Kultura

Vez dobrotske čipke je rad koji zahtjeva posebnu pažnju, preciznost, ljubav, tačnost i koncetraciju. To je gostujući u emisiji Radio Kotora “Ljetnje priče” kazala Kotoranka Slađana Vučetić koja već desetak godina s ljubavlju izrađuje tradicionalnu dobrotsku čipku koja predstavlja nematerijalno kulturno dobro na nacionalnom nivou.

“Da bi se vezla dobrotska čipka mora prvo da se voli ručna radinost jer iziskuje mnogo truda, rada i vremena. Potrebna je velika koncentracija i preciznost u izradi. Ako uzmemo u obzir da se jedan centimetar čipke radi sat vremena, onda je jasno zašto ova čipka nosi naziv bijelo zlato” – ističe Vučetić.

Izradu dobrotske čipke naučila je na časovima meštrice Mile Moškov. Kako kaže Vučetić, da bi se savladala izrada dobrotske čipke potrebno je oko tridesetak časova.

“Poslije završenog kursa za izradu nakita od srebrnih niti (Il merletto di Burano con filo d’oro e metallic preziosi) koje je organizovala Zajednica Italijana Crne Gore u Veneciji, naučila sam da izrađujem nakit od srebrnih niti. Poslije završenog kursa koji je trajao sedam dana Mila i ja smo dobile sertifikat da možemo da izrađujemo nakit od srebrnog konca. Tada sam dobila ideju da bih mogla da izrađujem nakit” – priča Vučetić.

Za izradu nakita, objašnjava Vučetić, pored dobrotske čipke koristi i perlice od murana koje izrađuje Angelina Janković.

Kako kaže, ljudi pozitivno reaguju na izradu nakita od dobrotske čipke.

“Ljudi su oduševljeni da nešto što je staro i tradicionalno, kao dobrotska čipka, danas možemo da apliciramo i na garderobi” – ističe Vučetić.

Za izradu dobrotske čipke, navodi Vučetić, zainteresovane su i starije i mlađe Bokeljke.

Prema njenim riječima, dobrotska čipka se radila u cijeloj Boki, a pretpostavlja se da je izrada krenula na samom početku 14. vijeka u Dobroti, za potrebe tadašnje vlastele.

Počinje se postavljanjem motiva, učenjem osnovnih ponata (bodova) i ukrasa. Za ,,oslobađanje“ izrađene čipke i odvajanje od motiva, ocjenjuje Vučetić, potrebno je dosta strpljenja.

“Ako se pogriješi prilikom izrade, nema nastavka. Sve se mora oparati i ponovo krenuti od početka i zato iziskuje veliku koncentraciju prilikom izrade. Vremenom se dešava da strada vid prilikom izrade dobrotske čipke. Mislim da je to jedan od razloga zbog čega dosta žena odustane vezenja. Potrebno je imati odgovarajući pribor za izradu” – kaže Vučetić.

Prema njenim riječima, postavka je, prilikom izrade dobrotske čipke, veoma važna.

“Ukoliko postavka nije kako treba, neće biti ni finalni proizvod. Kako sam kazala, za jedan centimetar je potrebno jedan sat rada i isto toliko i za postavku. Poslije toga slijedi osnovni ponat - punto in aria, što u prevodu znači ponat u zraku i on se radi samostalno, nije vezan za platno. Za izradu je potreban tanak, bijeli, pamučni konac, šivaća igla. Dobrotska čipka uglavnom se radi sa bijelim koncem, mada se pojavljuje i moglo bi se raditi sa crnimm koncem, ali je vrlo teško zato što pri izradi iziskuje još veći napor i više se oči naprežu” – objašnjava Vučetić.

Kako navodi, najčešći motivi su uglavnom geometrijski preslikani sa crkava, palata.

“To su razne rozete. Reticellu nisam probala. Ona je vrlo teška i nju radi samo Mila Moškov” – kaže Vučetić.

Vučetić ističe da tradicija nalaže da se slijede određene vrste ponata (bodova), konca, platna, igle i motiva.

Prema njenim riječima, dobrotska čipka se radi kao samostalna ili popunjavanjem šupljine u lanenom platnu tzv. ,,reticella“ takođe tehnikom ,,punto in aria“ (bod u zraku). Konac za izradu dobrotske čipke, objašnjava ona, kupuje u Italiji jer ga nema u Crnoj Gori.

“Mi ne znamo koliki je značaj naše dobrotske čipke i ne cijenimo je dovoljno. Dobrotska čipka je najsličnija venecijanskoj, paškoj i primoštenskoj. To je po načinu izrade. Iako geometrijski, motivi se razlikuju po debljini konca i izradi ukrasa.

Prilikom izrade dobrotske čipke koristi se 8 bodova i u kombinaciji se može koristiti mnogo više. A karakteristični ukrasi koji čine ovu čipku vazudšastom su pikoi, kolumbići, rozete, barete, sonašca. To su ukrasi koji našu čipku čine drugačijom od drugih” – ističe Vučetić.

Kako navodi, primjena dobrotske čipke danas je nešto drugačija nego što je bila u srednjem vijeku.

“Sretna sam što postoji veliko interesovanje za primjercima dobrotske čipke, bilo kao detalj na garderobi ili kao nakit, naušnice i naravno kao suvenir.

Zahvalila bih se Opštini Kotor koja je prepoznala značaj dobrotske čipke za naš grad i čitav region. U pripremi je prostorija koju nam je omogućila Opština Kotor gdje ćemo moći da radimo, stvaramo i da učimo zainteresovane žene izradu dobrotske čipke. Kao što se nekada prenosilo sa koljena na koljeno, tako i mi možemo prenjeti naše znanje” – kaže Vučetić.

Rad sa iglom, navodi Vučetić, najbolji je kada se radi u kontinuitetu.

“Nasljeđe nas obavezuje da koristimo specifičnosti u izradi dobrotske čipke u odnosu na ostale poznate i priznate čipke u svijetu. Otmenost ove čipke ogleda se upravo kroz sićušne ukrase koji stvaraju prozračnost. Dobrotska čipka je umjetnost, a mogućnost kreacije je ogromna. Radovi mogu postati i autentični suveniri našeg grada. Ono što mi imamo je veliko blago i dobrotska čiška zaslužuje da bude nematerijalno kulturno dobro pod zaštitom UNESO-a”, ističe Vučetić.

Njeni radovi mogu se pronaći na instagram strani sv_puntoinaria.