Kultura

14.05.2022
439

U KULTURNOM CENTRU PRIKAZAN DOKUMENTARNI FILM SVETI VASILIJE OSTROŠKI SVEDOK VASKRSENJA

Dokumentarni film „Sveti Vasilije Ostroški svedok vaskrsenja“, autora Branislava Ilića, prikazan je sinoć u pres sali Kulturnog centra „Nikola Đurković“ Kotor.

Prisutnima se najprije obratio arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski protojerej Nemanja Krivokapić.

Kako ističe prikazivanjem dokumentarnog filma nastavlja se proslava svetitelja Vasilija Ostroškog.

“Prisjećamo se života Svetog Vasilija Ostroškog, plodova ljubavi ovog svetitelja za života, a i poslije života, kroz čuda koja je činio kroz njegove mošti, molitvama svih onih koji su mu priticali i time svjedočeći da je živ naš vaskrsni Gospod i da je zaista na taj način Sveti Vasilije svjedok Hristovog vaskrsenja.

Ovaj film je snimljen povodom 350 godina upokojenja Svetog Vasilija u produkciji Televizije Hram, a dobrotom i velikim trudom Branislava Ilića” – navodi Krivokapić.

Jeromonah Makarije, iguman manastira Savina, govorio je o značaju svetiteljstva i pravilnog poimanja svetiteljstva u crkvi Hristovoj.

“Mnogi će pokušati da opišu i objasne ko je to i što je svetitelj Božiji. Međutim, koliko god da to neko objašnjava i opisuje, te koliko god ljudskim riječima da pokušava da pojasni samome sebi prvo, pa onda i drugim ljudima, nikad to neće biti dovoljno da bi moglo da se objasni i pojasni istinski lik svetitelja jer u svakom svetitelju krije se tajna svakog čovjeka i spasenja našega, a to je tajna vječnog života, sam Gospod Isus Hristos” – kaže jeromohan Makarije.

Kada bi mogli da opišemo Boga, navodi on, onda bi mogli da opišemo i svetitelja.

“Ako mislimo i hoćemo da budemo prijatelji Svetog Vasilija moramo da se trudimo, prije svega, da shvatamo i prihvatamo svoju beskrajnu nemoć. Na ovaj veliki praznik i godišnjicu 350 godina od upokojenja treba svako od nas da zamoli i pomoli se Svetom Vasiliju da mu otvori um i pomogne da se i on pridruži tom saboru svetih i da budemo prijatelji Svetog Vasilija, da živimo u ovom svijetu istinskim i hrišćanskim životom i da kroz to zadobijemo vječni život. I to je smisao našeg života i postojanja i dolaska na ovaj svijet. Kada čovjek dođe do tog smisla, do te tačke on dobija objašnjenje zašto je on uopšte došao na ovaj svijet i zašto se on rodio na ovome svijetu. Zato Sveti Vasilije, kao svjedok života i istinskog vaskrsenja, jeste živi svjedok koji će nam uvijek stojati kada padamo i kad ustajemo da nas podiže, da nas iznova obnavlja i priziva na dubinu smirenja, podviga, odricanja od sebe i svoje volje i tako ćemo uz Božju pomoć i uska vrata ući u vječni život. Neka nas Sveti Vasilije okrijepi i neka nam da snage da ostanemo i budemo njegovi prijatelji i na taj način da se spasemo i da se ponovo ovako kako se vidimo ovdje, što je najvažnije od svega, vidimo i u vječnom životu jer ništa nam neće vredjeti ako se tamo ponovo ne sretnemo” – ističe jeromonah Makarije.

Vjeroučitelj Jovica Vukasović govorio je o odnosu filma i liturgije.

“Svi znamo da Hrišćanstvo kao religija nastaje u jednom opštem haosu jeilnske i judejske civilizacije na prostoru današnje Palestine. Liturgija je bila nešto po čemu su Hrišćani bili jedinstveni, to je bilo jedno sabranje gdje su oni mogli da budu ono što su željeli da budu, što ih niko nije  pritiskao da budu. Na liturgiji se ukidaju apolutno sve podjele.

Ta originalnost, taj jedinstven način života donosi nam Hrišćanstvo upravo u svetoj liturgiji” – kaže Vukasović.

On se osvrnuo i na zloupotrebu društvenih mreža.

“Mi danas živimo u periodu gdje je prebukirano sve društvenim mrežama, mas medijima, televizijom, internetom. Previše vremena trošimo na društvene mreže, često zloupotrebljavajući svoje slobodno vrijeme, ali i samu suštinu tih društvenih mreža.

Ali zbog čega ne bismo iskoristili te društvene mreže za ono što nam se može nuditi, a to je misija crkve. Zašto ne bismo na tim društvenim mrežama npr. misionarili? Imamo mogućnost filma. Film kao sedma umjetnost ima mogućnost da čovjeku vizuelno prikaže ono što želi. Mi danas živimo u svijetu hiperprodukcije filma. Svakog dana čujemo za neke nove naslove. Nije suština umjetničkog djela da ono bude prikazano javnosti već da ostavi neki utisak na posmatrača, a pogotovo ako to umjetničko djelo utiče na svijest posmatrača, onda možemo da kažemo da je autor i uspio.

Mi moramo kompletnog sebe unijeti u taj film. Svim našim čulima, svim našim osjećajima. Ako izgubimo jednu nit, ako naša misao skrene negdje, mi ćemo izgubiti onu osnovnu ideju koju autor ima da nam predstavi. Isto se dešava u svijetu liturgije. Ukoliko u jednom trenutku zaboravimo da smo mi na sabranju, ukoliko mi zaboravimo da smo ostavili sve svjetske brige i počnemo da mislimo o nečemu desetom, mi gubimo vezu sa Gospodom, zajednicom i bivamo zaokupljeni svim svjetskim brigama” – objašnjava Vukasović.

I film i liturgija, kaže on, od nas zahtijevaju određenu pripremu.

“Ako napravimo prostor za gledanje filma, mi ćemo mnogo više uživati u tom filmu. Osvjetljenje, muzika, scenario, režija, autor, režiser – sve je bitno za  film. Pogotovo ako se malo bolje prirpemimo za gledanje  filma, mi ćemo shvatiti kroz šta autor želi da kaže. Režiser u filmu koristi određene simbole i onda ćemo mi kroz reprodukciju tog filma shvatiti šta se u njemu dešava. Na sličan način liturgija nas priprema. I za gledanje filma i za svetu liturgiju nam je potrebna priprema. Kao što gledanje jednog filmskog djela od nas zahtjeva potpuno predavanje sebe, tako i liturgija zahtjeva potpuno odricanje sebe i naravno potpuno ulaženje u tu priču.

Branislav je svima nama približio Svetog Vasilija koga mi jako volimo. Mi se svi molimo Sv. Vasiliju, svi ga poznajemo ali vjerovatno neke momente iz njegovog života mi nismo znali. Tako je on iskoristio multimedijalno sredstvo, odnosno sedmu umjetnost i širokim narodnim masama prikazao ovaj film” – navodi Vukasović.

Autor filma je govorio o značaju i pravilnom poimanju ikone.

“Ovaj film je u mnogome ikoničan. Kroz ovaj film imali ste priliku mnogo puta da vidite ikone na kojima je izobražen neko od svetitelja. Cjelokupno hrišćanski život nije ništa drugo do vječan i neprolazni ikonizam. Sve je u crkvi ikonično, počev od liturgije i cjelokupnog hriščanskog života.

Svetost se ne poistovjećuje sa dostignućima našeg morala i podviga, niti sa nadprirodnim iskustvima bilo kakve vrste. Zato što se sve to može sresti van crkve i izvan Hrista i kadkad u većem stepenu. Svetost se izražava kao ikonizam carstva. Svetitelji su ikone, a ne prototipi jedinoga svetoga. I što su autentičnije, to više upućuju na prototip, odnosno na Hrista, negirajući u sebi slavu koja pripada samo Bogu. Jedino sa ovim preduslovima svetitelji bivaju oboženi, učestvuju u slavi Božijoj i proslavljaju se od Boga koji sam njih proslavlja. Ali postoje svetitelji koji su nam nepoznati. Možda mnogi od njih nisu boravili i ne borave među nama, odbijajući da dotaknu svoju svetost. I zaista potrebno je da ne ograničavamo svetost i svetitelje na one koje nam je otkrio Bog, proslavljajući ih javno. Naša crkva je mudro ustanovila praznik Svih svetih, poznatih i nepoznatih ugodnika Božijih” – navodi autor.

Svetost, kaže on, nije za malobrojne, nego za sve nas.

“Ono što se traži jeste da sebe što više možemo da ispraznimo od samosigurnosti i samoslavljenja, što nije lako s obzirom da je korijen svih strasti samoljublje, vidljivo ili ne, tako da proslavimo Boga u našem tijelu i našem duhu. Naše doba prezire svetost zato što na hiljade načina njeguju u nama samoljublje. To naše društvo i kulturu neizbježno vodi u samouništenje. Jedino će pravilna vizija svjetlosti spasiti naš svijet” – ističe autor.

Organizator događaja je Srpska pravoslavna crkvena opština kotorska.

 

Izvještaj Irene Mačić

 

 

Podijeli na: