Kultura

Knjiga “Priče sa Prčanja”, autora Željka Brguljana promovisana je večeras u klaustaru samostana sv. Nikole na Prčanju.  

O knjizi su govorile: novinarka i pjesnikinja Dubravka Jovanović, predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Boki Kotorskoj Marija Mihaliček i bibliotekarska savjetnica Jasmina Bajo.  

Dobrodošlicu prisutnima poželio je prčanjski župnik don Željko Pasković.

Prema riječima Mihaliček, klaustar Sv. Nikole predstavlja središte duhovnosti Prčanja u koji je autor knjige od najranijeg djetinjstva provodio vrijeme. 

“Priče sa Prčanja su davno zamišljene, a bilježena sjećanja konačno uobličena u zbirku priča prošle godine u vrijeme pandemije i posljedica zemljotresa u Zagrebu. Zaroniti u prošlost i sjećanja na Prčanj i drage ljude za Željka su bili otklon od sumorne svakodnevnice, a ujedno i predah od istraživačkih napora i naučnih tema kojima se godinama bavi i kojima je posvećen.

Radi se o originalnom i zanimljivom štivu, zabilješkama o ljudima sa Prčanja uz ilustracije prigodnih fotografija, porodičnih fotografija i vizurama Prčanja iz druge polovine 20. vijeka” – kaže Mihaliček.

Prema njenim riječima, knjiga je ovjenčana Srebrenom poveljom Matice hrvatske koju je Ogranku Matice hrvatske u Boki kotorskoj dodijelio predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica na Glavnoj skupštini Matice hrvatske 2020. godine.

“Priznanje koje je Ogranku Matice hrvatske u Boki kotorskoj pripalo je za nas bilo iznenađenje, iako je knjiga Željka Brguljana zavrijedila to iz više razloga. Zato smatramo da priznanje Ogranku Matice hrvatske kao izdavaču predstavlja, prije svega, priznanje autoru i svima koji su doprinjeli ovom originalnom književnom djelu” – ističe Mihaliček.

Kako navodi, kulturna javnost je Željka Brguljana najprije upoznala kao umjetnika.

“Njegova vezanost za Boku, duhovna emocija i neprestana čežnja otkrivena nam je preko likovnog djela. Željko Brguljan je uvažen i od hrvatske i crnogorske naučne i kulturne javnosti, ali javna priznanja su izostala.

Ovo je originalna i vrijedna pripovjest u kojoj su trajno sačuvana sjećanja na male, obične stanovnike, gdje se pored laganih, zabavnih i humornih pripovjesti krije i autentično svjedočenje tradicije, vjere, jezika, kao i identitetskih osobenosti Prčanjana Hrvata i ne samo njih” – navodi Mihaliček.

Nadahnuti tekst predgovora o atmosferi malog mista iz pera pok. akademika Tonka Maroevića pročitala je Bajo.

“Zaljubljen u svoj zavičaj, neusporedivu Boku, Željko Brguljan nastoji na različite načine iskazati zahvalnost za primljene poticaje, dokazati svoju vjernost nezaboravnim doživljajima iz mladosti. Iz domaćih i inozemnih arhiva izvlači podatke što svjedoče uspjehe i domete ljudi iz njegova kraja, iz sakralnih i profanih ambijenata iznosi na vidjelo i na taj način spašava spomeničku baštinu, iz ateljea suvremenih umjetnika i ostavštine zanemarenih pisaca priređuje izložbe i izdanja, popraćući ih primjerenim tumačenjima. Konačno, u vlastitim likovnim radovima, kolažima, također često koristi upravo bokeške motive,, pridružujući se tako čitavoj plejadi slikara koji nisu mogli odoljeti vizurama gradova i panorama planina što okružuju opjevani zaljev.

Ali najintimniji dug zavičajnosti Željko je osjećao prema sredini i ljudima najprisnijega mu Prčanja. Pripovjednom zbirkom sjećanja ide dalje od stručnog i znanstvenog evidentiranja i valoriziranja, čime se dosad uglavnom bavio, a otvara emotivnu stranu svoje osobnosti i nudi nam uvid u razloge svojega lokalpatriotskog, no duboko proživljenog pristupa. Žanrovski bi to bili portretni medaljoni zapamćenih osobnosti iz najužega kruga obitelji i neposredne okoline. Pred nama se tako nižu likovi istaknutijih i poznatijih pojedinaca što ih je prčanjska sredina dala, ali isto i profil običnih, „malih“ ljudi, čak onih koji su se pažnji nametnuli neuklapanjem u norme, ispadanjem iz standarda ponašanja, postavši tako čudacima, osobenjacima, oriđinalima, koji kao da daju pečat iznimnosti, začin slikovitosti i samome mjestu iz kojega potječu.
Pričanje Željka Brguljana nije zasnovano na izmišljanju, niti na epskom fabuliranju ili pak hiperboličnom pretjerivanju. Nećemo ga stoga zvati ni realističkim ni objektivnim, no svakako vrlo subjektivnim i autentičnim. Stanoviti šarm mu daje upravo dječja vizura, to jest činjenica da su zbivanja i likovi pretežno izvađeni iz već davnih uspomena, a na taj su način i preneseni sa svježinom i naivnošću, začudnošću i zapitanošću mladoga očevidca. Patina vremena već je prekrila atmosferu koja je u Željkovim tekstovima evocirana, tako da pred sobom imamo „izgubljeni zavičaj“, to jest sliku Prčanja kakav je nekad bio i koji je u sebi tada još čuvao dah duboke starine i nosio tragove mediteranskoga „dugoga trajanja“. S obzirom na povlasticu da sam u Prčanju bio i prije više od pola stoljeća, te da sam stigao upoznati nekoliko karakterističnih figura kojima se Brguljan ovdje bavi, neka mi je dopušteno posvjedočiti kako je čitanje „Priča sa Prčanja“ dobar prinos razumijevanju genius loci, dobrodošao glas iz „maloga mjesta“ s izvornom malomišćanskom artikulacijom”.

Kako navodi Bajo, Željko je napisao u predgovoru da je ovo pravi trenutak da se ova knjiga izda i promoviše jer se boji da više neće biti ljudi koji će prepoznati junake ovih medaljona.

Željko Brguljan bavio se Bokom, njenom istorijom, pomorstvom i kulturnom baštinom u nizu knjiga i priloga u stručnim časopisima, te u likovnim interpretacijama originalnim kolažima. U ovoj se knjizi predstavlja kao pripovjedač pišući o svojim sjećanjima na Prčanj iz vremena njegovog djetinjstva, iznoseći nestajuću autentičnost duha i atmosfere bokeljskog mjesta.

Taj niz autentičnih priča, gdje su akteri ličnosti iz starosjedilačkih porodica, obojena specifičnim mentaliteskim osobinama i sa dobronamjernim humorom je dato kao istinito preživljeno iskustvo njenog autora koji najbolje poznaje i oslikava sredinu iz koje je ponikao i kojoj se stalno vraća u svojim knjigama, slikama, pjesmama.

“Prčanj i Boka Željkova i moja, vaša i naša, samo je još na kartolinama crno-bijelim. Bokeška riječ od soli i gušta umočena u nostalgiju i ljepotu minulog vremena, zasvijetlila je u ovoj knjizi, desetoj po redu Željka Brguljana. I ne mogu a da se ne zapitam i konstatujem da ne poznajem ljude kojima pisanje i slikanje nije osnovna profesija, a da se umjetnosti tako istinksi, ozbiljno i više nego profesionalno daju . Da tako pomno i znalački stvaraju i djela ostavljaju generacijama koje dolaze za nezaborav, za spomen jednom vremenu, za svjetlost lanterne koja kazuje vaporima put ujednačeno žmigajući da se nikada ne ugase bokeške ure i aure.

Priče sa Prčanja ipak su kao mali biljezi, dokaz da je bio jednom jedan Prčanj, sa svojim oriđinalima i svojim velikim ljudima don Nikom i don Brankom, ali i malim velikim toplim svijetom koji umije da plače, da se smije, da zabala, da se maškara, da riba i barku pitura, škura da zapata pred neveru, da je u sprovod i u misu jednako pokoran i smjeran, vjerujući u pravdu i dobro među ljudima.

Te stare kuće u mjestu kao broševi na plišanoj vešti i ti dobri ljudi kao kruh – sve su to slike u priči i priče u slikama nezaboravnih dana mladosti njegove bokeljske” – kaže Jovanović.

Izdavač je Ogranak Matice Hrvatske u Boki kotorskoj, a suizdavač autor. Knjiga je džepnog formata, na 200 strana, bogato ilustrovana starim fotografijama Prčanja i njegovih stanovnika. Izgled je osmislio grafički dizajner iz Zagreba Mario Aničić, a štampao Gud-co Perast.

Željko Brguljan (Kotor, 1962.) istraživač, publicista i slikar, diplomirao je 1989. godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, gdje živi i radi kao srednjoškolski profesor.

U muzičkom dijelu programa nastupla je gitaristkinja Anja Radonjić, studentkinja Istituto Musicale Luigi Boccherini, Lucca.

Promociji je prisustvovao predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković.