaštićenim, gdje nam je prijatno, bez obzira na svu tu praznu halubuku oko nas. To jeste svojevrstan oblik eskapizma, zatvaranja očiju pred navalom sve očitijeg apsurda na putevima umjetnosti, ali i pred zloćudnom, raspomamljenom stvarnošću koja prijeti da proguta i sebe i nas, te sve naše iluzije da se bojom i riječju drugim ljudima može prenijeti neka poruka” ” - napominje umjetnik.

Otuda, ističe, naziv izložbe “Neobavezno”.

“To je samo svojevrsna šetnja ovim bokeškim krajevima, zaustavljanje oka na onim prizorima koji su se slikaru učinili zanimljivim. Na način prvih impresionista, neznatne likovne utiske prevodi u pričice za koje se nada da su svakom posmatraču bliske. Daleko od svake uznemirenosti savremenog trenutka, njegovi vječiti elementi su svjetlo, vazduh, voda, zemlja. On želi da uhvati trenutak kad se moć viđenog spaja sa titrajem nečijeg tuđeg srca” - ističe autor.

Nedeljko Simanić je rođen u Sarajevu 1966. godine. Školu primijenjenih umjetnosti završava u istom gradu, a studije slikarstva na Likovnoj akademiji u Trebinju. Imao je više samostalnih i kolektivnih izložbi u regionu, a bio je i učesnik nekoliko likovnih kolonija u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Njegova djela nalaze se u brojnim privatnim kolekcijama širom svijeta.

Dijapazon njegovog likovnog izraza kreće se od impresionistickih predstava mediteranskog podneblja do velikih kompozicija u duhu figurativnog neoekspresionizma. Osim slikarstva, bavi se i knjizevnošću.

Izdavačka kuća “Ouroboros” iz Podgorice 2023. godine objavila je njegov roman "Succubus" i knjigu poezije "Ka Zlatnom gusaru", a 2024. i zbirku priča "Delfini ne postoje". Živi i radi u Boki Kotorskoj.

Objavljivanje knjige podržano je od strane Opštine Kotor kroz sufinansiranje projekata iz oblasti individualnog kulturnog stvaralaštva i od strane Opštine Tivat, kroz konkurs za sufinansiranje projekata za izdavačku djelatnost za 2024. godinu. 

Izložba “Neobavezno” realizovana je uz pomoć Opštine Kotor, sredstvima dodijeljenim po osnovu Odluke o sufinansiranju projekata iz oblasti likovnog stvaralaštva 2023. godine.

Izložbu “Neobavezno” u Staklenoj galeriji Kulturnog centra “Nikola Đurković” zainteresovani mogu pogledati u narednih par dana.

Događaju je prisustvovala direktorica kotorskog Kulturnog centra Radmila Beća Radulović.

Tekst: Irena Mačić Đurić

Foto: Radio Kotor