Kultura

Promocija knjige „Tišina žene koja govori“, autorke Leile Amidović, održana je večeras u hotelu „Cattaro“.

O knjizi su, pored autorke, govorili magistar sociologije, novinar i urednik RTCG-a Žarko Božović i doktorka Danijela Mirović.

Doktorka Mirović je istakla da se na ovoj promociji ne govori samo o jednoj knjizi, već o tišini – onoj u kojoj se rađa glas, hrabrost i istina svake žene.

„Knjiga Tišina žene koja govori Leile Amidović nije samo zbirka riječi, već putovanje kroz tišinu koja je postala snaga, kroz bol koja je postala mudrost, kroz borbu koja je postala sloboda. Ona je napisana za sve žene koje su nekada bile umorne, potcijenjene, neshvaćene. Za one koje su naučile da ćute da bi sačuvale mir, ali su u toj tišini izgubile sebe.
Leila nas podsjeća da tišina nije poraz, već prostor u kojem sazrijeva promjena. Jer svaka žena ima trenutak kada prestane da ćuti, kada prestane da se izvinjava i kada odluči da ponovo vjeruje sebi. Taj trenutak je revolucija — tihi, ali nepokolebljivi čin slobode. U ovoj knjizi nije riječ o savršenstvu, već o istini”, kazala je dr Mirović.

Govoreći o knjizi, Žarko Božović je naglasio da Tišina žene koja govori nije samo zbirka autobiografskih fragmenata i motivacionih poruka, već intimni, ali istovremeno univerzalni prikaz ženskog iskustva u savremenom društvu.

„U društvu koje od žene očekuje da bude tiha, poslušna i neprimjetna, a da pritom nosi najveći teret života, ova knjiga nadilazi ispovjedni ton i postaje sociološki dokument vremena, prostora i rodnih odnosa u kojima živi savremena žena u Crnoj Gori i regionu“, kazao je Božović.

Dodao je da naslov knjige sam po sebi sadrži paradoks – tišinu i govor.

„Amidović piše o ženi koja ćuti, a vrišti iznutra – o onom nevidljivom, ali svakodnevnom nasilju koje se ne mjeri udarcima, već očekivanjima, normama i neprestanim pritiscima da žena bude ‘manja’, ‘skromnija’, ‘pristojna’. Sociološki posmatrano, ova tišina je rezultat patrijarhalne socijalizacije – procesa u kojem se žene od najranijih dana uče da potiskuju emocije, da prilagođavaju svoje želje, da ‘misle šta će ljudi reći’.
Kroz lično iskustvo autorka pokazuje kako se ta tišina pretvara u zid između žene i svijeta, ali i između žene i nje same. Međutim, ono što knjigu čini subverzivnom jeste to što se iz te tišine rađa glas. Pisanje postaje terapija, društveni čin otpora. Na taj način, Amidović vraća ženi ono što joj je patrijarhat oduzeo – pravo na sopstveni narativ”, istakao je Božović.

Na kraju svog izlaganja, Božović je pročitao poglavlje knjige posvećeno autorkinim sinovima Danilu i Damjanu, što je bio izuzetno emotivan trenutak u sali.

Autorka Leila Amidović istakla je da knjiga predstavlja istinu jedne žene kroz posljednjih deset godina njenog života.

„Svaka stranica ove knjige nosi suze, borbu, ali i osmijeh ove žene. Najveće borbe sam vodila u najvećim tišinama, to mnogi ne razumiju, ali ja uvijek kažem da su najvažnije odluke nastajale u najtišim satima noći, kada me niko nije vidio da plačem, a sjutradan sam morala da se nasmijem i nastavim dalje. Svaka žena to zna, ali ne svaka ima hrabrosti da to javno kaže”, navodi Amidović.

Posljednjih deset godina, kako ističe, bezbroj puta je pokrila podočnjake, stavila šminku i nasmijala se ispred svoje djece, roditelja, kolega i društva, noseći svoj život na leđima.

,,Nije bilo lako, ali nije mi ni žao. Ne bih bila gdje sam danas da nisam pobijedila sve svoje borbe unutar sebe, da iz najveće tišine nisam pustila svoj glas. Taj glas je glas slobode, jer nema sreće ako se žena ne osjeća slobodnom. A nema istinske slobode bez finansijske nezavisnosti. To mnogi, naročito na Balkanu, ne razumiju. Ali ja svoju slobodu ne dam. Ona nije znak da nisam dobra majka, kćerka ili partnerka — naprotiv, ona je znak da živim istinsku sebe, što je i poruka ove knjige”, zaključila je Amidović.

Tekst i foto: Tamara Vuković