Kultura

U organizaciji Matice Boke , u prisustvu šest zastupljenih autora, arhijerejskog namjesnika kotorsko-tivatskog, protojereja Nemanje Krivokapića, predsjednice SO Kotor Maje Mršulje i potpredsjednika Opštine Kotor Siniše Kovačevića,  sinoć je u riznici Srpske pravoslavne crkve pri hramu Svetog Nikole u Starom gradu, održana promocija antologije „Neodoljiva teškoća postojanja. Srpska književnost na Kosovu i Metohiji (KIM) 2000-2020“ priređivača Aleksandra Dunđerina.

Izdavač je „Alternativna“, iz Kosovske Mitrovice, a kako se čulo na promociji, knjiga Neodoljiva teškoća postojanja rezultat je Dunđerinovog desetogodišnjeg proučavanja srpske književnosti na Kosovu i Metohiji.

 „Prethodili su joj brojni tekstovi štampani u knjigama, umjetničkoj periodici i naučnim zbornicima, kao i prilozi objavljivani tokom 2019. i 2020. godine na portalu Alternativna o srpskim književnim stvaraocima koji su, po mišljenju Aleksandra Dunđerina, obilježili prve dvije decenije XXI vijeka na Kosovu i Metohiji. Ova antologija prilika je da se šira javnost upozna sa do sada neprimijećenom raznovrsnošću i bogatstvom savremene književnosti na Kosovu i Metohiji. Takođe, Neodoljiva teškoća postojanja trebalo bi da ukine i neke predrasude i stereotipe o kosovskoj književnosti pisanoj na srpskom jeziku, te da pokaže kako ona, i na tematskom i na formalnom planu, posjeduje autentičnost i samosvojnost, i predstavlja originalan doprinos ukupnoj nacionalnoj literaturi.

Antologija Neodoljiva teškoća postojanja pored obimnog predgovora (studije) o srpskoj književnosti na Kosovu i Metohiji nastaloj u periodu 2000-2020. godine, sadrži i tekstove (poezija, proza, drama, esej, hronika) sedamnaest autora sa Kosova i Metohije – Darinke Jevrić, Dragomira Kostića, Slobodana Kostića, Živojina Rakočevića, Žarka Milenkovića, Branke M. Kasalović, Aleksandre Jovičić, Dušana Zaharijevića, Lenke Jakšić Kaksie, Srđana Košanina, Jovice Markovića, Novice Sovrlića, Petra Sarića, Aleksandra Despotovića, Vuka Pantovića, Mitre Reljić i Predraga Radonjića.

Budući da je osnovni cilj knjige pokušaj da se predstave osnovni uvidi u novovjekovnu književnu scenu Srba na Kosovu i Metohiji (koja se, u specifičnim, nekarakterističnim uslovima za XXI vijek, formira od 2000. do 2020. godine) u ovu antologiju uvrštena su književna djela samo onih autora koji su u datom razdoblju najveći dio vremena proveli živeći i stvarajući na tom području, bez obzira na to gdje su rođeni. Sa druge strane, iako je kriterijum prilikom odabira tekstova koji su objavljeni podrazumijevao postojanje uočljivih književnih, umjetničkih i estetskih vrijednosti, vodilo se računa i o tome da se pokažu stilske, poetske, idejne, ideološke osobenosti i različitosti srpske kosovsko-metohijske literature“, rečeno je u najavi ovog kulturnog događaja.

Na konstataciju da donose jednu svježu i snažnu sliku stvaralaštva sa Kosova i Metohije Dunđerin je kazao:

„Drago mi je što smo ovdje gdje se ne osjećam kao gost. Objasniću kratko i kriterijume zašto je važno da su autori sa KIM u smislu da žive i dalje borave na KIM u prethodnih 20 godina. To je zato što je Srbima na KIM potrebna književna scena i ako autora tamo nema da borave iz dana u dan, onda ne možemo govoriti o kulturno-umjetničkom kontekstu. Drugo, kada govorimo o toj svježini i tom nekom novom momentu u kosovsko-metohijskoj srpskoj književnosti, tu prije svega mislim na nadograđivanje jedne ogromne epske tradicije, svega onoga što vjerovatno svi mi, bez obzira da li smo u Boki ili bilo kom dijelu nekog srpskog kulturnog prostora, osjećamo. Ali, to je mnogo raznovrsnije jer taj izraz koji se nadovezuje na tu ogromnu tradiciju, na kosovsku misao, na KIM kao mitopoetski prostor, je itekako obogaćen raznim, i u formalnom i u tematskom smislu, savremenim temama, motivima i mi možemo govoriti zapravo o književnosti koja danas jeste u toku onih osnovnih vrijednosti ukupne nacionalne srpske literature, a naravno koje su potpuno u skladu sa nekim tendencijama u evropskoj i svjetskoj književnosti“.

Na pitanje Koliko je „Muško pismo“ vezano za sredinu, ili ima univerzalno osećanje odnosa u svetu, Žarko Milenković kaže:

„Ako na našu sredinu gledamo kao na vrlo patrijarhalnu, onda jeste vezano za sredinu. Šire gledano mi postajemo neko globalno selo i onda se Muško pismo može shvatiti kao univerzalna poruka. To jeste bio, sada mogu da kažem, i vid provokacije i vid dijaloga sa Helenskim pismom koje je bilo dominantno u jednom periodu u stvaranju autorki, pa je to , ovo moje Muško pismo, negdje htjelo da pokaže i ukaže na položaj i društvenu ulogu žena u tom dominantno muškom svijetu, ali na jedan obrnuti način“.

Kada Vi, kao doktorand književnosti pogledate ovu antologiju, da li ste ponosni ili ne na scenu kojoj pripadate?

„Naravno, ja sam ponosan na scenu kojoj pripadam jer je ta scena zaista svakim danom , kako se upoznajem sa različitim djelovima i krajevima u kojim živimo i stvaramo, na neki način smo i vrh književnosti i zaista mi je zadovoljstvo da sa ovim ljudima i razgovaram i da ih uopšte poznajem. Što se tiče Antologije ona zaista, kompletno metodološki, sa predgovorom koji sistematski obrađuje, vrednuje i metodološki ,predstavlja vrlo značajnu studiju o književnosti KIM, srpske naravno i može se smatrati nezaobilaznom svakom daljem proučavaocu ove književnosti“.

Ivana Vanovac je govorila o tome koliko je poseban stil pisanja autora sa KiM.

„Da je poseban nešto spektakularno, ne bih rekla. Oni svakako savršeno dobro prate sve svjetske, evropske, regionalne ili usko nacionalne trendove u literaturi, tako da tu, ja mislim, nema nekih većih odstupanja. Ono što je možda primjetno kod njih jeste ta snaga motiva. Znate, na Kosovu je sve jače i koncentrovanije nego bilo gdje“.  

Čini se direktnom veza sa tradicijom. Da li je reč o čuvanju vatre ili nedostatku životnog prostora, daha, iskustva, mimo tragedije, životne opasnosti i neizvjesnosti?

„Ima tu tradicije, ali na Kosovu tradicija podrazumijeva sve ovo što ste naknadno isčitali. Kad iz nekih drugih krajeva posmatrate i slušate kosovsku priču, ono što mi nazivamo kosovskim mitom, kosovskim zavjetom, mi smo na Kosovu shvatili da to nije jedna lijepa, romantična pričica, da je to jedan mnogo ozbiljniji životni koncept. Mi kosovsku misao živimo i to nije nimalo jednostavno. Kada je riječ o stvaralaštvu, mi na Kosovu, kod svih tih velikih strahova, svih tih ludila kojima svjedočimo, ja to volim da kažem,  ako od toga ne napravite nešto konkretno i lijepo, a to umjetnost definitivno i jeste, onda ste potonuli“.

O tome kako se oteti tragediji u poeziji i  da li je obaveza pjesnika da bude savjest naroda, govorio je Živojin Rakočević.

„To su ta vječna pitanja -što je obaveza pjesnika, što je obaveza duhovnika, što je obaveza savjesti?  Ta pitanja nas muče čitav život, ali prije svega želim da se zahvalim svima za mogućnost da razmijenimo neka mišljenja, da imamo dijalog ove večeri. Inače, u nama se sve prelomilo i u jednom trenutku '99-te mi smo mislili, kao i čitav svijet i naš nacionalni, da nećemo preživjeti i zapravo je najveće iznenađenje da postojimo i to je osnovna stvar. Posotoje dva nivoa na KIM gdje se uliva i tragedija i sreća i ljubav i misao i umjetnost i kultura. Prvi nivo je naravno duhovnost i drugi kultura. Ako nema stvaralačkih ličnosti oko Gračanice, Dečana, Patrijaršije, Ljeviške, to će brzo postati gomile lijepo složenog kamenja i kupiće ih turisti. Uz svu silu koju mi možemo ulagati, to će se desiti, kao što se desilo sa većim simbolima, ako nema stvaranja, ako nema kreativnih ličnosti, ako nema života, stvaralačkog života. Zato je ovaj susret nama jako važan. Mi se nalazimo u gradu za koji mi smatramo da nas savršeno razumije, jer mi njega vidimo na freskama u Gračanici. Kotorski i primorski majstori Srednjeg vijeka su bili u Dečanima... Mi se često šalimo – pa ko je slikao one sipe i hobotnice po gračaničkim zidovima, do naši primorski majstori. Ali, osnova je kako smo u Srednjem vijeku tako dobro komunicirali i kako je moguće da u doba savršene komunikacije, tako dobro ne komuniciramo i kako je moguće da gospari ovoga grada ne mogu krenuti putevima Fra Vita Kotoranina i kako se ne mogu sresti sa nekim episkopom Danilom našega doba i razgovarati, kako treba da izgledaju Dečani. Njih dvojica su bili prijatelji, to sigurno znamo. Samo iz prijateljstva i ljubavi može se napraviti savršeni spoj kakav je napravljen u Dečanima.  I to je najsavršeniji, prvi spoj naše kulture. Hvala i jednom Kotoraninu koji je otkrio Dečane poslije rata, Ristu Kovijaniću, čestitom, vrijednom, predanom, trostrukom logorašu. Vašem Ristu koji je nama otkrio Dečane. Nama koji živimo pored Dečana. To su te dubinske veze stvarajuće kulture. Ako ta kultrua odavde ne šalje mlade ljude da sijaju među freskama u Gračanici, Dečanima ili Arhangelima u Prizrenu, te veze će biti trajno narušene. Ova antologija govori da  smo živi stvaralački“.

Na pitanje o preovlađujućem stanju duha Novica Sovrlić je kazao:

„ Mi koji smo ostali tamo da živimo, ne zalazeći uopšte u političke vode, nismo ničiji, kako je Petar Kočić pisao u svojoj pripovjetci sjajnoj. Nismo ni Davidovi, ni carski, ni spahijski. Ne znamo čiji smo, ali smo svoji na svome. Zato na kraju ja u pjesmi poručujem – nisam ničiji, u Nigdini. Strašno, ali je tako.

Nekako nestaju antologije kao vrsta izdanja, a ova obuhvata samo jedan region, ljude skoncentrisane na jedan život neizvjesnosti. Zašto je važna?

„Važno je da se piše, da se stvara i da mi svojim pisanjem upozoravamo svijet, javljamo se da smo živi i da postojimo i stvaramo u uslovima kakvi god da su. Možda je to naš tamni vilajet, ali mi se u njemu snalazimo i ne kukamo. Borimo se da svakim svojim slovom ukažemo svijetu koliko griješi kada smo mi u pitanju, ali svijet ionako ima premalo sluha za naše stradanje i ne bavi se pitanjem malih naroda. Ali, ja vjerujem u Gospoda Boga, vjerujem da će pravda i ljubav koja preovlađuje u našim stihovima doprijeti do njega i da ćemo mi izaći, kao što smo i uvijek kroz istoriju izlazili, kao jedan slobodarski narod, a mi o slobodi i nadi pjevamo.

Miljana Dunđerin je kao dizajner naslovne stranice postavila portrete književnika.

„Kao saće ili kao sunce, tu je zatvoren žuti krug na naslovnoj, kao sjaj zaokruženosti ili kao opkoljenost. Ima simbiolike. Ovi ljudi jesu svjetlost koja dolazi u vidu pisane riječi. Žalosno je što neki od njih nisu sa nama zato što prosto više nisu živi, neki nisu mogli da budu tu, a kada biste zasebno upoznali sve te ljude vidjeli bi kako oni isijavaju svojim talentom koji imaju i moj zadatak je bio da kod dizajna to na neki način uokvirim. S obzirom da je tu više portreta to je bilo jako teško, ali Božjom promišlju je došlo do tog žutog kruga na sve te portrete i pokazalo se kao dobra simbolika, Svako isčitava onako kako želi“.

Prisutne je na kraju pozdravio potpredsjednik Opštine Kotor i predsjednik Skupštine Matice Boke -  Siniša Kovačević:

„Htio bih da izrazim veliko zadovoljstvo što su naši prijatelji iz južne srpske pokrajine ovdje večeras sa nama. Ovo je početak obnove istorijskih veza koje je Boka svakako imala sa KIM. Mi Bokelji, Srbi, pravoslavci i vi sa Kosmeta, imamo jednu zajedničku istoriju, jer smo opstali i ostali Srbi i pravoslavci ispod mnogih ozbiljnih okupatorskih administracija. Želim da kažem i da mi sa tih rubnih područja imamo posebnu potrebu da se uvežemo i povežemo, a kultura je sigurno najjače povezivanje između naših naroda“, kazao je između ostalog Kovačević, najavivši i inicijative Matice Boke za saradnju sa organizacijama sa KIM u narednoj godini. 

Danas će „Neodoljiva teškoća postojanja“ biti predstavljena u Tivtu, u parohijskom domu Crkve Svetog Save, gdje će domaćin biti predsjednik Opštine Tivat Željko Komnenović.

Organizatori ove mini turneje su Matica Boke i Udruženje „Šta hoćeš“, a suorganizatori su Srpsko pjevačko društvo „Jedinstvo“ iz Kotora i JU Muzeji i galerije Herceg Novi, a pokrovitelji Opština Herceg Novi, Opština Kotor, Turistička organizacija Kotor i Opština Tivat”.

Program u riznici vodio je novinar Predrag Nikolić.

Tekst : Irena Mačić