Kultura

U nastavku prenosimo razgovor koji je za “Hrvatski glasnik” sa dirigenticom Darinkom Matić Marović u septembru, 2016. godine uradila sekretarka Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor Marina Dulović.

Prva žena dirigent, prva žena dekan Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, prva žena rektor Univerziteta umetnosti u pet mandata, proslavljena dirigentica horova Collegium Musicum i Obilić, profesor emeritus. Rodjena u Herceg Novom, odrasla i školovala se u Kotoru, ostala privržena rodnom kraju, postala poznata i slavna, a ostala - naša Dara. ,,Volim lijepo i držim do sebe kao svaka bokeljka. Uvjek mi je majka govorila kad bih išla rivom - Dare digni glavu, ali nemoj previše, da negdje ne zapneš“. I nije zapela već se vinula u visine i sa njenim imenom u sazveždju medju kraljicama jedna zvijezda je našla svoje mjesto odakle je promatra i bodri. Naime, prije par mjeseci kada je njen hor Collegium Musicum slavio 45 godina postojanja, članice su dragoj profesorki pripremile neobičan poklon –zvijezdu u sažvedju sa imenom Darinka Matić Marović.

Njeno ime je simbol njene ličnosti, a o umjetničkom izrazu Darinke Matić Marović brojni kritičari su rekli: ,,sposobna, marljiva, uporna, perfekcionista, posjeduje ogromnu radnu energiju, kultivisanu muzikalnost, autoritet, preciznost, energičnost i izdržljivost“.

Razgovaramo u prijatnom ambijentu Instituta Igalo, u pauzi Medjunarodnog takmičenja solo pjevača ,,Bruna Špiler“.

Potpuno je uobičajeno i već prepoznatljivo da imate jako puno energije i da ste neumorni kada je rad u pitanju. Da li je to genetika ili svakodnevni trening?

Vjerovatno je u pitanju i genetika jer malo spavam a puno radim, ali mislim da je presudno što sam se od malih nogu aktivno bavila sportom i to ne bez rezultata. Bila sam prvakinja u plivanju, parternoj gimnastici i streljaštvu. Ovo poslednje mi je vjetovatno talenat naslijedjen po ocu koji je bio artiljerac. Sve mi je nekako išlo od ruke, čega god bih se uhvatila, i ništa mi nije bilo teško. Svirala sam klavir ali mi se dopadala i harmonika. Posmatrala sam kako drugi sviraju i jednog dana uzela harmoniku i počela da sviram.

Kako je teklo vaše školovanje? Porasli ste uz majku , koja se u teškim poslijeratnim danima veoma trudila da se i muzički obrazujete.

Da, moja majka je smatrala da je muzičko obrazovanje pored opšteg obavezan dio školovanja. Upisala me u Muzičku školu kod gospodje Matjan koja nas je ne samo učila već nas je okupljala, pravila čajanke, razgovarala sa nama, držala časove klavira, solfedja, glume, plesa, bontona...Bila je više nego profesor. Ona je bila slovenka koja je učila kod čuvenog klavirskog pedagoga Emila Hajeka u Beogradu. Kod nje sam završila Nižu muzičku školu jer Srednja tada nije ni postojala u Kotoru, a nakon toga Opštu Gimnaziju. Dobro mi je išla matematika i dvoumila sam se izmedju matematike i muzike. Položila sam prijemni ispit na Akademji u Beogradu za Nastavnički odsjek sa klavirom kao glavnim predmetom a kasnije sam završila i dirigovanje kod prof esora Mihaila Vukdragovića. On je za mene govorio da je šteta što nisam muško jer se u to vrijeme ni jedna žena nije odvažila da bude dirigent. Iako sam muzičar po obrazovanju čitav život posmatram partiture na matematički način. Slažem brojeve u taktovima i tako zapamtim cijelu partituru. Kao student sam bila jako siromašna. Nisam imala klavir i vježbala bih na stolu u Studentskom domu.

Poznate su vaše solističke uloge u plesnom ansamblu KUD-a ,,Branko Krsmanović“ gdje ste takodje postigli zapažene uspjehe. Naročito Ero s,onoga svijeta i Lindjo?

Da, to su bile moje najzapaženje solističke uloge u Krsmancu. Igrala sam 184 puta na osmomjesečnoj turneji van zemlje. Imala sam uvjek ,, mota“ i za sviranje i za ples i za dirigovanje. Volim da radim i volim da svoja znanja prenosim mladima.

Na inicijativu profesora Voje Ilića osnovali ste akademski ženski hor Collegium Musicum koji postoji 45 godina.

Tako je od 1971 godine radim sa djevojkama sa teoretskog odsjeka Muzičke akademije u Beogradu. Veliki broj generacija je ovaj ansambl učinio poznatim van granica naše zemlje. Na repertoaru imamo djela od XI vijeka do savremenih autora. Mnogi su kompozitori upravo ovom horu posvetili svoja djela a imali smo 150 premijernih izvodjenja. Od 1981 godine, nakon smrti tadašnjeg dirigenta Bogdana Babića,divnog čovjeka i velikog umjetnika, preuzela sam vodjstvo i u Krsmancu. Sa ova dva hora poslednjih decenija nastupali smo u preko 40 zemalja svijeta. Na tromjesečnoj američkoj turneji, veoma je bio zapažen naš nastup u čuvenom Carnegi holu. U Americi i Kanadi sam dirigovala na 108 koncerata ukupno. Svuda smo osvajali prve nagrade , Areco, Langolen, Goricia, Berlin, Varna, Peking.....

Kako danas gledate na vrijeme koje je za vama?

Za mene je najveća nagrada i naljepša zahvalnost kada moje djevojke, sada već odrasle žene kažu ,,Sa vama smo provele najljepše dane“. Najvažnije je da čovjek kroz svoj rad obezbjedi svoje naslednike a ja ih imam mnogo i u pedagogiji i na scenama. Svuda su moji studenti. Posvećenost mladima i ljubav koju medjusobno razmjenjujemo predstavlja nešto najljepše na svijetu.

A čuvena vaša rečenica pred izlazak na scenu: ,, Osmjeh, osmjeh“

Pa naravno, osmjeh je neophodan. Ko bi slušao neki namrgodjen hor. Ja svojim izgledom, stavom i osmjehom dajem primjer kako treba izaći i biti na sceni. Scena znači odgovornost. Popni se, okreni se publici, nemoj ništa reći, otpjevati, odsvirati i vidi šta je odgovornost. Ja sam se uvijek odgovorno odnosila i prema radu i prema sceni. Nikada nisam mogla sjedati skrštenih ruku. I kada sam bila rukovodilac trudila sam se da nešto učinim i ostavim trag.

Više puta ste dirigovali sa velikim ansamblima značajna djela klasične muzike.

Da najveći izvodjački aparat je bio ansambl od 750 učesnika u Sava centru na izvodjenju Mozartovog Rekvijema. Sa tolikim brojem morala sam biti i stroga da bi se održala disciplina i tako važan projekat postavio na scenu. Na kraju čitav ansambl je uzvikivao ,,Volimo te Daro“. Taj dogadjaj je iste godine na ljeto repriziran ovdje pred katedralom sv. Tripuna ali sa mnogo manjim brojem učesnika. Mnogo puta sam dirigovala i u Kotoru i Herceg Novom i to su za mene posebni trenuci. Ovdje su moji korjeni i moja familija, mnogi prijatelji i dragi ljudi.

Da li smatrate kao i vaša majka da djeca treba obavezno da pohadjaju i Muzičku školu?

Da, smatram da djeca treba da uče Muzičku školu jer se tako razvija odnos prema muzici i umjetnosti uopšte, stiču radne navike u kontinuitetu kao i u sportu. Kao što je trening u sportu tako je vježbanje u muzici. Bez ozbiljne podrške roditelja ni jedno djete ne može uspjeti u muzici. Iako se danas sve manji broj opredjeljuje za poziv muzičara ja nikada nisam zažalila što sam se bavila ovom profesijom. Djeca koja istinski u sebi imaju dara i želju za muzikom kad tad nadju svoj put.

Važite za tolerantnu osobu, koja voli ljude sa svim manama i vrlinama, velikog srca i široke duše.

Voljela bih da takva ostanem i u starosti. Da me ne napusti energija koju posjedujem, vjera u Boga i u ljude. Bog mi je dao prirodu i mudrost da znam da prećutim, ne svadjam se i ne kontriram. Uvjek na lijepo nastojim da dodjem do rješenja.

Brojne su godine koje je naša sagovornica provela sa svojim horovima, brojne su generacije koje je iznjedrila i kao dirigent i kao profesor, ali su brojne i anegdote o njoj ispričane. Jedna od njih je sledeća. Pred šalterom razgovara sa neljubaznom službenicom i odustaje od svoje namjere da objasni zbog čega je tu. U poslednjem pokušaju upita ,,Pa zar me ne poznajete“? Neljubazna službenica negativno odgovara. Dara se okrene ledjma, podigne ruke i počne da diriguje. Žena sa osmjehom odgovara ,, A da znam. Vi ste Darinka Matić Marović“.

Trudeći se da sve što radi dovede do perfekcije, učinila je da uživamo u njenim izvodjenjima najvećih dometa, a svojim dobrim djelima da njeno ime zvuči kao najljepša arija. Za sve nas muzičare ona je više nego profesor - osoba koju volimo, poštujemo i divimo joj se.