Kultura

Promocija fotomonografije “Ratna luka Kumbor-Istorija mornaričke baze u Boki Kotorskoj”, publiciste i novinara Siniše Lukovića održana je sinoć u Pomorskom muzeju Crne Gore Kotor.

Pored autora, na promociji su govorili: Nikola Malović, urednik i izdavač Dražen Jovanović, recenzent istoričar i Ilija Mlinarević, kustos Pomorsko tehničke zbirke.

Na početku, u ime Pomorskog muzeja prisutne je pozdravio kustos Ilija  Mlinarević, kazavši da je ovo treće druženje sa Sinišom Lukovićem u kotorskom Pomorskom muzeju, da su njegove knjige zanimljive, na ivici književnog romana, te se čitaju u jednom dahu.

“Knjigu Ratna luka Kumbor-Istorija mornaričke baze u Boki Kotorskoj, hercegnovska Knjižara So je objavila u svojoj sve čuvenijoj ediciji Bokeljologija  kao 26. knjigu u nizu. Inače to je treća fotomonografija Siniše Lukovića, i sve tri: Pomorska lica Boke Kotorske, Ljudi i brodovi i ovu treću, Knjižara So je imala čast da objavi. Siniša Luković je naš ekskluzivni autor i možda čovjek koji je najviše knjiga potpisao u ediciji Bokeljologija, koja tretira morske, bokeške i pomorske teme. Čini mi se da nikad u istoriji nije postojala knjižara sa većim brojem takvih naslova. Drago mi je da postoji neko ko je bokeški Miroslav Lazanski- to je Siniša Luković. On je, kada smo se upoznali,  bio najveći poznavalac bokeške pomorske prošlosti XIX i XX vijeka, a sada je najveći poznavalac bokeške prošlosti XIX, XX i već kvarat XXI vijeka”, kazao je Malović dodavši da je uvijek zanimljivo i čast sarađivati sa ovim autorom.

Ističe da su podršku za izdavanje knjige pružili Ministarstvo kulture Republike Srbije, Opština Tivat i Opština Herceg Novi.

Po istoričaru Draženu Jovanoviću, Boka Kotorska je škrinja prepuna istorije.

“Kada je otvorite u svakom njenom dijelu, u svakom njenom ćošku naći ćete jako zanimljive, divne priče, legende, ljude i sudbine”, navodi Jovanović.

Naglašava da je ova knjiga značajna ne samo zato što priča priču o Kumboru kao jednom jako važnom strateškom mjestu onih koji su vladali ili imali pretenzije da vladaju Bokom, već  svjedoči i tome u koliko dinamičnim, turbulentnim vremenima živimo, gdje može za par godina da se kompletno izmijeni vizura, i od jedne jako zanimljive interesantne istorije dođe do neke “arhitektonske konfekcije” kao što je to slučaj sa Kumborom gde je danas ostalo vrlo malo tragova bogate i interesantne prošlosti.

“I zato su ovakve knjige i ovakva okupljanja jako bitna i značajna, da se ta priča i ta baština čuva bar još neko vrijeme. Kao neko ko je završio istoriju znam da ništa nije vječno pa čak ni te priče. Ali dok je ovakvih knjiga i dok je autora kao što je Siniša Luković i dok je publike kao što ste vi,  još uvek će postojati  uspomene, ta  mjesta, ljudi i događaji će živjeti”, govori Jovanović.

Luković se zahvalio prisutnima na interesovanju i pažnji, te kazao da mu je izuzetna čast i privilegija što ima priliku promovisati svoje djelo u Pomorskom muzeju u Kotoru.

“Sa ovom kućom imam neku dužu i ozbiljniju saradnju i na drugim poljima i zaista se ovdje na neki način osjećam kao u svome domu”, kazao je autor.

Ističe da je ova knjiga  drugačija od prethodne dvije.

“One su nastale iz moje strasti, ljubavi, volje i želje da, što bi Dražen rekao, kopam po tom starom bajulu koji se zove bokeljska pomorska prošlost. Da li se ona tiče čisto trgovačke mornarice ili ratne, manje je bitno u datom momentu, jer je izuzetno bogata, izuzetno vrijedna i tu se može naći nevjerovatnih bisera koje samo treba postaviti u neki pravi kontekst i približiti ljudima na najprijemčiviji mogući način, kako bi oni zapravo spoznali koliko je to blago koje mi baštinimo i koliko je to lijepo, vrijedno i koliko smo mi zapravo današnji, ovakvi kakvi jesmo, možda i nedostojni svega toga što su nam preci ostavili”, objašnjava Luković dodavši, “ova je knjiga drugačija, drugačija je i njena geneza, jer ove prethodne dvije ja sam radio iz čisto svoje volje, želje, ljubavi i potrebe za jednostavnom pričom, a ovu me Nikola na neki način zamolio da krenem pisati."

Tako je započelo slaganje priče koja se tiče lokaliteta -Kumbor.

“Sada više, nažalost, gotovo ga niko i ne pominje po njegovom pravom imenu, progutao ga je Porto Novi. Nikola kaže da se čudi kako Porto Novi nije našao interesa da učestvuje finansijski u izdanju ove knjige. Meni uopšte nije čudno, jer znajući što je u njoj napisano, potpuno razumijem odluku”, navodi Luković svjestan da sve ovo što je u knjizi napisano više ne postoji ili postoji u nekim sitnim tragovima.

”Istorija tog malog mjesta, u onom dijelu koji mene najviše zanima, taj vojno-pomorski aspekt, počinje od  negdje XVI vijeka kada Turci, koji su u tom momentu držali grad Herceg Novi, želeći da iskoriste činjenicu da su Verige i Kumborski tjesnac strateška mjesta u zalivu Boke Kotorske, gdje vrlo lako možete sa obale kontrolisati plovidbu brodova koji tuda prolaze, jer je mali akvatorijum,odlučili da na rtu Vrbanj sagrade tvrđavu.  Ona je odmah od strane mletačkih vlasti, koje su tada držale Kotor i čitav ovaj unutrašnji dio zaliva, procijenjena kao izuzetna, maltene egzistencijalna prijetnja za interese Mletačke uprave na ovom području. Mlečani su uspjeli da okupe flotu koja je bukvalno razorila tu tvrđavu i osvojila je.  Kasnije je u XVII vijeku krenula čuvena ofanziva odnosno oslobađanje samog grada Herceg Novog 1687. godine. U ovoj knjizi bavim se prvenstveno vojno-pomorskim aspektima Kumbora, jer je Kumbor prije svega bio tokom većeg dijela svoje istorije vojna baza. Ali pominjem naravno i ono što je bilo njegovo civilno pomorstvo, a koje je takođe bilo prilično značajno, imajući u vidu da je to jedno malo mjesto koje za vrijeme mletačke uprave u XIX vijeku ima samo 277 stanovnika, od toga 41 pomorca, dok je sredinom XVIII vijeka Kumbor imao 29 patrona - vlasnika brodova i kapetana i čak 27 svojih brodova. To govori da je mjesto živjelo maritimnim životom i mimo toga što je bilo interesantno za vojsku i i razne geostrateške faktore odlučivanja”, naglašava on.

U daljem kazivanju Luković navodi poznate kumborske porodice, koje su ostavile značajnog traga u bokeljskom pomorstvu: Petrovići, Miloševići, Musturi, Mitrovići, Zubci, ali pogotovo Riznici, Kropine i Đurasevići. Zanimljivo je da je u kući porodice Đurasevića između ostalog boravio i Aleksandar Puškin, čuveni ruski pjesnik.

“Za vrijeme austrijske uprave Kumbor je imao 20 kapetana i patrona, 18 većih brodova u vlasništvu ili suvlasništvu Kumborana. Pomenuo sam vam da je Kumbor prije svega vojna baza zbog svog strateškog položaja, on je to bio i za vrijeme turske i za vrijeme mletačke uprave. Svoj zenit je, u tom nazovimo, vojno-pomorskom smislu, dostigao za vrijeme austrijske druge uprave”, priča on.

Poslije Tivta, gdje su u martu 1913. iz akvatorijuma nekadašnjeg tivatskog arsenala poletjeli prvi hidroavioni koji su ikad letjeli na ovim prostorima, navodi autor, Kumbor je bio druga po redu pozornica odakle su hidroavioni letjeli. 

Saznajemo da je kasnije tu Austro-Ugarska formirala jednu od svojih najvećih takozvanih Seeflugstation, odnosno stanica pomorskog vazduhoplovstva, koja je u svom zenitu, krajem Prvog svjetskog rata, imala 45 hidroaviona sa nekoliko desetina pilota i nekoliko stotina članova pratećeg osoblja.

Interesantno, dokumentovan je prvi slučaj potapanja podmornice u svijetu hidroavionom, koji se desio ispred ulaza u Boku Kotorsku, septembra 1916. godine,te je zabilježen prvi napad hidroaviona na jedan površinski ratni brod u oktobru 1914. 

Luković naglašava da njegova djela obiluju istorijskim podacima, ali nije istoričar.

“Trudim se da pišem nešto što bi se moglo nazvati popularnom istoriografijom, s ciljem da što većem i širem krugu ljudi bude interesantno i prijemčivo”, iskren je Luković i navodi da u djelu ima humorističkih detalja, svjedočenja, između ostalih i tadašnjeg komandanta Austro-Ugarske podmorničke baze Kumbor, kapetana bojnog broda Georg von Trapp-a.

Siniša Luković, objašnjava da mu je bilo zadovoljstvo napisati ovu knjigu sa izuzetkom zadnjeg, XIII  poglavlja, koje govori o Porto Novom.

“Izdavač je smatrao da je logično priču koja tretira Kumbor od samog njegovog nastanka kao vojne baze, završimo sa onim što je dovelo do smrti Kumobora kao vojno-pomorske baze, a to je u ovom slučaju projekat Porto Novi. Bilo mi je najteže napisati poslednje poglavlje, jer najkraće rečeno, ne volim takve projekte”, zaključio je Luković.

Tekst: Nataša Jotić

Foto: Radio Kotor/N.J.