Kultura

Izložba skulptura u terakoti, akademskog vajara Mata Uljarevića, otvorena je nedavno u Gradskoj galeriji Kotor. To je bio povod da razgovaramo sa umjetnikom. U nastavku prenosimo dio razgovora.

Kakvi su Vaši utisci, a kakve su reakcije publike? Umjetnici navode da je uvijek značajna interakcija sa publikom na samom otvaranju izložbe.   

Posebno mi je drago što sam prvi put komunicirao sa publikom na Primorju i u Kotoru. Prvi put sam se predstavio u tom dijelu Crne Gore tako da mi je to bilo jedno lijepo iskustvo. Bilo je dosta pozitivnih utisaka, dosta ljudi je htjelo da komunicira o radovima. Umjetnicima je uvijek drago kada posjetioci nisu tu samo da gledaju, nego i da se uključe u razgovor sa autorom.

Kao što ste kazali, ovo je prvi put da izlažete svoje radove u Kotoru. Kako ste zadovoljni saradnjom sa galeristima?

Zadovoljan sam saradnjomm. Galerija je na lijepom mjestu. Sviđa mi se kako se do nje dolazi, sviđa mi se ulaz, kapija. Sve ima neku specifičnu atmosferu. Mislim da će skulpture funkcionisati na lijep način u tom prostoru. Prostor nije prevelik, ali je dinamičan. Pokušali smo da kroz postavku, prateći taj prostor, napravimo neki ritam da djeluje interesantno.

Kako je na otvaranju izložbe kazao galerista i akademski umjetnik Milenko Premović, potrebna je velika ljubav da bi se odvažili za ovako hrabar čin, naročito što je riječ o skulpturama velikog formata. Koliko je zahthevan rad u terakoti, odnosno ta tehnika? Koliko dugo ste radili na ovoj izložbi?

Pomalo je specifičan način na koji sam ja pristupio toj tehnici, zato što sam pokušao da vidim šta su granice tog materijala, budući da postoje određeni tehnološki zakoni koji se moraju poštovati. Pri proizvodnji skulpture u terakoti glina se suši i tokom sušenja ona se smanjuje za 12 posto. Može da dođe do pucanja forme, do raznih drugih problema. Uglavnom se rjeđe rade komadi u ovolikom formatu, na ovaj način i sa ovako tankim zidovima. Ja sam prosto želio da se igram sa svim tim elementima, da vidim do kojih granica može da se ide, a da ne dođe do havarije, da se ne sruši skulptura, budući da neke od skulptura koje radim, iako nisu sve izložene u prostoru, visine su preko 2 metra. Tako da je to nešto što je možda malo neobično, pa onda ljudi koji imaju iskustva kao Milenko, koji su već gledali skulpture u terakoti, doživljavaju to kao nešto neobično, kao nešto hrabro u smislu eksperimenta.

Šta bi bila inspiracija za ovu izložbu, neki glavni motiv i poruka? Gdje generalno pronalazite inspiraciju za svoje stvaralaštvo?

Naziv izložbe je “Nebo” i predstavlja suštinski jedan od simboličnih motiva koji mogu da se čitaju iz postavke.
Sve skulpture imaju neku vertikalnu usmjerenost ka nebu, one izrastaju iz zemlje. Sve skulpture su inače od terakote, od zemlje i čitava priča o tom nekom odnosu neba i zemlje i isčekivanju nečega od neba i nekom ambivalnetnom odnosu prema nebu koje može biti istovremeno izvor nekog blagoslova ili izvor neke nesreće, havarije, oluje. To je nešto što prožima kao ideja čitavu izložbu. Što se inspiracije tiče, ovo je specifičan materijal koji dozvoljava da se na relativno brz način zabilježi autorova misao. Nije potreban neki predložak, tj. ja radim bez neke unaprijed pripremljene skice ili predloška, nego u trenutku pokušavam da pod naletom ideje zabilježim to u glini. Ta glina se osuši, zatim ispeče. Ideje koje se otiskaju nastaju relativno brzo i kroz jedan intezivni inspirativni momenat. Možda im to daje neku dodatnu vrijednost - način na koje one nastaju. Što se tiče inspiracije, to je najščešće način na koji stvaram.

Vi ste osnivač NVO Reanimacija - omladinskog udruženja posvećenog uključivanju mladih u kulturni i društveni dijalog. Svjedoci smo da negdje taj dijalog izostaje, čini se, ne samo u našem društvu i okolini. Na koji način funkcioniše Vaša NVO, koje su glavne aktivnosti? I šta se pokazalo, koji su neki najbolji modeli na koji način uključiti mlade da budu aktivni nosioci kulturnog i društvenog dijaloga?

Na uključivanju mladih u kulturni i društveni život treba još dosta da se radi. Prosto nije napravljena nikakva platforma koja bi mogla na pravi način da objedini mlade umjetnike. Mi svi uglavnom djelujemo ili u manjim grupama ili individualno. Postoje razne pozitivne inicijative, ali ne postoji neka omladinska kulturna scena koja je do sada bila u stanju da okupi čitavu omladinsku scenu na jednom mjestu itd.
Naša organizacija je probala, kao i dosta drugih, kroz razne projekte da doprinese tom objedinjavanju i povećanju vidljivosti mladih stvaralaca kroz Festival omladinske kulture “Nemanjin grad” u Podgorici koji treći put ove godine održavamo. To je jedna od glavnih aktivnosti koje organizacija sprovodi, a osim toga na razne druge načine kroz neke samostalne, samoinicijativne projekte pokušavamo da podignemo svijest u javnosti povodom raznih aktuelnih društvenih pitanja, naročito povodom pitanja statusa mladih umjetnika.

Koliko je taj put trnovit za jednog umjetnika? Mislim najprije na sam stvaralački proces od nastanka ideje do realizacije, a zatim i taj položaj umjetnika u društvu kojeg Vaše kolege ocjenjuju, u najmanju ruku, kao ni malo jednostavan. Kakvog ste Vi mišljenja?

Što se tiče realizacije, mislim da je to lakši dio u smislu da je moguće u Crnoj Gori napraviti uslove za proizvodnju nekog umjetničkog djela i predstaviti svoje djelo u galerijama itd. Kada vas neko angažuje, kada pokušava da nađe način, moguće je da zadobije neku vrstu javne vidljivosti itd. Međutim, vrlo je teško da umjetnici žive od toga što rade, da zasnuju svoju egzistenciju samo na svom umjetničkom radu, što bi negdje trebalo da bude moguće ako želimo da U Crnoj Gori imamo ljude koji se profesionalno bave umjetnošću, ako želimo da imamo jednu ozbiljnu umjetničku scenu od sad pa do recimo 20 godina kada ta neka mlada generacija treba da postane nova kulturna scena u Crnoj Gori.
Prosto ne postoje osnovne predispozicije u smislu ozbiljnije podrške stvaralaštvu mladih umjetnika, rješavanje njihovog statusa, u našoj kulturi ne postoji mehanizam prepoznavanja i vrijednovanja kvaliteta na pravi način, ne prostoji umjetnička kritika i niz nekih drugih stvari koje su osnovni preduslov da bi kultura mogla normalno da funkcioniše. Sve to se oslanja na neke individualne ideje, inicijative, entuzijazam, ali suštinski bi čitav sistem i državni i društveni i politički trebao na jedan način da da svoj doprinos da dođemo do trenutka kada će prosto moći da funkcioniše kulturni sestem kao potpuno nezavisan, slobodan, da umjetnici mogu bez nekih osnovnih problema da stvaraju, proizvode i da žive od toga.
Jedna od prepreka sa kojom se likovni umjetnici susrijeću jeste mali broj publike u Crnoj Gori, u smislu ljudi koji bi kupili umjetnička djela i naravno ljudi koji žele da očuvaju neki svoj izraz, a ne da rade komercijalne stvari jer su vrlo teško u mogućnosti da prodaju i žive od prodaje svojih djela. A nešto što bi bili i neki ozbiljniji honorari za izlaganje ili predstavljanje na festivalima - to obično izostaje. Jedino se od likovnog umjetnika očekuje da on predstavlja svoj rad, organizuje izložbe i pravi neki kulturni sadržaj bez naknade, bez mogućnosti da od toga nastavi da funkcioniše ili da barem neke svoje osnovne troškove nadoknadi.

Radite i kao reditelj i scenarista dva filma u proizvodnji „Uroš“ (animirani) i „Burna brežina“ (dokumentarni).
Autor ste knjige poezije „Suteren“ za koju ste dobili nagradu. Mnogo talenata. Kako sve to uspjevate ili koliko traje jedan vaš dan?

Svaki dan traje kratko. To je sindrom našeg vremena. I često kada komentarišem sa mnogim ljudima, čime god da se bave, živimo u takvom vremenu da prosto vrijeme nam izmiče. Trošimo puno dragocjenog vremena završavanje nekih osnovnih stvari, preko gubljenja vremena u saobraćaju, do gubljenja vremena na telefonu itd. Tako da je vremena uvijek malo, a čovjek se trudi da što više postigne, da ništa ne ostavlja za sjutra. U tom smislu stvaranje u različitim oblastima je možda neki mehanizam da se čovjek radeći jednu stvar odmara od druge stvari. Na taj način funkcioniše, stvara i koristan je tokom čitavog dana, a nekako uspjeva da ipak nije stalno u istom fokusu, da se malo rastereti i usmjeri ka nečemu drugom. Naravno, tu ne treba pretjerati, ne treba rasuti pažnju.  Ja sam takav da se teško koncentrišem na jednu stvar dugoročno, a mnogo lakše funkcionišem kada paralelno radim na više projekata i onda u trenutku, kako se osjećam, pristupam nekom od tih projekata.

Na otvaranju ste najavili da će film na kojem trenutno radite o Urošu Toškoviću biti završen do kraja godine, kada pretpostavljam očekujemo i premijeru. Koliko je važno čuvati od zaborava legende i oriđinale koji su obilježili jednu epohu u crnogorskom društvu?

Mislim da je to odgovornost naše savremene umjetničke scene i kulturne javnosti da one ljude koji su bili dio te scene i po kojima je bila prepoznata, koji su je na neki način zadužili, da probamo da čuvamo uspomenu na njih i da im se odužimo. To je moja ideja kako mogu lično da probam da se odužim ličnosti koja mi je bila inspiracija u umjetničkom radu i uopšte po njegovom načinu funkcionisanja. Bio je stvarno motivator, inspiracija sa nekim specifičnim stavom prema životu, prema umjetničkoj, kulturnoj sceni, društvenoj uopšte. Uvijek je bio kritičar, ali na pravi način, kroz rušenje svih dogmi koje smo uspostavili, koje su u suštini banalne u našem kulturnom i društvenom sistemu. On se izdizao iznad toga i ukazivao nam suštinski što su to oni osnovni problemi i dvoličnost našeg društva. Mislim da kultura mora da njeguje ono iz čega nastaje, da se oslanja na svoju tradiciju, da bude u kontinuitetu sa prošlošću i na taj način može integralno da funkcioniše kao jedan zdrav mehanizam.

Zainteresovani izložbu skulptura u terakoti, akademskog vajara Mata Uljarevića u Gradskoj galeriji Kotor mogu pogledati 28. marta.

Tekst: Irena Mačić
Foto: privatna arhiva