Kultura

Tekst: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor/S.Č.

U okviru književnog programa u Kotoru, publici je nedavno predstavljen roman “Nova Nora”, lingvistkinje, univerzitetske profesorke i književnice, dr Slavice Perović.

Knjiga, koja je ušla u širi izbor za NIN-ovu nagradu, izazvala je pozitivne reakcije publike i kritike.

O tome kako se gradi lik žene, rastrzane između ljubavi i poziva, o ženskoj snazi, slobodi, odlukama i sumnji kao kreativnom gorivu, razgovarali smo sa autorkom u emisiji “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora.

Roman već u samom nazivu “priziva” slavnu Ibzenovu junakinju.

“Moja priča o Nori je, zapravo, univerzalna. Ljudi pokušavaju da pronađu ono što je najbolje za njih. Moja Nora počinje u jednom, naizgled skladnom životu, kardiohirurškinja, udata za političara, sve izgleda kao stabilan životni okvir. Međutim, kada joj suprug predloži preseljenje u Brisel, ona postavlja ključno pitanje Što ću ja tamo? Tu počinje drama, a zapravo i najvažnije pitanje: gdje je moje mjesto? U tom raskolu počinje i njena potraga za ličnim smislom”, pojašnjava Perović.

Roman se otvara kao slojevit “cvijet emocija”. Priča koja počinje harmonijom, a završava se tugom zbog rastanka.

“Na toj niti odluke, Norin život se para. Muškarac, u ovom slučaju, ne doživljava istu dramu. Njemu je karijera na prvom mjestu. Kod žena, to je drugačije. Porodične, emocionalne veze i odnosi su ženama često prioritet”, kaže naša sagovornica.

Glavna junakinja romana svakodnevno spašava tuđa srca, istovremeno noseći teret sopstvenih dilema.

“Moj prvi roman se bavio licemjerjem, drugi žrtvom i požrtvovanjem, a ovaj treći-ljubavlju. Nova Nora nije ljubavni roman, već roman o ljubavi. Ali ne kao romantičarskom iluzijom, već kao osnovnom životnom emocijom. Nora je na početku žena koja misli da može sve, karijeru, porodicu, ispunjen život. Ali kada se sve raspadne, shvata da mora preoblikovati sopstvenu emociju. Ljubav nije nestala, ali se polako kruni i neophodno je da se redefiniše. I upravo tu se vidi snaga. Ta energija, kada više nije usmjerena ka muškarcu koji odlazi, preusmjerava se u nešto plemenito-u njen poziv, u odnos sa djetetom, svekrvom, psom. To je njena emocionalna logistika”, navodi Perović.

Njena Nora ostaje, ne zato što mora, već zato što bira.

Iako sama, okružena je ljubavlju koja nije ni malo beznačajna. Njena odluka da ostane sa sobom, sa onim što joj je istinski važno, jeste čin slobode. Slobode koja je često tiha, nevidljiva, ali duboka.

Roman govori i o potrazi za ravnotežom, odnosno o spoznaji da ju je nekada vrlo teško uspostaviti.

“Junjakinja u jednom trenutku shvata da možda nije dovoljno odgovorna prema sopstvenim emocijama. Mogla je da ode, ali nije. U romanu ima i drugih ljubavi-jedna površna, iz koje izlazi bez žaljenja i jedna u Americi, gdje srijeće muškarca koji takođe nosi svoje ožiljke. Ta patnja postaje mjera ljubavi. I zato, kad dobiju drugu šansu, znaju da je ne smiju izgubiti”, potcrtala je Perović.

Nora je žena koja svakog dana pravi rezove. U toj profesiji, simbolično i doslovno, vidimo ženu koja istovremeno liječi i biva ranjena. Ožiljci koje nosi nisu samo fizički, to su ožiljci izbora, ljubavi, tuge i preispitivanja sopstvenih odluka.

Dr Slavica Perović je rođena u Kotoru, a za naš program govorila je i o tome koliko su je Boka i gimnazijsko obrazovanje koje je ovdje dobila, oblikovali.

„U kotorskoj gimnaziji sam dobila jedno renesansno obrazovanje. Kasnije, kada sam putovala po svijetu, a bila sam mnogo na anglosaksonskom govornom području, imala sam doživljaj superiornosti, koji zaista nisam tražila. Tako se ispostavilo, zbog onog znanja i širine koje sam dobila, ali i zahvaljujući tadašnjim profesorima/kama. Sve me to opremilo, ne za kuću, nego za svijet. I u Tivtu sam živjela. U oba grada se osjećam divno. S druge strane, Podgorica, gdje sam sada, je idealno mjesto za život. Svakako, Boka je najljepša na svijetu, nema joj ništa ravno, ali u Podgorici postoje instucije i sve ono što je meni potrebno za moj akademski rad, a konačno, tamo mi je porodica, posao, sve“, iskrena je Perović.

Pisanje je, ističe, stalna potreba, a nakon završenog romana “Nova Nora”, njene bilješke, otrkila nam je, već rastu.

Kao žena koja je osvajala akademski svijet i književnu scenu, pitali smo da li postoji neko posebno iskustvo ili izazov kroz koji je prošla kao žena u karijeri, a koji joj je oblikovao pogled na život i umjetnost.

“Najviše me oblikovala sumnja. Ako uzimate svoje djelo kao najbolje, najvažnije, onda ste u velikom problemu. Ja sumnjam u sve što uradim, napišem i što pokušavam da uradim. Ona mi na neki način otvara mogućnost da preispitam da li rad može izdržati kritički sud, moj i još po nečiji. Sumnja je, zapravo, odličan alat protiv gordosti, a u službi zdravog razuma, moj surovi, ali dobar saveznik“; proučila je Perović.

Među nama ima još mnogo Nora.

“Ibzen je metaforizovao svoju junakinju kao malo, podatno biće, prikazao je kao ne mnogo pametnu, ni malo snažnu, kojoj treba zaštita. Moja Nora je drugačija. Današnje žene su veoma nalik na tu moju Noru. To su takođe ptice, ali one mi više liče na albatrosa, onog Bodlerovog, koji se ne usuđuje da pusti krila, poleti. Kao da još uvijek žive pod sopstvenom paskom i pitanje je, da li će povjerovati svojoj snazi, svojim krilima. A, mogle bi, jer su inteligentne, ostvarene i snažne. I ne bi bilo problema da polete, međutim, mnoge se ne usuđuju. U tom smislu, ima Nora koje bi mogle da budu poput moje, ali biraju negdje da su pomalo sapete ili možda u jednom sporijem traženju da povjeruju u svoja krila, a tu se, zapravo, njihova snaga“, zaključila je Perović.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.