Kultura

Promocija knjige “Njeguši i sport”, autora Gojka Kustudića i Lazara Božovića, održana je juče na prepunom platou tvrđave Trojica. O knjizi su govorili recenzent Dragan Popadić i publicista Branko Krivokapić, kao i autori, u programu učestvovao Slobodan Marunović, glumac - prvak Crnogorskog narodnog pozorišta. 

Moderatorka večeri Milica Kašćelan je u uvodu kazala da su Njeguši kroz vreme iznjedrili velika imena u različitim oblastima i da istoriju jednog mjesta ne čine samo oni čija su imena završila u značajnim istorijskim arhivima.

“Čine je i ljudi, događaj, susreti, pobjede, porazi, fotografije, anegdote, svi oni mali tragovi od kojih, kada ih sastavimo, nastaje slika jednog vremena i jedne zajednice. U knjizi koju večeras predstavljamo, sport je nit koja te tragove povezuje. Od njeguških livada i tradicionalnih nadmetanja, preko prvih organizovanih sportskih događaja, pa sve do velikih sportskih terena, svjetskih gradova i država, ta nit vodi daleko, ali je početak uvijek negdje tamo, u brdima iznad mora. I upravo tu čini mi se sport prestaje da bude samo priča o rezultatima, medaljama i rekordima, postaje priča o pripadnosti. Onoj neobičnoj vrsti pripadnosti zbog koje nešto može biti i naše i onda kada ga nije smo sami živjeli, kada smo ga naslijedili kroz priče, porodična sjećanja, imena koje su se ponavljale toliko puta da su na neki način postala i dio našeg vlastitog sjećanja, a svakako identiteta - kao neka vrsta pasoša koji ne potvrđuje samo odakle dolazimo, već čemu pripadamo. I možda upravo takav jedan pasoš večeras držimo u rukama. Ali takvi pasoši ne nastaju sami. Neko mora da pita, traži, provjerava i zapisuje, da fotografijama vrati imena, događajima datume, a pričama mjesto u kolektivnom pamćenju. Gojko Kustudić i Lazar Božović upravo to rade, čuvajući od zaborava druge, ostavljaju ili ipak grade svima nama još jedan put da bolje upoznamo sebe”, kazala je Kašćelan.

Publicista Branko Krivokapić je kazao da knjiga “Njeguši i sport” nije od onih koje su dobre samo zato što su obimne, niti joj se vrijednost mjeri tvrdoćom korica, već onim što čuva između njih. “Njena vrijednost je u pričama i ljudima koje otima od zaborava i načinu na koji to čini. S jedne strane ona je arhiv, pouzdani leksikon kojem se možete iznova vraćati tražeći nečiju biografiju ili tačan podatak. Ne samo one za koje je znala cijela stara Jugoslavia, kada je recimo Ljubomir Radanović u Splitu pogodio mrežu bugarske reprezentacije, izmamio ono Delićevo čuveno pa ljudi je li to moguće i odveo “plave” na Evropsko prvenstvo ili koliko Andrija Pura Popović ima odličija sa najvećih takmičenja i osvojenih titula klupskog evropskog šampiona, već i podatke koji pripadaju zavičajnoj sportskoj geografiji pobjednike zetskih olimpijada iz 20-tih godina prošlog vijeka ili imena najboljih na “Viteškim sportskim igrama”, koje su nažalost poslije 17 godina tradicije od 2019. u “dubokom snu” i čekaju entuzijaste da ih pokrenu. Entuzijaste kakvi su Gojko Kustudić i Lazar Božović. Sa druge strane, njihova knjiga izbjegava znake suvoparnosti i hladnoće leksikona. Podaci i dokumenti jesu osnova, ali na njih se nadograđuje duh. Topla ljudska priča koja se bez prekida čita od prve do posljednje stranice, a povezuje ih spona koja je snažnija od štamparskog ljepila - genetski kod jednog ponosnog kraja. I prije pojave prvih modernih sportskih oblika,  Njeguši su za sport znali. Iskonski, nagonski, pripadajući onom soju koji je u svoj rječnik uvrstio hiperlativ, kojem bi gramatičari našli zamjerke. Taj hiperlativ je najprvi. Biti najprvi u boju, u odbrani svog ognjišta ili u mirnodopskim uslovima, u trci, u bacanju kamena s ramena, u gađanju biljege, u plojkanju, skoku udalj iz mjesta… To je bio viteški imperativ. Pa i “Gorski vijenac” otvara se scenom u kojoj su glavari iznijeli krste na vrh Crkvine, pa su po vrhu sjeli, gađaju puškama i broje koliko koja puta odjekne. Nadmetanje u genima. Sportom su se zanimali i vladike i vladari, kraj Nikola i članovi njegove porodice, prinčevi i princeze. Sport će i za one kojima krv nije namijenila vladarska znamenja biti pozornica na kojoj će dobiti priliku za kolektivnu identifikaciju, za samopotvrđivanje, za mjerenje sa drugima. Sport će zamijeniti bojeve i postati odraz samog života, borba sa nemaštinom, sa ograničenjima sredine… A Njeguši, svi ste svjedoci, nikada nijesu imali razvijenu sportsku infrastrukturu, nemaju je ni danas. I na kraju ili na početku, to je borba sa samim sobom, ali borba koja donosi priznanja i duhovne naslade. Knjiga “Njeguši i sport” postavlja scenu kojom prolaze znani i manje znani. Pojedini koji su igrali glavne uloge i čija su imena ispisana zlatotiskom, ali i oni koji su imali i pošteno odradili sporedne uloge. Neki su premetnuli sa onu stranu, njihovi dometi i dijela traju i pominju se. Neki su tu sa nama, a nijesu više takmičarski aktivni, a neki su tek počeli da pišu svoje sportske biografije. Svi oni tvore stamenu građevinu koja služi kao dokaz ključne teze - sport je značajan dio kulturnog identiteta Njeguša. Autori su uhvatili taj duh mjesta, pretvorili ga u živu riječ i dali mu trajanje. Podigli su spomenik onome što je bilo, upalili svetionik onome što će da bude. Do neku godinu sa Cetinja se do Njeguša stizalo preko Bukovice. Od skora put vodi tunelom kroz njenu utrobu. Tu ispod samog vrha, na Bukovičkom prevoju, prije sto godina, tačnije 1927. godine, njeguški oficir Stevan Otašević, pominje se u ovoj knjizi, napravio je česmu namijenjenu putnicima namjernicima. Vode odavno nema, ali ostala je kamena ploča na kojoj piše “Žednijema”. Knjiga Gojka Kustudića i Lazara Božovića tu je da nas napoji činjenicama, pričama i znanjem, ljubavlju prema pisanoj riječi, prema sportu i nadmetanju i najviše prema tradiciji i svom kraju. To je knjiga koja nije dovršena, već knjiga koja će se u narednim godinama i decenijama dopisivati. Možda su neki od njenih budućih junaka upravo večeras tu, među nama”, kazao je Krivokapić.

Koautor Lazar Božović kazao je da sa Gojkom Kustudićem sarađuje duži niz godina, a preko 20 na kulturnom životu ovog kraja kroz organizaciju “Društvo prijatelja Njeguša”.

 “Prije pet-šest godina odvažili smo se da zajedno krenemo u jednu avanturu za nas. Htjeli smo da ovjekovječimo naše Njeguše. Zajednički smo 2001. godine napravili knjigu “Zapisi sa Njeguša” u kojoj smo sabrali otprilike ono što smo smatrali da je potrebno da se zna o Njegušima - sva sela posebno, sve crkve, sva izvorišta, sve vode, sve što je potrebno i sve što su govorili čak i strani posjetioci koji su prvi dodir sa Crnom Gorom imali preko ovih brda, preko Njeguša. O tome kako se tu pjevalo, igralo, kao i manifestacije koje su se organizovale u okviru “Njeguškog kulturnog ljeta”. Poslije toga ja sam 2001. godine napisao knjigu “Sportisti sa Nnjeguša”. To je bila jedna mala skromna knjiga, ali dobar početak. Zabilježio sam tu kroz 11 sportova 41 vrhunskog sportistu sa Njeguša…. Gojko je iznio najveći teret oko ove knjige zato mi je posebno drago što se on odvažio da napiše još dosta toga jer ima toliko građe spremne za izdavanje. Nadam se da je sa ovom knjigom “otčepio” i da će on u buduće, siguran sam, završiti još nekoliko knjiga, već započetih. Ja sam imao malo više hrabrosti pa sam objavio par, ali on to radi na jedan izuzetan, studiozan način i sa istorijskom građom kojoj je jako vičan i u kojoj se nalazi”, kazao je Božović.

Obratio se zatim glumac i prvak Crnogorskog narodnog pozorišta, član “Društva prijatelja Njeguša”, Slobodan Marunović istakavši kako se radi o promociji vrlo dragocene knjige.
“Naigrao sam se u svoju karijeri likova sa Njeguša. Igrao sam i vladiku Danila i Njegoša, igrao u djelima kralja Nikole i govorio o Danilu knjazu, tako da mi je sve ovo blisko. Bliski su mi ljudi koji sjede ovdje lijevo i desno. Odavno nisam vidio ovakav skup, a i skoro sve vas lično poznajem… Ovakvi susreti su posebni jer smo ovdje u  mjestu koje se nalazi između našeg Cetinja, našeg svetog Cetinja, našeg Jerusalima i dragulja svjetske ljepote Kotora sa venicijanskom, mletačkom kulturom. Onda, na sredini između našeg Jerusalima i Kotora, tog dragulja i kulture i ljepote, nalaze se Njeguši kao neki rasadnik ljudi koji su oblježili i Cetinje i Kotor i cijelu Crnu Goru. Ja moram specijalno pozdraviti one ljude koje sam vidio ovdje, prije svega moga prijatelja Puru Popovića olimpijskog šampiona, Mojaša Radonjića,  Ljuba Radanovića, Mija Kustudića… Pozdravljam i mnoge druge koji su obježili sport ovih, kao i širih prostora i ne samo Crne Gore… Kako sam i rekao, na toj sredini između Cetinja i Kotora rađaju se značajni ljudi koji su ostavili isto tako značajne, velike, pečate u istoriji, ne samo Crne Gore nego uopšte civilizacije”, kazao je Marunović zahvalivši se autorima knjige na izuzetnom djelu koje grade, ne samo kroz knjigu o kojoj je riječ, već i kroz sve ostale aktivnosti na promociji Njeguša, nakon čega je podsjetio na zapisano u “Bilježnici Njegoševoj”.

Recenzent knjige, novinar Dragan Popadić kazao je da se uvijek divio hroničarima.
“Iz mraka istorije izvlače podatke na svjetlo dana. Podaci nisu nebitni za istoriju. Oni su kamenčići velikog mozaika što se život zove. Što ih je više, prošlost nam je jasnija. Čovjek uvijek želi više nego što može, u tome je naša jačina. Mi smo “Odiseji” vezani za jarbol da bi se čula pjesma sirena. Nije dovoljno samo da prođemo kroz opasnost, začepljenih ušiju. Hoćemo izazovu da pogledamo u oči. Potrebni su nam Odiseji, ali potrebni su nam i hroničari da to zabilježe. Odisejima ide slava, a hroničarima priznanje. Vojo Kustudić i Lazar Božović to rade godinama -marljivo, strpljivo, temeljito, vrijedno... Oni kao da slijede mudrog Seneku koji je prije dvije hiljade godina napisao: “Radim ovo za buduće naraštaje, zapisujem ideje koje bi im mogle koristiti”. Ovo je vreme populizma, ljenosti, pojednostavljenja i površnosti. Želimo sve i odmah, po mogućnosti bez mnogo truda. Sve suprotno onome što rade Kustudić i Božović. Njihovo malo je mnogo. Oni otkrivaju, pronalaze, analiziraju, zapisuju… Lijepo je znati da je Njegoš prvi u Crnoj Gori igrao šah, da su prvi teniseri u Crnoj Gori bili Petrovići, princ Mirko, princ Danilo, princeza Jelena, princeza Ksenija. Da je princeza Ksenija prva žena na Balkanu koja je vozila automobil, a da je knjeginja Milica otvorila prvi golf klub u Crnoj Gori. Tako se i zove naš tivatski golf klub. Mnogo je sjajnih sportista sa ovih prostora. Možda se izdvajaju ovdje prisutni veterpolo golman Andrija Popović, član jugoslovenske reprezentacije, olimpijski šampion i prvak svijeta, Vasko Ševaljević, kapiten, a sada prije nekih dan i direktor mladih u Rukometnom savezu Crne Gore, Ljubo Radanović sa onim čuvenim golom u Splitu, automobilisti Dona Karšćelan i Goran Vučković... Iznenadićete se, košarkaški trener Muta Nikolić je porijeklom iz Zalaza. Iz ove knjige saznaćete mnogo o sportskim manifestacijama na ovom području. Ja bih izdvojio narodne sportske igre ili, kako se nazivaju, “Momačke viteške igre na Njegušima”. Između svakodnevnih obaveza one su bile zabava, ali i način fizičkog usavršavanja, samodiscipline, jačanja karaktera. Podsjećaju me na Spartu. Interesantne su naravno i auto - moto trke od Kotora do Njeguša uz lovćenske kanice i trke Cetinje - Ivanova korita. Tu su i sportski funkcioneri, Milo Vrbica iz košarke, Ivo Stanišić iz planinarenja, Ivo Vrbica – Savez sportova Crne Gore i vazduhoplovstvo, Zoran Radović  potpredsjednik  Svjetskog vazduhoplovnog saveza. Mnogo podataka, mnogo ličnosti, mnogo zanimljivosti… Njegušu i ovaj prostor dali su znamenite junake, vladaoce, umjetnike, a evo vidimo i sportiste. Ali znate, civilizacija je počela na prostoru današnjeg Iraka, u Mesopotamiji, mnogo, mnogo prije Njeguša. Samo po sebi to ne znači ništa, a znači mnogo kad se valorizuje na pravi način. Tradicija ne smije biti okov, već inspiracija. Ne okamenjena stijena koja nas vuče ka dnu, nego vazdušasti oblak koji nas nadahnjuje. I mislim da je to najvažnija poruka ove knjige. Budimo ponosni na naše pretke, ali radimo ispravno i plemenito kako bi naši potomci bili ponosni na nas… Pamtimo Homera, Sokrata, Aristotela, ali pamtimo i Džingis Kajna i Hitlera. Naše je da odaberemo put kojim ćemo ostati u sjećanju generacijama. Gojko i Lazo su izabrali ovaj put. Ostaju njihove knjige, njihovi zapisi, njihove istraživanja. Ako ih i šira čitalička publika zaboravi, neki neće. Budući istraživači, koji će koristiti njihove podatke, biće im zahvalni. Dovoljno za jedan ljudski život. Na Islandu bijeli labudovi pred smrt počinju da pjevaju i umiru pjevajući. Mještani kažu da ko čuje ovu pjesmu saznaje sve što nije znao i zaboravlja sve što je znao. Čitajući Gojkovi i Lazovu knjigu saznajemo nešto što nismo znali. Pokušajmo da ne zaboravimo”, poručio je Popadić koji je na kraju recitovao svoju “Pjesmu posvećenu Crnoj Gori”:

“Nisu sve tuge iste i nisu sve boli jednake.

Velika bijaše žalost naroda izrailjskog što na vodama vаvilonskim sjeđaše i plakaše, sјеćajući se Jerusalima.

Ali mene bole rane moje Gore Mrčne, same u ovom čudnom vremenu, kad se i veliki plaše.

Nek nebo pomogne da se ne ostvare moje slutnje”.

Prisutnima se na kraju zahvalio koautor knjige Gojko Kustudić, istakavši da, osim što je počastovan, privilegovan i ponosan zbog prisustva brojne publike, sve doživljava i kao nagradu za veliki trud njegov i Božovićev.

“Za naš rad s kojim smo na svjetlo dana iznijeli ovu knjigu i kojom smo pokušali, a nadam se i uspjeli, da od zaborava sačuvamo mnoge Njeguše, rođene baš na Njegušima i njeguškim selima, ali i one koje je životni put, njih ili njihovih porodica, odveo daleko od rodnog kraja. Takođe, dragi prijatelji, lokalna zajednica, društvena zajednica ima priliku da u ovakvim situacijama, u ovakvim događajima pokaže svoj odnos prema onima koji stvaraju ili pokušavaju stvoriti. Zato, moje veliko hvala Opštini Kotor, njenom rukovodstvu, rukovodstvu opštinskih institucija, ustanova i organizacija, na podršci koju su nam dali od početka do večeras.  Kao kustudić ponosan sam, rekao sam, na sve vas ali i jer su među vama i moja braća, moji bratstvenici, došli iz Srbije iz Subotice, Novog Sada, Beograda… Došli su da me podrže, da mi daju podršku, da porazgovaraju sa mnom, da vide što radim i kako radim. Hvala im na tome…Naravno da nisam zaboravio sve ove sportiste koji su večeras ovdje, sve ove sportske veterane, sve ove mlade aktuelne takmičare, one koji će doći, koji nadolaze”, kazao je Kustudić, posebno pozdravivši, sinoć na promociji prisutne: Andriju Puru Popovića, Mojaša Radonjića, Slobodana Kustudića, jedinog Crnogorca u Kući slavnih Mirka Vičevića, njegovu majku Vesnu Vičević…

Promociji knjige “Njeguši i sport” autora Gojka Kustudića i Lazara Božovića, prisustvovali su predsjednik SO Kotor Vojin Batuta i predsjednik TO Kotor Jovan Ristić.

Segmente sa promocije možete poslušati na linku - https://soundcloud.com/radio-kotor/promovisana-knjiga-gojka 

Predrag Nikolić