Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

U Staklenoj galeriji Kulturnog centra “Nikola Đurković” otvorena je izložba “Zanatski umjetnici iz Kotora”, koja je okupila stvaraoce/teljke čiji radovi svjedoče o posvećenosti, tišini, strpljenju i ljubavi utkanoj u svaki detalj.

Izložba je svojevrsni podsjetnik na vrijednost ruku koje stvaraju, pamte, prenose znanje i koje u tišini tkanja, nizanja i slaganja pričaju najljepše i najiskrenije priče.

Izložbu je otvorila etnološkinja i antropološkinja iz Beograda, Aleksandra Pavićević.

Svoje radove ovom prilikom izložili su: Jelena i Rastko Sekulić (mozaik i heklana čipka-nakit), Vesna Krtolica (kravate kao ukras žene i pletene kape), Natalija Maksić (dobrotska čipka) i Irena Jakšić (abažuri za lampe).

Muzički dio programa upotpunila je Isidora Milivojević, koja je izvela dvije pjesme, među kojima premijerno numeru “Njene ruke”, autorke teksta Jelene Vukčević Sekulić.

Upravo je Jelena bila je gošća današnje emisije „Nedjeljni razgovor“ Radio Kotora, u kojoj je podijelila priču o tome kako su kamenčići i konci isprepleli njen život.

Njena ljubav prema ručnim radovima, kaže, počela je još u djetinjstvu, prvim kontaktom s iglom, goblenima, vezom i heklanjem.

“Mozaik je u priču ušao s mojim suprugom Rastkom, a od tada, kamen i konac u našem domu ne prestaju da se pletu. Stvarali smo po nadahnuću i nekako se sve samo otvaralo”, priča naša sagovornica, prisjećajući se kako je publika spontano počela da prepoznaje i traži njihove rukotvorine.

Ideja za ovu izložbu rodila se, napominje, sasvim prirodno.

“Prijateljica Vesna Krtolica je predložila direktorki Kulturnog centra da se radovi predstave javnosti, što je s oduševljenjem prihvaćeno”, ističe ona.

Saradnja sa ostalim umjetnicama, dodaje, bila je izuzetna.

Posebnu pažnju na izložbi privukao je spoj mozaika i heklane čipke u obliku unikatnog nakita.

“Jedna i druga radinost trebaju ljubav i predanost”, navodi Jelena, objašnjavajući kako se i kamenčići i konci pažljivo nižu, tražeći potpunu posvećenost i tihu koncentraciju.

Pjesma “Njene ruke”, koja je izvedena na otvaranju izložbe, nastala je kao rezultat ličnog iskustva na radionici dobrotske čipke, kroz poznanstvo sa Natalijom Maksić, čiju je ljubav prema ovom zanatu pretočila u stihove. Pjesma je nastajala tiho, šapatom, da bi svoj glas dobila kroz interpretaciju Isidore Milivojević.

Ručni rad i muzika u životu naše gošće nisu razdvojeni svjetovi, već se neprestano prepliću.

Sjećanja iz djetinjstva, poput susreta sa ženama koje vezu i danas je nadahnjuju.

Svaki komad koji stvori ima svoju priču. Jedna od njih tiče se ručno rađenog, čipkastog prekrivača, koja predstavlja porodičnu relikviju jedne žene, koji je Jelena na kraju, uprkos izazovima, odlučila da izradi iznova, vjerna detaljnoj šemi koju je sama morala da rekonstruiše.

Inspiraciju Jelena i njen suprug Rastko pronalaze u svemu,  u prirodi, jutarnjim razgovorima, darovima mora i kamenčićima koje im, ponekad, donesu i djeca iz komšiluka. U tom preplitanju prirodnih materijala i duhovne inspiracije nastaju mozaici, minijature, nakit, heklane tašne i još mnogo toga.

Lokalna publika ima posebno mjesto u srcima ovih umjetnika/ca.

“Osjećam podršku i ljubav naših sugrađana/ki, a kroz naše  radove komuniciramo sa njima na jedan jednostavan, miran, ali snažan način”, navodi Jelena.

Zanatska umjetnost, prema njenim riječima, sve više pronalazi svoje mjesto u savremenom društvu, jer ljudi često osjećaju potrebu da uspore, da se povežu sa nečim stvarnim, opipljivim, što nosi duh predaka, ali i osobenost ruku koje sada stvaraju.

Na naše pitanje o budućim planovima, Jelena nam odgovara da ne žuri.

“Šta će sve izvirati iz ove izložbe, to tek ima da vidimo. Ne trudimo se da sami planiramo dalja dešavanja, jer to bude nekako kruto i može da stvara nepotrebnu napetost. Više volimo da se sve otvara onako, svojim tokom i kada dobijemo pravi impuls, mi se rado odazovemo. Ako se otvori mogućnost za izložbu i van našeg Kotora, tu smo”, poručuje ona.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.