Kultura

Promocija novog romana „Bekos“ autora Enesa Halilovića održana je večeras u Multimedijalnoj sali Kulturnog centra „Nikola Đurković“.

Na početku se prisutnima obratila rukovoditeljka Gradske biblioteke i čitaonice Kotor, Marija Starčević, poželjevši publici dobrodošlicu, dok je sa autorom razgovarala Vesna Barbić iz JU Gradska biblioteka Tivat.

„Čestitavam Svjetski dan knjige i želim vam mnogo dobrih knjiga u godini koja slijedi između dva obilježavanja ovog važnog dana“, rekla je na početku Barbić.

Ona je istakla da autorova poezija nerijetko ostaje zapostavljena kada se govori o njegovom opusu, vjerovatno i zato što je takvo vrijeme da ljudi više čitaju prozu, iako i to, kako je kazala, ima svoje prednosti i razloge.

„Njegova proza je prilično teška, ne može se čitati, što bi se reklo, na prazan stomak. Morate biti i životno donekle iskusni da biste mogli da se prilagodite stilu koji prati nevjerovatne životne priče i koji je ponekad vrlo surov. Autor veoma vješto oblikuje sve te karaktere i priče. Njegova poetika je poetika jednog načitanog, širokog i obrazovanog pisca. To je pisac uz kojeg i vi, kao čitaoci, možete da se obrazujete, da saznate mnoštvo novih stvari i upoznate mnoštvo kultura, možda i na način na koji to drugačije ne biste mogli“, istakla je, govoreći dalje o utisku koji roman ostavlja.

„Kad uzmete da čitate ovako jednu knjigu, bivate potreseni, mnogo potreseni. Pada mi na pamet da je to možda zbog toga što je knjiga ipak drugačiji medij. Ličnija je i vjerovatno je zbog toga pisac uspio da zahvati jednu široku paletu likova u kojima možemo prepoznati nama bliske ljude, ali i nas same“, objasnila je Barbić, dodajući da se to odnosi i na Halilovićeve romane „Ljudi bez grobova“ i „Ako dugo gledaš u ponor“.

Govoreći o naslovu romana, Halilović je pojasnio da riječ „bekos“ potiče iz Herodotovog zapisa o egipatskom faraonu Psametihu, koji je, prema predanju, želio da utvrdi koji je narod najstariji na svijetu. Kako je objasnio, faraon je zbog toga izdvojio dvoje djece koja su odrastala bez dodira sa govorom, čekajući da čuje koju će riječ prvu izgovoriti. Kada su djeca izgovorila riječ „bekos“, pokazalo se da ona u frigijskom jeziku znači hljeb, pa je upravo ta priča poslužila kao polazište za promišljanje o porijeklu govora, jezika i čovjekovoj potrebi da progovori.

„Ova priča najvjerovatnije nije tačna, ona je više poučna, želi da istakne značaj hljeba, ali i da kaže da je čovjekov aparat toliko jak da bi on progovorio čak i kad ne bi čuo nikakav jezik, dakle čovjek mora da progovori. Vi dobro znate da, i kad vam je teško, tražite nekoga kome ćete da se povjerite“, rekao je Halilović, ukazujući na to da svaki čovjek nosi u sebi nešto prećutano, nešto što skriva i što ga opterećuje, pa je upravo zato čin govorenja jedan od najvažnijih čovjekovih darova.

Na kraju je istakao da čovjek ne govori samo da bi nešto saopštio, već i da bi govor ukrasio, produbio i povezao sa prethodnim pričama, mitovima i iskustvima.

Razgovor se dotakao fabule romana, složenosti likova i samog načina pripovijedanja. Istaknuto je da „Bekos“ posjeduje izraženu dokumentarnu dimenziju, koja proističe iz autorovog dugogodišnjeg prikupljanja novinskih članaka i različitih zapisa sa kojima se svakodnevno susrećemo, ali pored kojih većina ljudi uglavnom prolazi bez dubljeg zadržavanja. Upravo u tome leži i jedna od osobenosti Halilovićevog postupka - da u onome što djeluje usputno i svakodnevno prepozna dublji ljudski i društveni sloj.

„Čovjek je duboko biće i kad nešto radi, koliko god bilo strašno to što radi, zapitajmo se zašto“, ukazao je Halilović na potrebu da se i u najmračnijim postupcima traži ljudska pozadina i unutrašnji razlog.

Autor je naglasio i da nema konačan odgovor na pitanje ko su njegovi likovi zaista, dodajući da upravo u toj neuhvatljivosti leži snaga priče, jer likovi, kao i ljudi u stvarnom životu, uvijek zadržavaju dozu zagonetnosti.

Tokom promocije pročitani su i odlomci iz romana, čime su publici dodatno približeni ton i emotivni sloj knjige.

Enes Halilović je prozni pisac, pjesnik, dramaturg, novinar, pravnik i ekonomista, čije su knjige prevedene na brojne jezike. Dobitnik je više nagrada, među kojima su ,,Meša Selimović’', Vitalove nagrade, ,,Kočićevo pero’' i ,,Velike nagrade Ivo Andrić’'.

Autor je romana - „Ep o vodi” (2012), „Ako dugo gledaš u ponor” (2016), „Ljudi bez grobova” (2020) i „Bekos” (2025) za koji je dobio nagradu „Beogradski pobednik”.

Mihaela Moškov