Kultura

Omiljeni pisac mališana svih generacija, uz koga su djeca sa trgova i ulica Kotora ljepše rasli, jedan od osnivača Kotorskog festivala pozorišta za djecu, Ljubivoje Ršumović, bio je naš gost u emisiji “Nedjeljni razgovor”.
U nastavku pročitajte intervju koji je sa njim uradila novinarka Radi Kotora, Sanja Čavor.
 
Ispričajte nam, ko Vam je svojevremeno poklonio grafitnu olovku sa gumicom na vrhu, a koja je i zvanično označila početak Vašeg pisanja?

To je bilo vrijeme čuda. U pitanju je 1949. ili 1950. godina, period nakon Drugog Svjetskog rada. I zaista, to je bilo čudo, da u selu Ljubiš na Zlatiboru, u podnožju Murtenice, svakog mjeseca dolaze novine na kojima piše “Ljubivoje Ršumović, učenik trećeg razreda Osnovne škole Slavoljub Terzić, zadnja pošta Ljubiš”. Čuvam naljepnice sa tih paketa u kojima su se nalazile grafitne olovke. Na neki volšeban način to je redakcija Pionirskih novina dobijala iz humanitarne pomoći, jer u tadašnjoj Jugoslaviji ih nije bilo. Naravno, tada nisam znao ko mi ih šalje. Duško Radović mi je to tek godinama kasnije ispričao. Ubijedio je Jelenu Bilbiju, urednicu i direktorku Omladinske štampe u to vrijeme, da svakom djetetu koje se javi i pošalje Pionirskim novinama neku svoju pjesmu, pošalje olovku sa gumicom. Ja sam je tada dobio za neki pjesmuljak koji sam napisao na prijedlog moje učiteljice. Čitv taj događaj, posmatrajući sa ove vremenske distance, mogu smatrati srećom. Da najprije dođe mlada učiteljica i da razumije da se bavimo igrom riječima. U to vrijeme učili smo da rimujemo dvije riječi, a u mom slučaju se to pokazalo presudno, pa sam većinu svojih pjesama zapravo napisao sa rimama. To je svakako indirektno uspjeh velikog Duška Radovića. Kada sam došao u Beograd, donio sam nekoliko sveski svojih pjesama iz užičke gimnazije. Poželio sam da ih štampam kod Steve Raičkovića u Prosveti. Sekretarica mi je kazala da je on u  kafiću “Mažestik” i da tamo pije kafu. Tada sam prvi put upoznao i Duška Radovića. Dao sam Stevi da pročita moje pjesme, ali ih je on na kratko odložio, želeći da sazna ko sam, odakle dolazim, šta studiram, zašto pišem. Nisam ni primijetio da je Radović uzeo da prelistava moje stihove. U jednom trenutku me pitao da li bih mu dao da objavi moje pjesme u programu za djecu Radio Beograda. Ja sam odmahnuo rukom, rekavši da ne pišem za djecu. Nisam ni znao da postoji podjela poezije za djecu, starije, rudare, kuvarice, kosmonaute. A Radović je pokazao prstom u mene i rekao da ne znam za koga pišem. Ustvari, to je bila presuda, jer ja ni danas ne znam za koga pišem. Ja bih rekao za sebe. Uvjeren sam da se ono što se meni, kao diplomiranom studentu komparativne književnosti dopada, sviđa i drugima.   

Poznati bosanskohercegovački pisac Meša Selimović je pisanje nazvao “potrebom koja je jača od koristi i razuma, nemilosrdnim isljeđenjem, šejtanskim poslom i neminovnošću (kao življenje, ili kao umiranje)”. Prepoznajete li se u njegovim navodima?

Meša je bio izuzetno mudar čovjek. Imam, između ostalih jedanaest, i razgovor sa njim u svojoj novoj knjizi “Prezime života”. To je knjiga mojih razgovora sa drugim ljudima. Tu je razgovor sa Desankom Maksimović, ruskim pjesnikom Jevgenijem Jevtušenkom, italijanskim pjesnikom Euđenijom Montaleom, kada je dobio Nobelovu nagradu. U knjizi su i razgovori sa Oskarom Davičom, Brankom Pešićem. Čitava ta priča oko objavljivanja knjige je na neki način drugarska saradnja. Urednik je Petar V. Arbutina, moj zemljak, Zlatiborac. Ja sam, kao učenik nižeg razreda Gimnazije u Čajetini stanovao kod njegovog oca. A kada smo kod Selimovića, da, prepoznajem se u toj rečenici. Brat i ja smo odmalena bili okruženi knjigama. Majka Milesa nam je često recitovala pjesme Jovana Jovanovića Zmaja, pa sam zavolio taj ritam poezije, tu igru riječima koje je Zmaj njegovao. Otac nam je kupovao somun, pšenični hleb, a uz njega, obavezno knjigu. Tako sam, još kao mali, dobio roman “Doživljaji mačka toše”, a tako se odnekud tu našla i knjiga pjesama Rejmona Kenoa, francuskog pjesnika. N asreću, imao sa, na koga da se ugledam.
 
U intervjuima sa dječjim piscima nerjetko čujemo da  čovjek ne može da bude pisac ukoliko nema želju da na neki način promijeni svijet i pruži svoj mali doprinos svemu tome. Jeste li prema dešavanjima u životu imali takozvanu umjetničku distancu i bili od onih koji na mnoge događaje reaguju pjesmom?

Ne mogu reći da sam angažovani pjesnik. Mada, u nekim trenucima sam se zaista obraćao stvarnosti u kojoj sam živio. Osamdesetih godina, kada je natalitet počeo drastično da opada, ja sam se, recimo, iskreno zabrinuo i s obzirom na to da sam bio predsjednik skupštine “Prijatelja dece Srbije”, napisao “Zdravicu narodu srpskom”, pozivajući da nam se djeca više rađaju. Teško da čovjek može živjeti van vremena, iako sam na neki način pisao i za svoju dušu. Nisam od onih koji su pisali prigodne pjesme, recimo, o petogodišnjem planu, Bošku Buhi i slično. Tako da, na neki način imam tu umjetničku distancu prema stvarnosti i reagujem uvijek prema osjećaju.

Koliko danas postoji autentičnih književnih glasova koje mlađa publika danas rado prihvata i razumije?

Sa zadovoljstvom mogu reći da ih ima. Ne treba se plašiti da će sa generacijom onih koji su do sada otišli, Dobricom Erićem, Miroslavom Antićem presušiti stvaralačka snaga za najmlađe. Danas su tu Jasminka Petrović, Dejan Aleksić, Branko Stevanović. Ima jako kvalitetnih, mladih pisaca za djecu i u Crnoj Gori, kao što su Žarko Vučinić, Dejan Đonović i drugi.

Da li sugerišete stvaralačka rješenja kolegama, bilo da se radi o onima koji su tek na početku ili o onima koji već uveliko pišu po mjeri djeteta?

Kada je ta tema u pitanju, držim po strani. Moja djeca su osnovala Fondaciju “Ršum”. „Saradnici Sunca“ predstavlja prvi projekat te fondacije, osnovan sa idejom podsticanja kreativnosti, stvaralaštva i individualnog razvoja kod djece.   Kum na otvaranju nam je bio Duško Radović. Vjerovao je u vedrinu, kao stvaralački stimulans. Moji sinovi su još u djetinjstvu čitali mnoge pjesme. Tu poetiku su usvojili, a sada je na njima i na ostalima koji vjeruju u pisanu riječ i njenu moć, da krenu dalje, pomjeraju granice, a na osnovu onoga što smo mi osvojili. Mislim da svima, u tom smislu napretka i usavršavanja, treba pružiti priliku i podržati ih. Tako da uglavnom posmatram i promišljam. 

Kvalitetno, dobro promišljeno i iskreno pozorište za djecu i mlade treba da ima jednu od ključnih uloga u odrastanju, sazrijevanju i obrazovanju. Od 12. februara 1993. godine, kada je nastala ideja o osnivanju dječijeg festivala u Kotoru, čemu ste i Vi dali značajan doprinos do danas, da li količina uložene energije u pripremu i igranje predstava još uvijek parira nepresušnoj dječjoj energiji?

Ono što sam imao priliku da vidim na ceremoniji ostvaranja festivala je bujica najljepših emocija, dječjih osmjeha i vedrine. Meni je, najiskrenije, smetala ta velika galama, jer su moje uši prilično postale senzibilne na jake zvukove, ali to je samo moja stvar. Po mom mišljenju, ta dječja potreba da se što glasnije govori, smije, pjeva uistinu jeste neka vrsta osvajanja te dječje slobode. Obradovala me vijest da će u Kotoru početi sa radom pozorište za djecu i mlade. Fond za realizaciju aktivnosti treba da postoji, kako u opštinskom budžetu, tako i u državnom. Važno je da “to novorođenče” živi, radi, raste, razvija se. Imaćemo priliku da u godinama pred nama vidimo da li je Vladi Crne Gore u tom kontekstu “porastao nos ili nije”. 

Da li su djeca do danas promijenila, u načinu konzumiranja sadržaja, odabiru tema za promišljanje?

Vjerujem da su djeca uvijek ista. Radoznala i sa potrebom da imaju svoje igračke. Mi smo nekada pravili lopte krpenjače, igrali se uz fote, školicu. Uživali smo u prirodi gdje uvijek postoji tema za razgovor i istraživanje. Djeca danas sve to traže u “maloljetnim”, elektronskim igračkama. Međutim, homo ludens u njima i dalje živi kao Božji imperativ, nagon za igrom. Prezauzeti roditelji nemaju vremena za njih i uglavnom su prepuštena sebi. U porodicama u kojima postoje biblioteke sa knjigama, uvijek će se naći vremena za po koji redak, a u kojima ih nema, djeca će tražiti neki drugi vid zabave. Nažalost, danas se mnogi sadržaji konzumiraju online, tema za promišljanje je puno, ali je važno i tragati za njima, na razne načine.

Podsjetimo, Ljubivoje Ršumović je početkom aprila ove godine objavio novu knjigu “Fazoni i fore 4”. “Dijagonale-priče o ljudima i naravima“ su njegov serijal dokumentarnog programa, a nedavno je objavio i autobiografsku knjigu “Dva JaJa na oko”.
Jedan je od osnivača Odbora za zaštitu prava djeteta Srbije, pri organizaciji “Prijatelji jece Srbije“, te Zadužbine Dositeja Obradovića. U Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju “Adligat” u Beogradu nalazi se njegov legat.
Dobitnik je mnogih nagrada za doprinos dječjoj poeziji, među kojima su: “Neven“, nagrada Zmajevih dečjih igara, Brankova nagrada, Oktobarska, nagrada, Uneska za “Bukvar dečjih prava”, nagrade “Tabernakul” za poeziju u Skoplju i “Pulja” u Bariju. 

Reprizu emisije “Nedjeljni razgovor”, koju je uredila i vodila Sanja Čavor, možete poslušati danas od 19 i 30 na talasima Radio Kotora.  


Tekst: Sanja Čavor
Foto: Radio Kotor