Kultura

Po riječima vladike Grigorija čovjek postoji samo sa drugim, pored drugoga i uz drugoga, kao izvora svog postojanja i bića. 

“Bez potvrde drugoga čovjeka ne možemo da kažemo da postojimo”, rekao je vladika Grigirije, mitropolit njemački, arhiepiskop diseldorfsko-berlinski, doktor teoloških nauka, pisac i kolumnista juče na promociji knjige besjeda „Jedni drugima potrebni“, održanoj u porti Crkve Sv. Nikole u organizaciji Srpske pravoslavne crkvene opštine kotorske. 

“Negacija je strašna - kad nas neko negira, kad mi negiramo drugoga, kad vrijeđamo drugoga, kad govorimo ružne stvari drugome. Ima jedan filozof Levinas, koji je kazao jednu mnogo lijepu misao, rečenicu koja se mene mnogo sviđa: “Nemoj nikad da zaboraviš da te kroz oči drugoga gledaju oči drugoga sa velikim D”. Uvijek nas, kroz oči drugoga, gledaju i Božije oči. Kad vrijeđaš drugoga, vrijeđaš Boga, ali kad vrijeđaš Boga, ti u stvari uvijek vrijeđaš sebe i povrijeđuješ sebe kao ikonu Božiju. Vi kad kažete ružnu riječ nekom čovjeku, to je kao da ovu crkvu udarite strašnim maljem u ovaj jedan kamen, pa još jednu riječ, pa još jednu riječ, pa izbijete taj kamen. Zamislite sad crkvu kojoj je izbijen jedan, dva, tri ova kamena. Kako je to strašno. Zamislite čovjeka kome svaki dan neko govori ružne riječi, kako ga to destabilizuje, rastrojava, uništava ga, razbija ga... A mi tako olako koristimo teške riječi. Laž je razorna i teška riječ je razorna i zato je uvijek važno da pazimo na riječi”, kazao je vladika Grigorije. 

Prisjetio se besjede na grobu prijatelja koji je izvršio samubistvo. 

“Potresna priča. Bio je jako dobar čovjek iz jedne jako ugledne plemenite porodice. Ja, kad god bih dolazio u Trebinje u poslednjih sedam - osam godina, sreo bi me na tom trgu, na toj pijaci Trebinjskoj i rekao “ma hajde dođi, što ne dođeš”, a ja bih ga, po nekoj inerciji, uvijek pitao “kako si”. Imao je jednu strašnu bolest a onda ozdravio, ali se plašio da će se vratiti ta nesrećna bolest od koje su mnogi ljudi otišli. A ja, imao sam drugog posla. Mislio sam, u stvari, da imam drugog posla. I onda sam jednog dana došao i neko mi je rekao da je on izvršio samobistvo. Otišao sam na sahranu, na koje sveštenici ne idu. Njegov sin mi je prišao i rekao: “znaš li ti koliko je on tebe volio, hoćeš li da  kažeš nešto”. Pričao sam o tome kako mi jedni drugima kažemo “kako si”, a u stvari uopšte ne sačekamo odgovor i kako nas nekad neko zove iz dubine duše da dođemo kod njega i mi ne dođemo. Obratio sam se tim ljudima u tom naselju i rekao im da smo mi tako tvrdi ljudi i da smo mi nekako ponosni iz nekog čudnog razloga i nećemo jednim drugima da otkrijemo našu potrebu za onim drugim. I tad, kada sam izgovorio “tako smo potrebni jedni drugima”, ja sam vidio da su se oni, ti dvometraši, nekako uplašili te riječi. I onda sam dugo razmišljao i kasnije, kad smo pravili ovu knjigu, kad sam čitao tu besjedu, rekao sam - “ovo će biti naslov”, rekao je vladika Grigorije. 

O knjizi „Jedni drugima potrebni“ govorio je protojerej -stavrofor Boris Brajović, koji je u svojim zabilješkama zapisao da je vladika Grigorije i kao monah bio odličan slušalac riječi. 

“Bio je napregnuti slušalac riječi, a iz pažljivog slušaoca riječi rađa se i sjajan besjednik i sjajan govornik. Grci su, kad je nešto tako prelijepo, a to su bila ta uzvišenja kao Panteon, mjesto odakle sve možete vidjeti, govorili da je to sve puno bogova. Bili su fascinirani time. Dva su važna mjesta za iskustvo ljudskog postojanja u današnjem svijetu iz koga vladika Grigorije pokušava da približi, probudi neke duhovne koordinate smisla svakog čoveka i preko svojih romana, ali i preko i beseda. To su ova pjaceta, ova porta ili mali trg na kojem se nalazimo i hram. To su dva ključna toposa evropske civilizacije. A zašto su ključna? Trg je mjesto gdje se te koordinate smisla jednog grada ukrštaju, zato što je srce svakog grada trg, zato što se na trgu susreću ljudi i to je smisao grada - susret ljudi. U antici su postojali i oni koji su na trgovinu, kao što je danas Hajd park, govorili i opasne stvari, ali one koje su bile u odbranu zajednice koja je važnija od same građevine. Platon kaže da grad čini ljepota i želja za besmrtnošću. Mi smo danas izgubili grad, ostao je samo hram. Bojim se da i u hramu ova žestina iz ovih zidova ne uvede da hram ne postane javni prostor u kome i suprostavljeni glasovi mogu da se istrpe. Vladika Grigorije je govorio da mnogi prijatelji, a i poneki  neprijatelji, njegovu riječ ne razumiju. Još manje su razumijeli riječ njegovog duhovnog oca, vladike Atanasija, ali je on to nekako nosio “ranjav”, kako bi to rekao za Boru Stankovića jedan pisac. Vladika Grigorija to nosi i kroz ove romane, pokušavajući da dopre do srca. A srce, kako govori Sv. Sava u onoj besjedi, najznačajnijoj našoj besjedi u srpskom narodu, spasovdanskoj: “Srce niko ne može da kontroliše”, kazao je o. Boris Brajović. 

Moderatorka večeri prof. Ljiljana Čolan kazala je da  je vladika Grigorije do sada već izdao nekoliko knjiga: „ Biti sa drugim“ ( prilagođena verzija doktorske disertacije - Relaciona ontologija Jovana Zizjulasa, odbranjene 2014. godine) je monografija štampana 2018, koja nadilazi uobičajeni teološki traktat i govori, kako sam vladika kaže, o složenosti odnosa i veza na kojima počiva svijet, koji je jednovremeno rajska dolina i dolina plača, a govori i o posebnosti zapisivanja svega onoga što jedan intelektualac otvorenog uma i srca otkriva i saznaje i životnim i čitalačkim iskustvom.

U knjizi „ Gledajmo se u oči“, objavljenoj 2019. godine, razgovora se na različite teme iz biografije samog vladike, razgovara se o odnosu Crkve i društva, u knjizi ima besjeda, tekstova putokaza i znakova pored puta, tu su svjedočanstava ljudi različitih vjeroispovijesti i zanimanja koji su se susreli sa vladikom Grigorijem. Ovom prilikom istakla bih misao našeg književnika i prevodioca, akademika Ljubomira Simovića koji u predgovoru knjige ističe da je naš vladika pored državnih i crkvenih obrazovnih institucija morao završiti i neku posebnu školi. Ta škola u kojoj su se učile „teške, surove i dramatične lekcije“ bila je Hercegovina. Možda je upravo ta škola uticala da Vladika kao svoj životni moto ističe riječi Svetog Ignjatija Bogonosca: „ Dobar borac prima udarce i pobjeđuje.“

Zbirka priča „ Preko praga“ (2017) otkriva piščev istančan osjećaj i empatiju prema ljudima hercegovačkog prostora s kraja 20. vijeka, kao i njegovu potrebu da uspostavi ravnotežu „ između dva grama zla i jednog grama dobra“ na tom prostoru. Osjećamo u ovim pričama nastavljača pripovijedne tradicije Petra Kočića, I.Andrića, M.Selimovića...

Roman „ Nebeska dvorišta“ (2022) posvećen je svim drugovima i drugaricama iz piščevog života, ti ljudi su postali junaci njegovog romana, suočeni sa pošastima rata, zadržali su ljepotu Planinice u sebi, donijeli velike odluke i djelima pokazali svoju ljubav prema životu.

O pitanjima vjere, ljubavi, rata, mira, svetosti, slave, nade, bola, patnje, prijateljstva, pokajanja, oproštaja promišlja se u knjizi „Stranac u šumi“ (2024). Ovom knjigom vladika je podijelio sa čitaocima dragocjeno iskustvo monaškog života u Ostrogu i Tvrdošu. A sve što imamo samo je naše ako ga nesebično podijelimo sa drugima. Tako je ova knjiga postala veliki dar koji se dalje prenosi (daruje) čitanjem”.

I knjigu „Jedni drugima potrebni“ doživljavam kao poseban dar. Vladika Grigorije daruje sebe drugima svojim besjedama. One nisu poređane hronološkim redom. Tematski su objedinjene u sedam kompozicionih dijelova, a čitaocima je dato da se slobodno kreću kroz knjigu, i da biraju način na koji će je čitati. U svakom tekstu je neminovan susret sa Bogom koji je uvijek apsolutna ljubav.

Naime, svi smo mi bogotražitelji, u znanju ili neznanju. Svi tragamo za Božjom svjetlošću, jer je to ona svjetlost što iscjeljuje.

Svjetlost što iscjeljuje – upravo je tako imenovana i besjeda u knjizi, izgovorena u Ostrogu 12. maja 2024. godine. U toj besjedi vladika pravi analogiju. Pećina pred kojom je podsjeća ga na Vitlejemsku pećinu, a sveti grob u kojem su mošti Svetog Vasilija liči na onaj grob koji je Josif Arimatejac poklonio da se u njega sahrani raspeti Gospod Isus Hristos. Ovo mjesto je podsjećanje na skromnost, na smirenje, ali i na činjenicu da je iz groba zasijala svjetlost, da je Bog smrću pobjedio smrt. Svjetlost je zasijala u tami Hristovog groba, u tami noći, u tami ljudskog srca, u tami međuljudske mržnje... Pred tim mjestom bogotražitelji su došli da prime svjetlost, a da bismo primili svjetlost moramo se pripremiti za nju.
Vladika Grigorije nas u ovoj knjizi podsjeća na važnost svetinje riječi, o kojoj je govorio naš blaženopočivši mitropolit Amfilohije: „ Bez riječi nema nam života. Kroz nju je sve postalo, njome je sve što postoji zakvašeno. Zato je sve postojeće – slovesno i rječito, likovito i slikovito. A čovjek? Ne samo da je rječito biće, nego je po bitiju i po bivstvovanju – riječ, živi i slovesni svjedok vječnog Slova. Zato nikakvo čudo što je u njegovom jeziku sačuvana, ne samo njegova biografija i biografija svijeta, nego i radost isijavanja i prosijavanja kroz njegove vječne Tajne. U riječi je život, ali u riječi je i smrt“”, kazala je prof. Čolan. 

U dijelu knjige, naslovljenom „ Iz smrti u život“, istakla je, sjećanje je na mitropolita Amfilohija, koji je vladiku Grigorija i zamonašio pod ostroškom stijenom. 

“Uz njega je „pastir duše vaše“, strogi i neustrašivi vladika Atanasije, mekog i toplog srca, neumoran, strog, plemenit... Svetogorci su duhovnim očima vidjeli u njemu oličenje smirenja. Bili ste njegovo duhovno čedo, a on pastir duše vaše, a onda ste postali episkop hercegovački i on vas je smireno prihvatio kao svog pastira.

Blagosloveni smo što smo živjeli u vremenu ova dva velika i hrabra duhovnika. Uz oca Moma Krivokapića oni su kao duhovna čeda ave Justina, snažili naš narod kad je bilo najpotrebnije”, kazala je između ostalog prof. Čolan.  

Besjede vladike Grigorija su od Mostara i Trebinja do Jasenovca, Bradine, Prebilovaca, Dečana i Ostroga do Njemačke.  

U nastavku je dio iz besjede vladike Grigoprija “Neka mi bude po riječi tvojoj” (Diseldorf, 6. januara 2021):

“Draga braćo i sestre,

Srećan vam Badnji dan – jedan od najljepših dana u godini, jedan od najljepših dana u istoriji čovječanstva, dan u kojem je svijet obasjan najvećom radošću i najvećom svjetlošću.

(…) Dok smo slušali današnje jevanđelje, otkrilo nam se nešto nevjerovatno: otkrila nam se savršena Božja ljubav prema čovjeku – ljubav koja se slila u jednu ličnost među ljudima. Ta ličnost bila je Majka Božja, Presveta Bogorodica, koja je imala takvo srce i takvu utrobu da je mogla da primi Onoga kome su i nebesa bila uska.

Majka Božja u jevanđelju često stoji po strani – skromno, gotovo neprimjetno. Mogli bismo pomisliti da je sporedna ličnost. Ali Ona to nije.

Jednom prilikom razgovarao sam sa jednim čovjekom, velikim i kršnim Hercegovcem. Nije bio pobožan, ali nije bio ni protiv Boga. Htio je da razgovaramo o vjeri. On je iznosio svoje argumente, ja svoje. On slatkorječiv, ja oprezan, trudeći se da govorim jasno i logično. I onda mi je rekao nešto neobično: „Sve u Crkvi mogu da odbacim – samo ne mogu da odbacim onu ikonu Majke Božje koja drži dijete u naručju. Kada je vidim, povjerujem da je to nešto veliko i sveto.“

Jednom sam, na aerodromu u Jerusalimu, vidio jednu Jevrejku kako drži malog dječaka u naručju. I pomislio sam: kako bi bilo da sam se u toj zemlji našao prije dvije hiljade godina – možda bih ugledao Mariju, Majku Hristovu, i njeno dijete. Za mene bi to bila ista slika kao i ova danas, jer ne bih znao ko su oni – kao što ni onda niko nije znao ko je Marija, niti ko je Božji Sin koji leži u njenim rukama. I ta misao me je protresla do same srži bića”. 

Gostima i brojnoj publici, koja je ispratila književno veče, obratio se arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski, protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić poručivši da je sam naziv knjige “Jedni drugima potrebni” u hrišćanskom smislu bio pravi povod za lijepe misli i susrete. 

Predrag Nikolić