Kultura

Profesorica književnosti u penziji Nadežda Nada Radović aktivna je čuvarka dobrotske čipke. Njeni spretni prsti više od pet decenija istom tehnikom vezu originalne motive, a najčešće radi minijature.  

“Kad zatreperi duša, kad ćutiš i radiš, kad ti misao leti, kada ne možeš napraviti samo tri santimetra za tri puta po pet ili šest sati, tada se dešava magija. Stvarajući svoj lični motiv od tankih niti, odlazim u poseban vremenski, geografski i duhovni prostor. Širinom, visinom i dubinom tražim ljepotu koja se krije u svakom pontu, bio on ugaoni, obli, puni, čvorić ili neki drugi. Dok to radim, drhti mi duša. Nakon 57 godina izrade dobrotske čipke, još uvijek imam tremu da li ću uspjeti da završim onako kako sam zamislila“, priča nam Radović za emisiju „Nedjeljni razgovor“ Radio Kotora.  

Naglašava da dobrotska čipka ne predstavlja ručni rad, već umjetničko djelo. Dodaje i da je ovu vještinu naučila od svoje majke.

„Ona je svojevremeno sama pripremila sopstvenu prćiju, a ručni rad kojim se bavila spasio je nas, ali i komšijsku djecu od gladi tokom II Svjetskog rata. U to vrijeme, kroz Grbalj i Konavle prolazila je žena koja bi od svojih poznanika uzimala zlato, nakit ili ručne radove ovdašnjih vezilja. Za jedan stolnjak od čipke u rišelje vezu majka bi, recimo, dobila kilogram brašna, litru ulja ili komad slanine. Uveče bismo na mali tanjir dobili od svega toga po malo, uz domaći čaj od metvice ili mandžurane. Sjećam se da je majka uvijek žalila za nestajanjem njene prćije, ali je bila sretna, jer je time što je dobila mogla utoliti glad svojoj i djeci jednog dijela Tabačine“, kazala je Radović.

Upravo zato je, naglašava, 2019. godine odlučila da ono što je ostalo od majčinog veza, obogati dobrotskom čipkom i na taj način radove stare skoro stotinu godina otrgne od zaborava.

„Zamolila sam i svoje učenice-drage kako ih mi zovemo iz našeg grada, Tivta, Budve, Herceg Novog, a koje su snažnim osjećanjima vezane za svoj dom, da bijeli vez izvade iz svojih škrinja i zaštite čipkom“, rekla je Radović.

Podsjeća da je prvo priznanje dobrotskoj čipki dato na izložbi ručnih radova u Beču 1910. godine.

“Tom prilikom nagrađena je cacara-udovička kapa iz XV vijeka, najstarije djelo ovog plemenitog veza, kasnije proglašeno  zaštićenim, nematerijalnim dobrom Crne Gore. Čipka je na naše prostore stigla iz Venecije, sa ostrva Burana. Međutim, vezilje iz Dobrote su uspjele u tome da čipki daju posebnost i prepoznatljivost. Zato ona danas ne liči ni na buransku, niti na pašku, ali ima ponešto u svojoj osnovi”, pojašnjava Radović.

Naša sagovornica Jasna Grabić iz Tivta kaže da je na radionicama koje je osim nje pohađalo još dvanaest učesnica iz Kotora, Herceg Novog i Podgorice, naučila mnogo o ovom znamenitom vezu.

“Čipku radimo koncem za heklanje br. 70 ili 75, na tvrdoj podlozi. Prethodno se napravi nacrt koji se prenosi na paus papir, a zatim se na njemu rade mostići i pravi se osnova kako bi se koncem izvezao motiv. Važno je da se radi precizno. Neophodna je dobra dnevna svjetlost i morate biti veoma skoncentrisani. Kao dijete sam uz baku naučila bijeli vez i mnoge druge, pa sam za radionicu svakako imala predznanje. Čim sam čula da OJU Muzeji Kotor priređuje izložbu radova, odlučila sam da dam svoj doprinos. Sve polaznice radionice, uz veliku pomoć profesorice Radović, vrijedno su radile kako bi posjetioci nedavno otvorene izložbe u Galeriji solidarnosti imali što da vide. Na radionicama nismo samo usvajale vještinu izrade čipke, već smo razmjenjivale iskustva, pozitivnu energiju i stvorile prijateljstva za cio život“, navela je Grabić. 

Uprkos modernim vremenima, kada se tradicija često zaboravlja, ne strahuje da će umijeće stvaranja čipke i motiva od tankih, finih niti otići u zaborav.

„Mlade djevojke i žene se, na moje veliko zadovoljstvo, zanimaju sa izradu čipke. Iz godine u godinu se povećava broj zainteresovanih. Čak me djevojčice od 13, 14 godina pitaju da im pokažem kako se vezu čipkani detalji“, zaključila je Grabić.