Kultura

Povodom Međunarodnog dana pismenosti, Kulturni centar „Nikola Đurković“ Kotor i Gradska biblioteka i čitaonica upriličili su sinoć u Multimedijalnoj sali predavanje„Tišine i nemiri – Andrić i Boka“, posvećeno životu i stvaralaštvu nobelovca Iva Andrića u kontekstu njegovog boravka u Boki Kotorskoj. Predavanje je održala dr Milijana Kandić Simonović, književna naučnica i profesorica intermedijalnih studija, čija izučavanja lirskih dimenzija književnosti već godinama donose interpretativnu vrijednost regionalnom kulturnom prostoru.

Predavanjem je ujedno obilježena i 50 godina od smrti Iva Andrića, jedinog nobelovca sa naših prostora, kao i UNESCO-ov Međunarodni dan pismenosti (8. septembar).

U ime organizatora prisutne je pozdravila bibliotekarska savjetnica Jasmina Bajo, naglasivši važnost povezivanja pismenosti sa njegovanjem čitalačke kulture i dubokim poštovanjem prema pisanoj riječi.

„Tema predavanja, iako vezana za Andrića, do sada nije na ovakav način obrađena – ni u zemlji, ni u regionu“, kazala je Bajo, ističući specifičnost autorskog pristupa dr Kandić Simonović.

Predavanje je pratilo Andrićev život u Boki, podijeljeno u tri perioda naslovljnim: Prvi period- fascinacija i inspiracija, Drugi period- život kraj mora, grad, ljudi, nagovještaj, slutnje i Treći period- gubitak, otuđenje, odlazak.

Dr Kandić Simonović, koja trenutno predaje na Filološkom fakultetu Univerziteta u Lođu u Poljskoj, otvorila je svoje izlaganje prisjećanjem na Andrićev nobelovski govor iz 1961. godine, u kojem se pisac osvrće na samu suštinu čovjekove egzistencije:

„Biti čovek. Rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja, morati plivati, postojati, nositi identitet, izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare nepredvidlljive i predviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga... A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko biti čovek“.

Kako se čulo, kao ključnu metaforu „okeana postojanja“, Andrić izdvaja upravo vodu, koja je u njegovom djelu motiv univerzalne snage – od mostova, česama, rijeka i kiša, kapljica vode, do mora kao krajnjeg simboličkog prostora. U tom svjetlu, njegov život u Herceg Novom, u kući u naselju Topla, jedinoj koju je u životu sagradio, nije bio slučajan.

U periodu između 1963. i 1968. godine, Andrić živi u Boki i u svojim zapisima istovremeno je očaran ljepotom mora i opterećen slutnjama gubitka. Dr Kandić Simonović analizira tu promjenu iz unutrašnje perspektive, gdje se fascinacija pretvara u nemir, a more – u simbol gubitka.

Kao osjetljiv posmatrač, Andrić bilježi promjene u prirodi kao odraz unutrašnjih stanja.

U posljednjim godinama života u Boki, kako je istakla predavačica, sve je više zabilješki o  hladnoći, uvelom cvijeću i mirisu truljenja – što je u kontekstu gubitka supruge Milice Babić 1968. godine:

„Da, izgubio sam je ludo i nepovratno kao što se gube zaista dragocene stvari. Gubitak bez leka i nade. Tek ovdje to uviđam. Da, i nju je voda odnela sa sobom; ne rečni val ni olujno more ni mutni potoci pri dnu ovih planina, nego nepresušna česma što teče i peva srebrnim mlazom kraj bosanskog druma. Voda i vreme i razorna misao. Zauvek”.

More, koje je nekada bilo izvor univerzalne inspiracije, sada postaje simbol egzistencijalne nesigurnosti:

„More je nemirno tle, a lađa na moru privremena, za nevolju kuća i nesigurna zaštita… More nas privlači i očarava, ali se uvek, pre ili posle pokaže da je za nas život na moru u stvari iskušenje kome nismo dorasli“.

Dr Kandić Simonović podsjetila je da je Andrić svoje stvaralaštvo počeo i završio lirskim zapisima – upravo onima koji su najličniji i najdublji, te navodi uvodne riječi iz “Znakova pored puta”:

„Znaci koje ostavljamo iza sebe neće izbjeći sudbinu svega što je ljudsko – prolaznost i zaborav… Pa ipak, oni su potrebni, kao što je prirodno i potrebno da se mi ljudi jednom drugom saopštavamo i otkrivamo“.

Upravo ti znakovi, ti tihi tragovi ostaju u njegovom bokeljskom periodu: sjećanje, slutnja bez odgovora, tišina kao govor.

Predavanje „Tišine i nemiri – Andrić i Boka“ nije bilo samo književna analiza, već emocionalno i filozofski bogat portret jednog velikog pisca u njegovom najintimnijem periodu – periodu tišina i nemira koji oblikuju misao, te razotkrivaju granice ljudske snage.

U spoju Andrićeve lirike i proze, lične sudbine i univerzalnog iskustva, Boka je više od pejzaža: pretvorila se u ogledalo duše, mjesto susreta sa sobom, ali i mjesto konačnog rastanka.

Tekst: Nataša Jotić

Foto: Radio Kotor/N.J.