Kultura

Povodom Noći muzeja, sinoć su u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru organizovani predavanje i prezentacija na temu “Svilarstvo Konavala i Crnogorskog primorja”.
Noć muzeja je manifestacija koja se od 2005. godine obilježava u evropskim muzejima, na inicijativu francuskog Ministarstva kulture i komunikacija, a pod pokroviteljstvom Savjeta Evrope i UNESCO-a.
Kako se na predavanju čulo, svilarstvo je na Crnogorskom primorju i u Boki Kotorskoj sve do sredine XX vijeka bilo značajna privredna grana, a za pojedinačna domaćinstva izvor prihoda. Danas je u Crnoj Gori, tradicionalna vještina uzgoja svilene bube i izrada svilene niti zaboravljena.
Međutim, u Konavlima u Republici Hrvatskoj ova stara vještina se još uvijek njeguje i zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske pod nazivom “Tradicijsko umijeće svilogojstva i svilarstva istočne obale i zaleđa Jadrana”.

Jelena Karadžić, etnološkinja u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor, Olja Fatić osnivačica NVO Edukativni centar Bar i Antonia Rusković-Radonić akademska slikarka i vlasnica umjetničkog zanatstva AR Atelier su svojim predavanjem o svilarstvu i rezultatima istraživanja o počecima ovog zanata i drevne vještine privukle brojne zainteresovane.
 
Na početku, prisutne su pozdravile direktorka Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru Maja Uskoković i predsjednica Crnogorskog nacionalnog komitetata ICOM-a (International Council of Museums) Anastazija Miranović.
 
Jelena Karadžić, etnološkinja u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor je u uvodnom dijelu predstavila arhivska saznanja i istraživanja svilarsta u Boki Kotorskoj, kojim se bavilo  nekoliko istraživača.
 
“Njihovo proučavanje odnosilo se na gajenje svilene bube, količinu proizvodnje, rad predionica svilara, gajenje i sađenje murvi. Sve nabrojano su djelovi priče o svili čija je proizvodnja napuštena na našem području. O svilarstvu u Boki Kotorskoj na osnovu arhivske građe pisale su Marija Crnić Pejović i prof. Marija Saulačić, a pored njih, u svojim knjigama i člancima, don Niko Luković, Slavko Mijušković, Šime Peričić, Mašo Čekić i drugi”, navela je Karadžić.
 
Objasnila je da se za izradu svilenih tkanina koristi svilena nit koja se dobija iz čaura svilenih buba.
 
“Za njihovu ishranu korišćeno je lišće dvije vrste murvi, sa crnim i bijelim plodovima. Tokom XIX vijeka, sađenju i gajenju murvi posvećena je značajna pažnja. Podaci govore da je 1823. godine u Boki Kotorskoj bilo 35.000 stabala murvi, a u čitavoj Dalmaciji 70.000”, kazala je Karadžić i istakla da je ovaj vid poljoprivredne djelatnosti imao značajno mjesto u ekonomiji Boke Kotorske.

Domovina svile je Kina, a umjeće proizvodnje razvijalo se na carskim dvorovima i držalo u strogoj tajnosti. Kako nam je Karadžić kazala, otkrivanje recepta plaćalo se i glavom, te je zbog toga Kina imala monopol u proizvodnji svile više od 2.000 godina. Poznat je Put svile kojim je stizala u Evropu.
 
“U Evropu, Vizantiju  jajašca svilene bube i sjeme murve navodno su prokrijumčarila dva monaha u bambusovom štapu 552. godine”, priča Karadžić.
 
Navela je da prvi pomen svilarstva u Boki Kotorskoj nalazimo u knjizi “Uprava grada” 17. oktobra 1333. godine gdje se pominje ime kotorske sviloprele Dobroslave, te se pretpostavlja da se već tada svilena buba gajila u okolini Kotora.

Sredinom XVI vijeka mletačke vlasti naređuju sječu stabala murvi, a time i prekid uzgoja svilene bube iz razloga zaštite monopola u proizvodnji svile na području Venecije. Murva se ponovo sadi tokom XVII vijeku i Boka se vraća svilarstvu, a čahure uglavnom završavaju u venecijanskim manufakturama odakle se u Boku vraćaju metri skupe svile.
 
“Tokom XIX vijeka sadnji murve doprinose mjere austrijske vlade koja obezbjeđuje besplatne sadnice. Zabilježeno je  da je u Boki 1870. godine posađeno više od 70.000 stabala murvi. Tada se otvaraju i svilarske stanice. U Kotoru 1871. godine i u mnogim drugim školama, uvodi se nastava o svilarstvu i uzgoju svilene bube”, objašnjava Karadžić i otkriva podatak iz 1834. godine na teritorijama današnjih opština Budve, Kotora, Tivta i Herceg Novog bilo je 136 manufaktura. U Kotoru je radilo 47, od kojih 7 predionica svile i 32 tkaonice platna sukna.

Prvu predionicu svile u Boki Kotorskoj osnovali su na Prčanju Edvard i braća Sbutega 1860. godine koja je postojala sve do 1900. godine.
 
Objasnila je da se svilarstvo kao privredna  grana gasi tokom Prvog svjetskog rata, prvenstveno zbog velike konkurencije na svjetskom tržištu, ali i sve dostupnijih tkanina koje su imitirale svilu. U okviru domaćinstva svilena buba se gajila do 50-tih godina XX vijeka kada bokeljsko svilarstvo definitivno odlazi u prošlost.
 
Olja Fatić osnivačica i predsjednica NVO “Edukativni centar Bar” ispričala je njeno prvo saznanje o gajenju svilene bube na području Bara, koje je zainteresovalo za dalje istraživanje, ali i podstaklo želju da nauči što više o ovoj drevnoj vještini.
 
“To je za mene bilo otkrovenje, najprije, jer sam svilu vezivala isključivo za Aziju, nikako sa našim krajevima, a drugo, činjenica da 7 do 21 dan neko gaji insekt u svojim njedrima”, kazala je Fatić.
 
Kako je navela, ukazala joj se prilika i čast da na prošlogodišnjoj prezentaciji, u okviru Dana nematerijalne kulturne baštine u Baru, kao dio tima autorskog projekta dr  Anastazije Miranović, istakne važnost očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Poseban akcenat je bio na uzgajanju svilene bube u njihovom kraju.
 
U svom istraživačkom radu susrela se sa dva pojma: svilogojstvo i sviloprelstvo.

“Svilogojstvo su uglavnom radila siromašnija domaćinstva koja su se bavila procesom uzgoja od sjemena do čaura, u Baru poznatih pod nazivom kokona ili šiška. Sviloprelstvom su se bavile imućnije porodice koje su imale mogućnost napraviti svilare, te otkupljivale polugotov proizvod. Na cijeloj današnjoj teritoriji opštine Bar gajila se svilena buba. U svom istraživanju, prvi arhivski podatak koji sam mogla da nađem datira iz 1891. godine”, kazala je Fatić.

Iz njenog izlaganja saznajemo da sam proces uzgoja počinje u kasno proljeće, u vrijeme listanja murvi. Jajašca su se čuvala u isključivo bijelim krpama i odlagala u škrinjama. Kada murva počne da lista, djevojke su krpe privijale na grudi u trajanju od 7 do 21 dan, sve do nastanka larvi. Tada su ih perima živine prenosile na ispletene korpe, lijesi, te su se u posebnim sobama kačile na grede od kuće i hranile sjeckanim murvinim lišćem. Kada porastu i počnu da vrte glavom, prinosile su im se grane vrijesa ili skromut, gdje bi se one u narednih 7 dana učaurile i stvarale čahuru, kokonu ili šišku”, objasnila je Fatić i naglasila da su za njihov razvoj potrebni posebni uslovi, vlažnost, tišina, specijalna higijena, te da su jako osjetljive i mogu uginuti zbog grmljavine i sličnih okolnosti.
 
Čuo se i interesantan podatak da je svojevremeno Jugoslavija bila peta zemlja u svijetu po izvozu svile.
 
Da je veče bilo izuzetno interesantno i prijatno potvrdila je i Antonia Rusković-Radonić akademska slikarka i vlasnica umjetničkog zanatstva AR Atelier iz Hrvatske koja se zahvalila na pozivu.
Govoreći o vještinama uzgoja svilene bube u Konavlima, kao i starom konavoskom vezu, istakla je da on nije samo dekoracija, već i znak žene koja ga nosi.
 
“Sačuvano je oko 30 različitih tipova vezova koji govore o ženama. Konavoski vez nije kreativan, niti je ikada bio", kazala je Rusković-Radonić objasnivši da je njegova izrada bila obaveza mlade djevojke prije udaje.

Među sačuvanim radovima je i vez pod nazivom skadarica.

"Postoje teorije Pauline Bogdan Bijelić iz XIX stoljeća da je tada, u Skadru bila jako kvalitetna svila, pa se u nekim kućama nije koristila domaća svila, nego upravo skadarica”, navela je Rusković-Radonić, koja se svilom i istraživanjima vezanim za nju  bavi već 20 godina, kako kroz proučavanje arhivske građe, tako i kroz terenski istraživački rad.

 
Ističe da Muzej primijenjene umjetnosti u Beču ima konavoski svileni vez iz XVII vijeka, te da svilu i proizvodnju svile po Jadranu treba pratiti od VIII vijeka do danas, ali u dvije velike i potpuno različite proizvodnje.
 
“Jedna datira iz srednjeg vijeka, druga koja je krenula krajem XVIII vijeka i koja se intezivno pretvarala u industriju sa ciljem da ovaj kraj stigne i prestigne Lombardiju i Francusku. Francuska je u XVIII stoljeću bila kraljica proizvodnje svile i kada su Francuzi došli na naše područje, prvo im je bilo-sjeć sve murve”, saopštila je Rusković- Radonić.
 
Priča o svili u Konavlima se razlikuje od priče u Boki, jer se u Konavlima svilena buba uzgaja i proizvodi svila prije svega iz ličnih kućanskih potreba i običaja, a ne radi ekonomske dobiti. To je možda i jedan od razloga što se i do danas održala i sačuvala.
Ono što povezuje Bar i KOnavle u toj priči jeste što nije poznat komercijalni početak proizvodnje svile.

“I u Baru i u Konavlima seljanke znaju kako se to radi i to je ono što je vrijedno. U Konavlima se proizvodnja svile održala do 80-tih, međutim, nakon rata smo shvatili da svile nema. Tada je počela potreba za zaštitom nematerijalne baštine. Svi koji smo se uključili, bili smo poprilično u tome i krenula su istraživanja. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2022. godine zaštitilo je proizvodnju svile Istočnog Jadrana”, podsjetila je  Rusković- Radonić.
A zatim je prisutnima prezentacijom i na zanimljiv način objasnila da se sniježno bijela krpa koristi da bi se lakše mogla uočiti sitna jajašca, te način kako se u šerpi vrele vode iz čaura odvaja čvrsti svilen konac.
 
Antonia Rusković-Radonić nam je pokazala i već odrasle gusjenice koje su toliko osjetljive, da ih nije moguće dobiti iz larvi grijanim vještačkim svjetlom, već jedino čuvanjem u njedrima.    
Ono što je začuđujuće jeste podatak da se iz jedne male čaure može dobiti kilometar dugačak svileni konac.
 
A ono što je tužno jeste da je jedna tako nekada važna i živa djelatnost u našim krajevima izumrla.
Živa sjećanja nažalost pomalo nestaju, dok arhivske potvrde na sreću postoje. 
Zaključujemo "samo strpljenje i vrijeme pretvara dudovo lišće u svilu".
 
Tekst: Nataša Jotić
Foto: Radio Kotor