Kultura

Smatra se da je poezija najstarija vrsta književnosti. Iako još uvijek veoma mlada, Kotoranka Katarina Marinović ove godine proslavlja 10 godina stvaralaštva. U svom umjetničkom radu kombinuje razne multimedijalne sadržaje kako bi svoju ideju i nalet inspiracije pretočila u djelo. U nastavku dio razgovora koji smo zabilježili na gradskim talasima.

Kako se osjećaš kada izražavaš svoje emocije kroz poeziju i multimedijalne prezentacije?

Taj osjećaj mogu jedino da prenesem kroz riječi nekog naleta emocija u datom trenutku. To mi se često dešava u ranim jutarnjim satima. Iako imam brojne obaveze tokom dana, nastojim da inspiraciju odmah pretočim u djelo.

Kažu da inače umjetnici moraju da izbace taj nagon kada ih “tišti”.

Obavezno. Ako to ne zapišem, to poslije ne postoji, emocija i dubina te emocije se poslije stišaju. Ako to nije u datom trenutku zapisano, ako se ne stavi na papir ili u telefon, nestane.

Šta te inspiriše da stvaraš umjetnička djela koja kombinuju riječi i vizuelne elemente? A gdje generalno pronalaziš inspiraciju kada pišeš? A pojasniću, radi se, zapravo, o poeziji koju si ti usmjerila da svi mogu da dođu do nje, dakle, i da pročitaju ali i da je čuju, zato što kombinuješ multimedijalne sadržaje tako da osim što možemo da pročitamo, možemo i na pravi način da je doživimo putem zvuka.

Da. Inspiraciju pronalazim, u zavisnosti od momenta, doživljaja dana, ljudi i događaja oko mene. Nekad je to nečija riječ u prolazu tokom dana, nekad neka slika, nešto što doživim u svakodnevnici, a nekad i nešto što dođe iz prošlosti. Kroz audio je moj utisak da dođem dublje do emocije koju bi neko mogao da čuje. Jer se iks puta desilo da mi društvo iz okoline kaže: Mi ne razumijemo tvoj stil kako pišeš. To dobije potpuno drugu dimenziju kada pročitam onako kako bih voljela da neko to osjeti. I po meni je jača ta emocija kada se pročita pjesma.

Kako biraš teme za svoje pjesme, o čemu voliš da pišeš?

Teme o kojima pišem su generalno ljubavne, neka, nažalost, tuga koja proizilazi u raznim momentima iz mene. Desilo se možda jednom da sam u srećnom stanju napisala pjesmu. Ali to je bilo jednom i ne vjerujem da će se ikada više ponoviti. Inače, moj put pisanja je jako čudan, u smislu da ga nisu prihvatali svi na isti način. Malo je bio trnovit put, ali istrajala sam. Kada su teme u pitanju, sve zavisi od trenutka, šta me podstakne, što me ubode kao igla. Desi se bol koja proizvede tugu da bih ja mogla išta da iskažem. Malo jeste neobično, ali ja ne umijem bez na taj način da stvorim tekst.

Kažu čak i da su se najbolja likovna ali i druga umjetnička djela stvarala upravo iz tuge, iz nečega što čovjeka “tišti”, uglavnom iz neke negativne i teške emocije.
Koje tehnike koristiš da preneseš dubinu svojih emocija putem različitih umjetničkih medija kako bi izašlo sve to na površinu? Kako uopšte kombinuješ muziku? Naravno da koristiš svoj glas da bi pročitala sve te tekstove koje napišeš, ali kada je u pitanu muzika koja prati, pretpostavljam da i nju porilagođavaš svojim tekstovima?

Da, i te kako. Kad napišem pjesmu i kad se taj tekst obistini, u glavi već imam kako bih pretraživala muzički stil neki odgovara temi u datom momentu. Nije lako uvijek odabrati. Meni se taj naboj gubi momentalno ako ja to odmah ne završim. Prosto koristim razne aplikacije koje mi pomognu u svemu tome. Koristim društvene mreže i neke softvere koji mi pomažu da recimo smanjim šumove. Koristim svoj nazalni govor, tehnike koje su došle prirodno. Ti neki momenti ideja su mi fascinantni, ali sve to na kraju dobija smisao. Kada sve završim legmen da spavam sretna, iako se radi o nekom tužnom tekstu.

Opširnije sa Katarinom Marinović u emisiji “Katareo” u utorak, 9. januara od 17 i 15 na gradskim talasima. Emisiju možete preslušati na linku .

Tekst: Irena Mačić Đurić
Foto: Radio Kotor