Kultura

Nedavno je na Velikoj sceni Kulturnog centra “Nikola Đurković” Kotor odigrana komedija “Idealna polovina” u režiji Nikole Zavišića, a po tekstu Milene Depolo.

Tim povodom gost emisije “Katareo” na gradskim talasima bio je glumac Vučić Perović.

Pored njega, u predstavi igraju: Zinaida Dedakin, Milan Kalinić i Anastasija Mandić.

S obzirom da nismo imali priliku da snimamo razgovor nakon odigrane predstave, umjesto utisaka Perović je za naš program podijelio svoja očekivanja. Kaže da nije imao tremu pred premijeran nastup u svom rodnom gradu.

U nastavku prenosimo dio razgovora sa glumcem.

Kako je bilo raditi na predstavi “Idealna polovina”? Je li bilo mjesta improvizaciji?

Improvizacijom smo se bavili prilikom nastajanja predstave. Neke stvari do kojih smo dolazili prilikom stvaranja, kasnije su ostale kao čvrsta kontura predstave. Sada ne postoji nijedan trenutak improvizacije na sceni.

Ja volim da kažem da se mi dobro šalimo na neke ozbiljne teme. Ova predstava govori o društvenim mrežama i mogućim probemima koje one izazivaju. Mislim da se sve više radi o zloupotrebi društvenih mreža i da smo otišli poprilično predaleko kada su u pitanju društvene mreže. Ova predstava je dokaz toga.

,,Idealna polovina” je nova urnebesna komedija o četvoro ljudi, koji u želji da pronađu sebe, svako u svom životnom dobu, upadaju u neočekivane situacije iz kojih moraju da se izvuku i pokreću priču o odnosima između roditelja i djece koja nisu u mogućnosti ili ne žele da napuste dom roditelja iako imaju više od 30 godina. Svo četvoro traže idealne partnere. Koja je poruka predstave? Ima li,,idealnog ili idealne” ili je to samo dio naših želja i snova?

Idealna polovina u odnosu na mene valjda postoji. Ne idealna polovina sama po sebi, već da ti sa nekim činiš jedno cijelo - vjerujem da postoji.

Vrijedi čekati, vrijedi nadati se. Gdje bi otišli da ne mislimo tako?

Šta si smatrao izazovnim kada si pripremao ulogu u predstavi? Da li imaš neke rituale prije igranja predstave ili snimanja filma, na koji način gradiš lik koji igraš, kako sve to funkcionište?

Trudim se da ne robujem ritualima osim onih stvari koje su vezane za etiku dolaska ranije u pozorište, obnavljanje teksta noć ranije i smišljanje novih “pakosti” da iznenadim partnere na sceni. To volim da radim i rado radim. Nije isto raditi predstavu i film. Pripreme su drugačije u odnosu na projekte.

U pozorištu imaš vrijeme gdje konstantno probaš nešto. Na filmu je to drugačije. Ako neko radi nešto ozbiljno, onda imaš pripreme. Uglavnom ljudi rade neozbiljno i onda učiš tekst za sljedeći dan kada snimaš.

Što se tiče predstave “Idealna polovina” mi smo mnogo stvari promijenili u odnosu na početni scenario. Ovo je prvi put da igram na crnogorskom dijalektu, što je pokupilo simpatije ljudi.

Mnogo nam je pomogao Nikola Zavišić, reditelj ove predstave. Naš humor je jako blizak, mi se jako lako razumijemo. Brzo smo došli do rješenja. Čak postoji jedna scena koja je potpuno izmišljena, koja nije postojala u scenariju. To je scena između mama Danice i mene kao Filipa.

Proces stvaranja je bio malo drugačiji jer smo mi prvo čekali da se smjeste glavne glumice u svoje uloge, pa da se onda mi glumci nadovežemo. Nekako je bilo pisano za druge, a onda smo mi uspjeli da se “ukačimo”.

Kada se rodila ljubav za glumom, a s obzirom da si najprije završio Pomorski fakultet u Kotoru?

Prva ljubav prema pozorištu rodila se na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu. Ljubav prema glumi i umjetnosti uopšte krenula je iz Kotora.

Mislim da nisam imao dovoljno kuraži i samopouzdanja da probam na vrijeme da se bavim ovim poslom.

Mada će da se nađu uvijek oni koji će reći da sam baš na vrijeme upisao, ja nekako uvijek osjećam da kasnim tri godine, jer su baš tri godine i prošle koliko sam studirao Pomorski fakultet (Menadžment u pomorstvu).

Oduvjek se javljala ta želja za pozorištem jer sam uvijek provodio vrijeme na dječijim festivalima. Pamtim i dan danas neke predstave, poput Boška Buhe „Sestre po metli“, Duško Radović je imao „Taličnog Toma“. Pamtim živo te stvari i taj osjećaj. Često se pitam zašto gluma? Kada bih mogao da se vratim na početak, ne znam da li bih ponovo upisao glumu id a je nisam upisao iz prvog pokušaja, sigurno više ne bih pokušavao. Tu je postojala jedna velika doza sreće.

Kao dijete sam gledao predstave i glumce i znam da su uvijek svi dolazili sa nekim uzbuđenjem da će nešto vidjeti i doživjeti. I uvijek su i odlazili zadovoljni. Imao sam utisak da glumce svi vole, da se niko ne ljuti na njih, da se svi raduju kada oni negdje dođu. Vjerovatno je to bilo nešto što je mene još kao dijete vuklo da radim neki posao gdje ti se svi raduju.

Sada kada sam završio fakultet nikada više neću biti obična publika, nikada ja više neću moći predstavu da odgledam kao da me se ne tiče, da ne vidim ovo i da ne vidim ono. I isto tako sada mnogo bolje znam kad je neko majstor u svom poslu, lako to prepoznam. Vidi se uvijek školovan glumac i onaj koji to nije. I onaj koji radi na sebi i onaj koji zarđa i uljuljka se. Mislim da čovjek nikad ne bi trebao da postane zadovoljan kada je ovaj posao u pitanju. Jer znam neke glumce koji su tako brzo postali zadovoljni i onda su se izgubili.

Imaš li neku ulogu koju priželjkuješ kao mlad glumac ili je možda najvažnije da je dobro napisana?

Nije to više mladost. Sada sam postao ili sam na putu da postanem čovjek. Nemam ja više sad tako malo godina da bih pravio greške ili da bih ulazio u neke neprilike po pitanju odabira posla. Volio bih da, kako vrijeme odlazi, budem u prilici da sve više biram to što ću da radim. Naravno da će dolaziti periodi kada neću imati posla i naravno da ću morati da činim određenu vrstu kompromisa. Ali bih se svakako trudio da činim što manje kompromisa jer onda zadržavam svježinu i same glume i radosti prema ovom poslu. Vrlo je važno da ti drugi ljudi svojim odnosom prema poslu ne ogade tvoj posao. A ima takvih i ljudi i projekata. Toga se treba čuvati i treba znati to prepoznati.

Nemam nikakvu ulogu za koju bih rekao: “Ovo bih baš volio da igram”. Mnogo mi je važno sa kim igram i ko režira.

A volio svaku ulogu da radim koja ima minimum dostojanstva i sa ekipom koja je prijatna.

Glumio si i na ekranu i u pozorištu. Šta ti je milije, šta zahtjevnije, gdje se osjećaš opuštenije?

Ja ću ti uvijek reći da sam ja prije za pozorište. Mislim da je jako teško živjeti od pozorišne plate, a da nemaš neki prihod sa strane u smislu snimanja.

Mislim da je sve teže održavati probe u pozorištu jer se mnogo radi, hiperprodukcija je na snazi, ne znam koliko će dugo još trajati. Ali mislim da se u pozorištu glumac provjeri do kraja. Tu nema ponovo. To je ili tog trenutka ili nikad u životu. Tu ako pogriješiš tekst najbolje što možeš jeste da odeš u anegdotu. Da ti se smiju i partneri i pulika.

Naravno da kamera nije laka stvar. Ima ona svojih i ljepota i teškoća, pogotovo kada radiš neke dobre projekte,koji imaju tekst koji te štiti, kada imaš reditelja koji zna šta hoće ili koji zna šta neće. Onda je to milina.

Ali kada radiš projekte koji su samo da se što prije završi, kada nikome nije stalo do projekta nego da se uzme neki novac i da se pobjegne, onda to baš bude mučno.

Često glumci kažu da sebe nikada ne gledaju na malom ekranu. Kakva je situacija kod tebe? Da li gledaš makar radi eventualnih greškama, koje sigurno ne mogu da se poprave u tom trenutku ali mogu za buduća snimanja, za sazrijevanje jednog glumca?

Meni ne prija da gledam sebe na malom ekranu. Ne mogu ništa da promijenim, a vjerovatno bih svašta želio. To možda ima veze i sa sujetom.

Mislim da si dobar onoliko koliko je dobra tvoja posljednja uloga. Ona je ono što si ti u datom trenutku. Stara slava - to je lijepo, ali moraš stalno tražiti više od sebe, inače ne vrijedi.

Postoji kritička svijest, ali to je izuzetno mali procenat ljudi. Uglavnom će ljudi gledati šta god im ponudiš.

Narod voli da gleda glupljeg od sebe. Ti kad dođeš s posla umoran,  nećeš gledati “Idiota” od Dostojevskog, već nešto razvodnjeno, slatko da se smiješ drugima jer su drugi u tom trenutku gluplji od tebe.

Televizija mnogo otupljuje ljude. Mediokritetska je, nudi jeftinu ponudu na koju se lakše pristaje, u rječniku je prostačka, nije zahtjevna.

Postoji nekog obrazovnog programa gdje stvarno nešto i možeš da vidiš, ali velika većina programa je da posvađa ljude, da se podijele. Konstantna svađa između dvije strane, za i protiv. Mislim da će biti samo gore.

Tvoji savjeti mladim umjetnicima koji tek peku zanat

Ja bih mlade posavjetovao da se obrazuju. Mislim da nisam doboljno obrazovan koliko bi glumac morao da bude. Trudim se da nadokadim stvari koje sam propustio u mladosti, a volio bih da oni ne propuste. Mislim da će ih to suštinski odvojiti od onih koji obrazovanje nemaju. Dar je važna stvar, ali je vrlo važno i biti stabilan čovjek kada dođu uspjesi, a pogotovo neuspjesi. Da budu stabilni i da se trude da daju uvijek najbolje od sebe u svim okolnostima, a biće raznih okolnosti na snimanju. Da se samo drže svog zadatka i da najbolje rade posao koji su dobili. To je najteži put ali je i najljepši i najduži. A svakako je važno da imaš mentore kada si mlad glumac. I da imaš neke uzore. Ja sam ih imao, nemam ih mnogo. Jako je važno biti usmjeren na kvalitetne stvari: knjige, muziku, pozorišne komade. Mislim da su glumci sve manje intelektualci,  a da se nekada mnogo glumaca moglo podvesti pod intelektualcem. Mislim da danas mnogi postaju trgovci i da se toga treba paziti. Ali kažu: “Karakter određuje sudbinu čovjeka”, pa mi to govori da oni koji su navodno postali trgovci, da su to bili oduvjek. Svi mi moramo da radimo za određenu svotu novca, ali mislim da neka vrsta morala i etike treba da postoji u poslu. Da se zna šta ne i do koje granice smije da se ide.