Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

Na koji način savremene tehnologije i inovativni pristupi pomažu u očuvanju umjetničkih djela i spomenika kulture, o interdisciplinarnom pristupu u konzervaciji i restauraciji, te etičkim dilemama sa kojima se suočavaju u svom svakodnevnom radu, danas su nam govorile konzervatorke-restauratorke doc. art Sanja Serhatlić sa Sveučilišta u Dubrovniku, odjela za umjetnost i restauraciju i dr Daniela Korolija Crkvenjakov, savjetnica u Galeriji Matice srpske i redovna profesorka Akademije umetnosti u Novom Sadu. 

Za novo izdanje emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora potvrđuju značaj susreta stručnjaka/inja iz ove oblasti, odnosno mogućnost razmjene znanja, iskustava i novih pristupa u zaštiti kulturne baštine.

Podsjetimo, u Pomorskom muzeju Crne Gore nedavno je održana dvodnevna Međunarodna naučna konferencija, a na temu „Konzervacija i restauracija-od tradicije do savremenosti“, govorili su stručnjaci/kinje iz oblasti restauracije, konzervacije, ali i studenti/kinje sa Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju i Sveučilišta u Dubrovniku.

Radi se o specifičnoj i veoma odgovornoj profesiji gdje svako tumačenje i zahvat može dovesti do unapređenja sa jedne, ali i do degradacije kulturnog dobra sa druge strane.

Saradnja sa stručnjacima/kinjama iz drugih oblasti, kao što su istoričari/ke umjetnosti, hemičari/ke, biolozi/škinje, fizičari/ke, naglašavaju, ključna je za uspješan rad, ali i konsultacije sa predstavnicima/ama konzervatorskih komisija.

“Svaki predmet koji dolazi u naše ruke nosi sa sobom bogatstvo istorijskih, naučnih i kulturnih podataka koje je važno uzeti u obzir prije nego što se odlučimo na odgovarajuće intervencije. Kada se radi o restauraciji umjetničkih djela, najprije se moraju uzeti u obzir podaci o porijeklu predmeta, što podrazumijeva saradnju sa istoričarima umjetnosti. Takođe, kada su u pitanju određena oštećenja, restauratori često ne mogu donijeti konačan zaključak bez sveobuhvatnih laboratorijskih analiza koje će uraditi hemičari”, objašnjavaju naše gošće.

Kako navode, oštećenja na predmetima nisu uvijek vidljiva na prvi pogled, pa se u tu svrhu koriste sofisticirani uređaji i sprovode analize, kako bi donijeli najbolje moguće odluke.

Konzervatori/ke i restauratori/ke danas koriste mnogo napredniju tehnologiju nego ranije.

“Instrumenti poput digitalnih mikroskopa i nedestruktivnih materijala omogućavaju nam bolje razumijevanje oštećenja na predmetima, dok nove vrste, poput gela na bazi vode, smanjuju toksičnost. Na taj način, restauracija i konzervacija postaju manje invazivne, što je veliki napredak u očuvanju originalne vrijednosti predmeta”, kažu Serhatlić i Korolija Crkvenjakov.  

Jedinstvene su u stavu da je jedan od najvećih izazova ove profesije-kako održati balans između očuvanja autentičnosti kulturnog dobra i neophodnih intervencija.

“Važno je poštovati sve slojeve istorije koji se vide na predmetima, uključujući prethodne radove restauracije i donijeti odluku o tome kako i u kojoj mjeri intervenisati, a da se istovremeno obezbijedi njihova dugoročna zaštita. Konzervacija nije samo tehnički zadatak, već i filozofski izazov. Važno je razmišljati o svakom predmetu, budući da je svaki artefakt jedinstven. Moderni pristupi prepoznaju značaj očuvanja patine i tragova vremena, a restauratori/ke i konzervatori/ke danas koriste minimalne intervencije, poštujući sve faze istorije određenog predmeta. Danas se, na primjer, više pažnje posvećuje očuvanju originalnih slojeva na slikama, papiru, pergamentu, knjigama, uz nastojanje da se sačuva što više izvornih materijala”, saopštavaju naše sagovornice.

Predmeti kao što su knjige, papir i pergament zahtijevaju posebnu pažnju.

“Nekada je fokus bio na očuvanju uveza, bez obzira na to da li je bilo nužno restaurirati sadržaj. U Italiji, na primjer, nakon poplava, često su se knjige razvezivale kako bi se sačuvali listovi, a uvez bi se zamijenio. Iako je to imalo svoje opravdanje, danas se više vodi računa o minimalističkom pristupu i pažnji prema originalnim uvezima i ukrasima koji su neponovljivi i imaju svoju umjetničku vrijednost. Iako je tehnološki napredak omogućio bolje metode zaštite, uvijek treba raditi na edukaciji i podizanju svijesti o važnosti adekvatnih uslova za čuvanje kulturnih dobara. Nažalost, suočavamo se sa problemima čak i nakon restauracije, kao što je slučaj kada restaurirani predmeti nisu adekvatno čuvani u muzejima, arhivima, bibliotekama. Jedno od mojih ličnih iskustava odnosi se na restauraciju knjige koja je, nakon uloženog velikog truda, vraćena na istu policu, pored ostalih koje je takođe zahvatila buđ. Čuvanje predmeta u odgovarajućim mikroklimatskim uslovima je od ključne važnosti za dugoročnu očuvanost, što podrazumijeva i obezbjeđivanje odgovarajuće edukacije i senzibilizacije institucija za ovaj problem”, objašnjava Serhatlić.

U tzv. piramidi zaštite kulturnih dobara, osnovnu i ključnu ulogu imaju država, zakoni, ali i opredijeljena finansijska sredstva.

“Samo kada su ovi temelji postavljeni, institucije, konzervatorski zavodi i timovi edukovanih stručnjaka/inja mogu ostvariti pun potencijal u očuvanju kulturnog nasljeđa. Restauracija i konzervacija su, zapravo, posljednje faze, koje svedoče o tome da su svi prethodni postupci u pomenutim državnim ustanovama zakazali”, poručuju Serhatlić i Korolija Crkvenjakov.  

Cijeli razgovor možete poslušati na linku Multikultura.