Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Postoje godine koje nas mijenjaju tiše nego što mislimo- iznutra, bez velikih riječi, ali s glasnim odjecima.

Naša sugrađanka Tamara Živković, flautistkinja i pjevačica, svoju “prošlu godinu” nedavno je pretočila u pjesmu. Ne kao hroniku, već kao krunu, odnosno oproštaj od stare sebe i pozdrav novoj verziji djevojke koja zna što jeste i što hoće.

Nakon što je “Poguban let” osvojio srca publike i žirija na Montesongu, “Prošla godina” došla je kao nastavak istog putovanja, ali dublje, iskrenije i hrabrije.

“Ne razdvajam ih. Obje pjesme govore o istom periodu mog života. Poguban let je ljubavna priča, a Prošla godina govori o meni, o mom odnosu prema sebi i ljudima”, pojašnjava Živković za emisiju “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora.

Kao da je glas koji ranije nije progovarao, sada našao svoj ton. I kad ga je pronašao, izgovorio je jednostavnu, ali važnu rečenicu: “Više ne dam na sebe”.

Nije bila upućena samo svijetu, već i njoj samoj, onoj koja je ćutala, čekala, ali nije odustajala.

“Najprije sam se obraćala sebi, mojim starim verzijama, što smo se trudili i da prikažemo u spotu”, zadovoljno ističe naša gošća.

Pjesma ima borbeni ton, ali i ranjivost koja nije slabost, već izvor snage. Jer, kako kaže Tamara, “ranjivost često rađa borbu, jer želimo da je zaštitimo”. I upravo to spajanje nježnosti i snage je ono što oblikuje njen autorski izraz.

Novi singl, kaže, nije samo pjesma, već proces, slojevit I ličan. Nastala je u saradnji sa Borisom Subotićem, autorom muzike i teksta, ali i u atmosferi tima koji razumije tišine jednako dobro kao i zvuk.

“Volim timski rad, ali volim i da umiješam prste. Imala sam sreću da sve bude baš onako kako sam i ja osjećala, tako da se desila neka prirodna sinergija”, naglašava Živković.

Pitali smo je da li je “Prošla godina” kraj ili početak? Tamara kaže-oboje. Zatvaranje starih životnih poglavlja i otvaranje prostora za nešto novo. U tom procesu, stihovi su

često unutrašnji dijalog, ponekad sa sobom, ponekad s onima koji su je oblikovali.

“Zavisi o čemu pišem. Nekad razgovaram sa sobom, nekad s osobom koja je ostavila trag, bilo da je donijela nešto lijepo ili bolno”, napominje ona.

Flautistkinja iz kotorske Škole za osnovno i srednje muzičke škole “Vida Matjan” danas pjeva punim glasom, ali u njemu još uvijek odzvanja flauta, onaj eterični, osjetljivi zvuk koji nikada nije napustila.

“Flauta mi je proširila muzički spektar. Posebno, jer je to vokalni instrument, blizak glasu. Danas pjevanje nosi I snagu i nježnost. Nekada sam gruba, nekad nježna, zapravo, nosim u sebi i jedno i drugo”, kaže Živković koja je trenutno na završnoj godini Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, odsjek flauta.

Danas, kada se osvrne na period iz srednje škole i djevojku koja je kroz svoj instrument učila disati sa muzikom, zna da je prošla dug i trnovit put.

“Vremenom sam potiskivala ono što sam bila. Nekada sam se bojala i da izgovorim što želim. Vrlo mlada sam krenula u muzičke vode i u jednom trenutku mi je svega bilo previše”, prisjeća se ona.

Naša sagovornica ističe nesebičnu podršku njene porodice, naročito sestre Jovane, takođe muzički nadarene, za koju će se, naglašava, tek čuti.

“Ona me je sa toliko ljubavi i posvećenosti pratila kroz sve dosadašnje nastupe i takmičenja, od Montesonga, Pinkovih zvezdica, Beogradskog proleća, do Zvezda Granda i bila moj vjerni oslonac na svakom koraku. Na tome sam joj beskrajno zahvalna”, s ponosom priča Živković.

I dok nova pjesma već mjesec dana živi kroz publiku I nastupe, Tamara donosi još svježije melodije. Naime, na festivalu “Biser Jadrana”, 18. i 19. jula na ljetnjoj pozornici u Tivtu, predstavila je još jednu novu pjesmu simboličnog

naslova “Konačno svoja”.

“Možda pjesme više ne pripadaju samo onome ko ih napiše. Ali emocija iz koje su nastale, ona ostaje. I ona nas mijenja. Tiho, ali zauvijek”, poručuje Živković.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.