Kultura

---

Poštovani ljubitelji Boke Kotorske,

Tradicije klapskog pjevanja i kulturne baštine Crne Gore, u ovim vremenima iskušenja i zajedničke borbe za pobjedu nad pandemijom, MFK Perast priređuje serijal napisa o stvaraocima iz oblasti klapskog pjevanja, vrijednog dijela naše kulturne baštine.

---

PRILOG br.2 je izvod iz naše Lirice br.3. posvećen je Tripu Tomasu, bardu bokeljske muzike.

Želimo Vam ugodno čitanje uz poruku: čuvajte sebe i druge, ostajte doma i dobro Vam zdravlje, poručuju iz MFK Perast.

KLAPSKA PJESMA BOKELJSKIH AUTORA XX VIJEKA

Svako ko uđe u proces stvaranja ili traženja novih saznanja, bilo da se radi o malom koraku učenja prvih nota ili proučavanju grandioznih djela koja nam vjekovima osvjetljavaju zemaljske staze, neminovno uhvati niti što povezuju prošlost i budućnost. U toj tački brzo prolazne sadašnjosti prelamaju se i dvije etičke kategorije: dug i odgovornost. Dug prema onima koji su nekada postojali i nešto značajno zapisali, ostavili trag i stvorili djela dostojna poštovanja, te posebno odgovornost da takve istinske vrijednosti prenesemo budućim generacijama.

(M. Kovačević, u uvodu knjige Jakše Primorca i Zlate Marjanović: Ludvik Kuba: Pjesme dalmatske iz Boke, (1907.g.), Perast 2015. festivalska biblioteka Julije Balović.

***

Sadržaj trećeg broja Lirice je davno planiran i najavljen još u prvom broju ove muzičke edicije. Naša festivalska biblioteka nosi ime znamenitog Julija Balovića (1672-1727), pisca Peraške hronike iz 1714. godine i jednog od prvih sakupljača narodnih pjesama ovih krajeva. Uz takav davnašnji uzor, skromno možemo istaći da sadržaj naše mlade biblioteke sada čine već oko tri stotine partitura bokeljskih klapskih pjesama, zatim upravo promovisana vrijedna knjiga o Ludviku Kubi naših naučnih saradnika dr Jakše Primorca i dr Zlate Marjanović i evo -već tri broja Lirice.

U Lirici br.1 publikovanoj za XII Medjunarodni festival klapa u Perastu, objavili smo tridesetos- am savremenih obrada po starim notnim zapisima Ludvika Kube koje je ovaj češki muzikolog sakupio u Boki 1907.godine, dok su same obrade, sto šest godina poslije, napisali neki od najznačajnijih autora savremene klapske muzike.

U Lirici br. 2 prošle smo godine publikovali tridesetčetiri Nove klapske pjesme, napisane i premi- jerno izvedene baš u Perastu, tokom VIII pa do XIII festivala. Među autorima ponovo ističemo neke od najvrsnijih pjesnika, kompozitora i obrađivača iz klapskog svijeta: Jakšu Fiamenga, Vesnu Parun, Krešimira Magdića, Rajmira Kraljevića, Duška Tambaču, pok. Dinka Fia, pa mlađe: Vinka Didovića, Vicka Dragojevića, Milivoja Rilova, dok smo od autora iz Crne Gore imali kompozicije Slobodana Kovačevića, Mie Vidović, Tonćija Petrovića, Momčila Zekovića, Senada Gačevića, da pomenemo samo najpoznatije.

Tako su naše Lirice postale vrijedna stručna literatura u muzičkim bibliotekama brojnih klapa i njihovih voditelja širom regiona. Saznanje da učesnici festivala upravo iz naših izdanja Lirice uče i pjevaju bokeljske pjesme kako bi ih izveli u Perastu, ispunjava nas radošću, posebno jer svjedoči o vidljivim rezultatima našeg opredjeljenja da čuvamo sopstvenu kulturu i njegujemo ovaj vrijedni segment muzičke baštine.

Tradicija : Pjevanje, koje od šezdesetih godina prošlog vijeka poznajemo kao klapsko, na primorju a u Boki posebno  ima vrlo dugu tradiciju. Izniklo je iz dubokih korijena  muziciranja, o kojemu prve pisane tragove nalazimo kod Ljudevita Paskvalića oko 1525., u Martinjskim igrama:

Radost i pjesma posvuda odjekuje gradom i buka radosne svjetine nebeski dostiže svod. Razne su

svirale tu: talabasi, rogovi, trube, pa i čegrtaljke još, istočnih bogova zov....

Peraške Bugarštice o kojima su prvi zapisi iz XV v. i danas su predmet izučavanja muzikologa, dok se jednoglasno pjevanje nastavlja kroz poznije narodne običajne i obredne pjesme, sa vrlo posebnim obilježjima.

Kada kap. Marko Martinović, čuven i po svojim hronološkim zapisima piše o Peraškim poklad- ama 1715. god. pjesma, igra i muziciranje su već snažno razvijeni u Boki.

Igre, kola i svečanosti, što će se obaviti, ako se Gospodinu svidi, u iduću nedjelju poslije podne na peraškoj pijaci uz poklike svega naroda, uz pet hitaca iz mužara i udarnje bubnja./ Zatim su dva lakaja sa četiri dvorske dame plesala uz udaranje kitara i bubnja./ Nakon toga mladići, otkrivši lice, igraju kolo i pjevaju po mjesnom običaju. / Zatim slijedi let sa pilastra zvonika, a kad dovrši let, udarit će pifare i bubanj. /zatim, bude li još rano, plesači će jedan po jedan prihvatiti svoju dvorsku damu, da plešu strane plesove uz svirku./zapazi li se, da se još nije uhvatio mrak, moći će se izvesti koje drugo kolo po našem običaju, pa i drugi plesovi. Kad sve dovrši, mnogo će se pucati, uz udaranje bubnja.

Pjesništvo i muziciranje se kasnije njeguje u raskošnim salonima uglednih porodica, kapetana i trgovaca ali i na pjacama Perasta i Kotora, po okolnim mjestima tokom narodnih svetkovina i za- bava, uz putujuće umjetnike i pozorišne grupe...

Muzički uticaji Mediterana, posebno Italije i Dalmacije od sredine XIX v. u Boki stoga nailaze na plodnu muzikalnu osnovu, lako se primaju i brzo transformišu u gradske popularne pjesme, odražavajući stil života, radovanja, šale i vedar duh druženja pjevača, muzičara i publike koja ih je rado slušala.

Višeglasno pjevanje u Boki: Harmonija u višeglasnom pjevanju, troglasnom i četvoroglasnom, koje Kuba bilježi još 1907.godine, već tada je bila duboko prisutna kod pjevačkih grupa, orkestara i zborova pri brojnim društvima koja se formiraju u gotovo svakom mjestu Boke.

Ovdje već zalazimo u muzičku temu naše Lirice br.3. Posvetili smo je autorima koji su djelovali u Boki tokom XX v. i koji su svojim muzičkim stvaralaštvom utemeljili autorsku bokeljsku klapsku muziku. Istovremeno su svojim obradama narodnih pjesama, formiranjem klapa i muzičkim radom sa njima, smjestili Boku u svijet klapskog pjevanja koje od nastanka FDK Omiš šezdesetih godina do današnjih dana bilježi stalan rast popularnosti, kreativnosti, i vrednovanja klapske muzike.

Zašto naznaka na autorskoj bokeljskoj pjesmi ?

Poslužit ću se citatom tvrdnje dr Nikole Bublea, jednog od najpoznatijih teoretičara klapske muzike: Nema pjesme koja nije autorska! Sve one koje danas zovemo narodne imaju autora i muzike i stiha! Samo su oni, jedan ili više njih koji su nadograđivali novi stih ili melodijsku frazu, tokom vremena postali nepoznati. ( Bilješka M. K., Seminar Alklapela, Mlini 2015 )

Na istu temu, Ivan Begu, jedan od autora kojega sa sjetom pamtimo sa gitarom ili iz ondašnjeg kotorskog pozorišta, gdje je još krajem pedesetih podučavao glumi, zapisuje: Pjesma klapa gajila se gotovo u svim mjestima na našem primorju. Muzikalni kantaduri, ljudi raznih zanimanja, naveče bi se okupljali u malim lokandama i uz trešetu, briškulu, slani sir, sardele i dobro dalmatinsko vino, skladno bi, šotovoće, zakantali izvorne i druge primorske pjesme.

Mnogo se improvizovalao i izmišljalo. Dešavalo se, da se ista pjesma pjeva na razne načine i proizvoljne tekstove, ali u osnovi sve su one zadržale karakterističan primorski melos, koji se još uvjek može čuti duž naše dalmatinske obale. U tom preobražaju pjesama učestvovali su mnogi znani ili neznani pojedinci ili grupe ljudi i te pjesme su prihvaćene kao narodni melos koji je nastavio da živi izvan stega stručnosti i profesionalnih normi.” (Iz kajdanke Iva Begua, Dobrota, Kotor 1983.godina)

Dakle, ova je Lirica posvećena poznatim autorima. Željeli smo da na jednom mjestu, u Lirici fes- tivala klapa u Perastu, objedinimo značajne djelove njihove životne i muzičke priče, u Boki u kojoj su ostavili neizbrisiv trag prošloga vijeka, u Boki koja ih je voljela i poštovala kao drage i omiljene ličnosti, velike i vrijedne muzičke stvaraoce. Zato su iznad svega i bokeljski autori:

Tripo Tomas ( 1885-1975), Milorad Minja Vučetić ( 1931-1985), Ivan Begu (1918-1990), Dragan Rakić ( 1935-1996), Nikola Gregović (1926- 2010), Božidar Ivanišević ( 1920-2012) i Nikša Čučić (1936-2014).

Zajednička im je bila posvećenost i ljubav prema muzici i ovom zalivu- jedinstvenom, svevremenom prostoru što je inspiracija za najveća umjetnička dostignuća. A zatim i klapska muzika kao okvir u kojemu su njihove pjesme, napisane nekada za druge muzičke žanrove, kao kod T. Tomasa ili B. Ivaniševića, kroz kasnije klapske obrade postale neizostavni dio izvođačkog repertoara a time i naše zbirke od preko 300 bokeljskih pjesama.

Pred Vama su dakle, poštovani ljubitelji klapske pjesme, tridesetdevet naslova. To su vjerno prepisane partiture u savremenoj notografiji (na čemu zahvaljujemo Danijeli Filipović) onako kako su napisane od strane obrađivača za klapsko izvođenje. Uz svaki naslov su navedena imena autora stihova, muzike i aranžmana. Interesantno je da za pjesmu U kantini ( Bakalar) Tripa Tomasa, nigdje nisam mogao pronaći partituru. Ali je još interesantnije da se poduhvata pisanja klapske obrade ove pjesme, prihvatio upravo Ivan Tomas, praunuk bokeljskog barda bleh muzike Tripa Tomasa!

U radu na prikupljanju partitura inače, stalno sam se susretao sa gotovo nevjerovatnom pa i dosta tužnom činjenicom: rijetko sam naišao na sređene partiture autora. Osim u slučaju već štampane Antologije Nikole Gregovića, koja je opet samo djelić njegovog rada, većina partitura ostalih autora su razasute, odnosno nalaze se pojedinačno kod klapskih pjevača ili voditelja.

Utoliko je i veći značaj objedinjavanja naše klapske literature, kako u obliku Lirica, tako i na web stranici Festivala, gdje se nalazi većina objavljenih radova naših klapskih autora.

Zahvalnost dugujemo i našem dugogodišnjem saradniku Djoku Beguu, koji nam je ustupio originalnu kajdanku svog strica Ivana Begua, Dušanu Tadiću koji se potrudio da prikupi tri naj- poznatije partiture Dragana Rakića iz Herceg Novoga. Od bezbroj pjesama prof. Nikole Gregovića, odabrao sam pet naslova iz njegove Antologije klapskih pjesama, tri za koje je prof. Gregović autor muzike i obrade na stihove poznatih pjesnika i dvije njegove obrade za koje pouzdano znam da su mu bile vrlo drage.

U uredničkom pristupu, posebno vezano za životne priče o svakom od autora, potražili smo sjećanja onih koji su ih bliže poznavali. Tako gospođa Vlasta Mandić, voditeljka klape Bisernice Boke, piše o Minji Vučetiću kojemu je sugerisala inspirativne teme, a on, inače jedan od najplodnijih muzičkih autora, na to odgovarao novim pjesmama. Hvala našoj Kotoranki Maji Vučković, koja nam iz Vojvodine šalje fotografije i crtice iz života svog oca Iva Begua, našem svestranom kompozitoru Zoranu Proročiću na sjećanjima iz davnih dana muziciranja sa gospodinom I. Beguom, velikoj dami iz klape Alkima, Jasni Jeknić-Stijović koja je sarađivala sa Nikolom Gregovićem, zatim gospođi Marini Dulović i gospodinu Slavku Dabinoviću, uvijek spremnom da pomogne fotografijama, dokumentima, partiturama, na njihovim riječima o Nikši Čučiću. Zahvaljujemo iskreno poštovanoj gospođi Vesni Vičević, kao i gospodinu Vladu Begoviću na njihovim sjećanjima na Tripa Tomasa. Sa posebnom sjetom hvala pozorišnoj divi, poštovanoj Dragici Tomas, koja je preminula 29. aprila. Samo desetak dana prije mi je iskazala svoje oduševljenje tekstom o porodici Tomas iz ove Lirice.

Dakle, veliko i iskreno hvala svima koji su doprinijeli u stvaranju građe za našu Liricu br.3 I pomogli nam u naporima da je pretstavimo klapskoj publici.

Uvjereni smo da će ove pjesme postati dijelom repertoara još brojnih klapa u ovim ili drugačijim, novim, vjerujemo i interesantnijim aranžmanima i interpretacijama. To je ujedno i najbolji način da ih trajno sačuvamo od zaborava, baš kao što čuvamo uspomenu na njihove autore koji su već davno, svojim djelima, zaslužili mjesta u vječitom muzičkom trajanju.

Milan Kovačević

 

Kadikad ćete ga, ako je lijep, prijatan dan, susresti na rivi. Dojde do kraja mola, zastane tu, upijajući umornim zenicama plavu pučinu, a potom okrene mekim korakom ka gradskoj kapiji. Ispred nje je, to valja da znate, ovaj dobar đak dobrih italijanskih učitelja muzičara, od početka ovog vijeka sa provizornog podija nebrojeno puta dirigovao na feštama i koncertima. A tih fešta bokeških, na zadovoljstvo pučana kotorskih, bilo je obilno. I ushićena, zahvalna publika tražila je, svadjer, u programima i šjor Tripove muzike. Dragi maestro Tripo Tomas nije je iznevjeravao, darivao bi joj svaki put po neki bokun, suvog zlata vrijedan: simfonijske poeme, marševe, „Bokeljsku noć“ (uvertiru), stilizovane primorske napjeve, duhovnu muziku „Miserere“ na psalme Davidove, valcere na čelu sa lepršavim „Jadranskim valom“, varijacije „Kotorski motivi“ i- zabavnu muziku, sa intimnim, čini se, duboko proživljenim kompozicijama, „Šjora Mare“, „Ko da vozi lađu“, „Bakalar“... A nije samo Kotoranima pričinjavao bezbrojne užitke, razgaljivao je on dušu svoje publike i u Novom, Dubrovniku, Splitu, Budimpešti, Beču. I njegov trombon na kome je bio pravi majstor, i njegov prelijepi bariton, kad je bio mlađi. Tada su njega, još kao dvadesetogodišnjeg mladića, primili na audiciju da postane član Bečke opere. Šjor Tripu je bilo teško da se odvoji od zelene oaze u Škaljarima, mjesto je ustupio Tinu Patieru, ubrzo potom prvaku opere u Vieni. Šjor Tripo je ostao vjeran, prevjeran svojioj Boki u kojoj je strastveno, neumorno komponovao, svirao, pjevao, dirigovao bez malo cijelo stoljeće.

 

Sad se u Škaljarima, u maestrovoj bijeloj oniskoj kući što kao lagana barka izranja iz zelenila i cvijeća oleandra, nara i lovora, ne čuju više bujice tonova s klavira, niti onaj stogodišnjak dobri trombon, a glas, onaj prelijepi bariton, produžuje da pjeva u grlu njegovog sina, dugogodišnjeg prvaka crnogorskog pozorišta. Kad se budete sreli s Šjor Tripom, ako ga upitate za zdravlje, kako se rva sa onolikim bremenom godina, što radi... Odgovoriće vam kao juče sinu Petru: „Luštram, mali moj, ovaj moj trombon. S njim sam ušao u hiljadu devet stotu, neka mi bude naredan i za dvehiljaditu godinu.“

Ono i nije ni mnogo do novog stoljeća, što su tih dvadeset pet godina koje još preostaju, šjor Tripo je žudan života i jednostavno uvjeren da će ih preskočiti. (sa omota ploče RTB EP 11201).

TRIPO TOMAS ( 1885-1975) Rođen 14.I 1885.god. u obitelji porijekla iz Kaštel–Lukšića, već trećom generacijom u Kotoru, još kao dijete sa ostalim osnovcima stalno prati vojne muzike na vježbama i potpuno zanesen magijom muzike brzo upija sav njihov repertoar. Dok mu je otac  želio da sin pohađa gimnaziju, malom Tripu glava je bila puna muzičkih utisaka i on za drugo nije mario. Međutim, muzičkih škola tada u gradu nije bilo. Zato se Tripo poslije završene osnovne škole prihvaća brijačkog zanata koji, valjda po nekoj mediteranskoj tradiciji ovjekovječenoj u liku berberina iz Sevilje, nikada nije daleko od pjesme i vedrine. Tako se i Tomas sada dao svojski na muziciranje u duvačkom orkestru, a nastupao je i kao pjevač.

Osnove sviranja duvačkih instrumenata dobija od  tadašnjeg kapelnika Anicetta Toffolettija   a svoje znanje dalje izgrađuje sa Toffolettijevim nasljednicima, Urlichom i Vitekom, kapelnicima češkog porijekla. Kod Urlicha uči i violinu, a od 14 godina dobija prvu dionicu estrube. Dolaskom Antuna Bagatelle, Tripo dobija prvu dionicu basfliegerhorna, a u 16. godini odgovornu ulogu tromboniste. Na tom instrumentu ostaje preko pola vijeka, najvećim dijelom u Kotoru, izuzev tri godine (1904–1907), kada boravi u Dubrovniku, u Hrvatskoj i Gundulićevoj glazbi. Tada mu potpredsjednik uprave Arturo pl. Saracca izdaje pismeno priznanje da je kroz glazbeno znanje i revnost prednjačio svim ostalim glazbarima. Pored toga Tomas je i dva puta radio u ratnoj mornarici.

Prvi Tomasov samostalni muzički rad u Kotoru počinje 1913. god. kada postaje kapelnikom Hrvatske bokeljske glazbe, ali je taj rad prekinut Prvim svjetskim ratom. Poslije rata sudjeluje u novoos- novanoj Radničkoj muzici. Ovdje treba naglasiti da Tomas za svoj pedagoški rad sa početnicima nije uopšte bio nagrađen.

Tokom 1921. pa do 1924. god. u okviru škaljarskog društva Hrvatski sastanak, Tomas se baca na rad sa tamburašima i horom i stvara sasvim novi kadar najmlađe muzičke generacije. On se tada ne ograničava da učenicima daje obavještenja o prirodi instrumenata, načinu sviranja ili osnovnoj teoriji. On im daje časove, ako se tako može reći, i iz muzičkog entuzijazma.

Posle kraćeg rada u duvačkom orkestru ratne mornarice u Tivtu (1924–1928), Tomas 1929. god. postaje kapelnikom Gradske muzike Kotor i to sve do 1934. godine. Zabilježeno je da je valcer Jadranski val prvi put izveden 1931. prilikom gostovanja u Splitu, gradu svojih predaka kojeg je Maestro puno volio, đe je rado gostovao i rado bio priman. Uz djela Bizea, Verdija, Rosinija, izvedena su njegova djela Pozdrav Splitu i Dalmacija a kraj je koncerta ukrasio njegov Jadranski val kojeg je Gradska muzika u punom sastavu izvela uz ogromno oduševljenje mnogobrojne publike.

A 1934. god. formira sasvim novo tijelo: Seoska glazba u Škaljarima, sastavljena je od tamošnjih radnika, zanatlija i seljaka. S njom gostuje od Petrovca do Dubrovnika i radi sve do okupacije. Tokom okupacije Tomas, po savjetu učesnika NOB-e, raspušta glazbu i potpuno se povlači. Poslije  rata,  iako  već u odmakloj dobi, Tomas se prihvaća teškog posla da za Komandu južnog Jadrana stvori duvački orkestar. Iako bez  muzičke  literature i sa svega 17 radnika Arsenala, ali koji su ipak i prije toga ne samo poznavali duvačke instrumente nego se vratili sa fronta, gdje su bili izbjegli sa duvačkim orkestrom Tivta, Tomas za veoma kratko vrijeme upornim radom uspijeva da javno nastupi. Poslije penzionisanja 1949. godine, Tomas je ostao veoma aktivni član KUD Nikola Đurković i gradskog duvačkog orkestra …

 

KOMPOZICIJA - Svakako, Tomas je osjećao potrebu da se s vremena na vrijeme iskaže i na polju kompozicije. Njega je naročito privlačila ideja programske muzike. On hoće tonovima da opisuje događaje, prirodu, i da pritom bude uvijek raspjevan i melidiozan. Na njega je, izgleda, trajan uticaj ostavila italijanska operistička melodika i to se osjeća u svim njegovim radovima. Ali poznavajući dobro efekte limenih i drvenih instrumenata, Tomas se njima uglavnom konvencionalno koristi, i mada bez nekog svog izrazitijeg individualnog stila, on u prvom redu bogati repertoar i pravi odlične usluge domaćim duvačkim orkestrima, koji ga rado izvode. U djelima crkvenog sadržaja on ima bez sumnje daleko snažnijih i proživljenijih stranica. Ukupno, Tomas je tokom svog života dao oko 100 djela, većinom za duvače, od kojih je 80 autorski zaštićeno, jer je autor od 1935. god. član Udruženja jugoslavenskih muzičkih autora (UJMA).

Posebno široku popularnost doživjeli su Tomasovi radovi iz lake muzike, i to: Šjora Mare, Vozi, vozi… i U kantini. U vezi s tim ne treba zaobići jednu pojedinost, koja je, bez sumnje, neo- pravdano unijela gorčine u Tomasovu vedru starost. Radi se o Šjora Mari i sporu oko špice popularne televizijske serije Naše malo misto. Posebno sam se zadržao na tom pitanju i u vezi sa tim Tomas mi je rekao: “Motiv Šjora Mare stvorio sam i za sebe zabilježio već poslije Prvog svjetskog rata, tačnije 1921. godine. Tada ja nisam imao sredstava da pjesmu objavim, niti sam još pripadao UJMI. Svoje prvo javno izvođenje Šjora Mare je doživjela od strane Gradskog zabavnog orkestra 1924. god. kojim je tada rukovodio Antun Homen. Otada se stalno iz godine u godinu sa velikim uspjehom izvodila.  Te iste 1924. god. bio sam u muzici ratne mornarice, pa sam je sam popularizirao među muzičarima i mornarima. Ali daleko širu popularnost van Boke Šjora Mare doživljuje 1931. god. prilikom gostovanja kotorske Građanske muzike u Splitu. Tada sam pjesmu instrumentirao za duvački orkestar, ali tako da muzičari alternativno jedanput sviraju, a drugi put pjevaju tekst, koji sam isto sam napisao. Sama kompozicija i takav oblik izvedbe oduševio je slušaoce i oni su je pozdravili burnim aplauzom. Kada sam 1935. god. ušao u UJMI, pjesma je autorski zaštićena i ja sam primao tantijeme za njeno izvođenje. Objavljena je prvi put 1939. god. u izdanju HERKIZE, a drugi put 1973. god. u izdanju Društva hrvatskih skladatelja.”

Ako je, dakle, i predratna i naša savremena organizacija kompozitora priznavala autorstvo tokom 40 godina (1935–1975), zar to mogu ozbiljno pokolebati izjave muzičara, makar se radilo i o krupnim i poštovanja dostojnim imenima (izjave Jakova Gotovca i Iva Tijardovića u Studiju RT Zagreba)

...Da zaključimo, Tomas je, dakle, u prvom redu važan za muzički život Boke, zato što je u doba kada nije postojalo organizovano muzičko školstvo, istaknuto muzički djelovao i svojski doprinosio širenju muzike u široke slojeve, naročito među zanatlijama. Zatim, važna je Tomasova uloga kao kapelnika raznih duvačkih orkestara, a i kao kompozitor najviše je djela napisao za takva muzička tijela. Ali iznad svega, kao čovjek i pedagog iskreno i duboko očaran muzikom, Tomas je plijenio mlade i privlačio ih ovoj umjetnosti. Sve to govori o devet decenija koje su zaista plodno i korisno posvećene muzici. (Miloš Milošević – Muzičke teme i portreti (CANU Titograd 1982)

***

Trio : Kotorski melos, grad Kotor i Kotorani.

„Muzikom od davnina nadahnuti Kotor u XX st. doživljava ogroman muzički uspon a bro- jna imena muzičkih velikana ponikla u našem gradu svojim djelima su davali i danas daju stalni muzički impuls, održavajući Kotor u njegovom muzičkom nadahnuću.

U toj plejadi muzičkih velikana, zasluženo i počasno mjesto krasi djelo i ime Maestra Tripa Tomasa.

A zahvaljujući njima svima, odavno je na jednoj od kotorskih pjaca, uz zvuke zvona s kampa- nila, uz pjesmu šoto voće ispod volta, uz pratnju kiše što dobuje po izbužanim gurlama i uz posebnu pratnju što stoljeća iz kamenih zidova kuća zrače, oformljen jedan triotrio kojeg sačinjavaju upravo taj i takav osobeni, tradicionalni kotorski melos, grad Kotor i Kotorani.

Taj trio, neraskidiva i skladna cjelina, muzički je brend našeg grada, a sastavni njegov dio djela su Maestra Tomasa. Nosio je muziku u srcu i Kotoru je posvećivao. Nema u hronici grada njegovog doba značajnijeg dogadjaja, ličnosti, jubileja a da ga Maestro muzikom nije zabilježio.“

Tako je 2012. godine , u ulozi voditeljice veličanstvenog koncerta – „Omaž Maestru Tripu Tomasu – Šjor Tripu s ljubavlju“ nadahnuto govorila mr Vesna Vičević, čiji tekst, njenom ljubaznošću, djelimično preuzimamo. Svečani omaž je 20.novembra 2012. organizovalo Hrvatsko građansko društvo Crne Gore ( HGD CG) .

Donosimo izvode iz sjećanja nekih od učesnika te raspjevane večeri kojom su se Kotorani pok- lonili omiljenom sugrađaninu, prijatelju i muzičkom učitelju, uz nezaobilazni pomen stare kotorske Kafane Dojmi, kojoj je i kotorska poetesa Dubravka Jovanović poklonila stih :

... U ljetno doba ispod platana, misao s mirisom davnih dana:

bila je jednom – Dojmi kafana, ljepša od kuće,toplija od stana... stara-kotorska-Dojmi – kafana.

„... đe su se dešavali nekada svi važni kulturni  dogadjaji našeg grada, ali i oni obični, svakidašnji, što život i radost znače, povjerljivi razgovori sa dragom osobom uz čašu vina, novi- tade i po koju ćakulu...“ sa sentimentom nastavlja V. Vičević i citira davnašnjeg bečkog novinara:

U Kafani Dojmi se plesao valcer isto tako dobro kao u Beču i svirala glazba kao da je glazbenicima Štraus bio učitelj.

"...U toj i takvoj našoj Kafani Dojmi nastupao je raznim povodima i u raznim sastavima Tripo Tomas. Prilikom gostovanja jedne italijan- ske grupe 1910 . sa operom Seviljski berberin, zbog bolesti italijanskog pjevača, arije baritona pjevao je Signor Tripo Tomas, i sam po zanimanju berberin, u mediteranskom, kotorskom ambijentu.

Pokušajmo sada da zamislimo to staro zdanje naše kafane, to znanje i sigurnost i mladalačku hrabrost tog zaljubljenika u muziku kako sa zanosom pjeva omiljene arije u omiljenoj kafani, na ra- dost organizatora koji priredbu nije morao da otkaže i na radost i odobravanje oduševljene kotorske publike ! I takav je bio, i to je umio, uspješni i talentom bogati Tripo Tomas.“

Vladimir Begović, dirigent Gradske muzike Kotor od 1994-2011: “. Kod Tripa Tomasa

Bog je bio darežljiv i u pogledu muzikalnosti, prirodnog dara za harmonizaciju, goleme ljubavi i nepresušnog entuzijazma, karizme, snage, volje i želje da se događa muzika, da svako uživa u njoj i da se svi koji imaju sluha njome bave. Siguran sam da je osnovna maestrova ideja bila da muzika treba biti zabava, da se njome treba uljepšati život i biti slika života u kojoj se sva životna događanja moraju registrovati.

...Jedno od najizvođenijih Tomasovih dijela na  repertoaru Gradske muzike je uvertira Bokeljske noći u kojoj je maestro sebi dao oduška u svim dionicama, zadao teške zadatke muzičarima jer je tehnički kompozicija jako zahtjevna... U znak zahvalnosti maestru Tomasu pokrećem inicijativu da se pjaca gdje su prostorije Gradske muzike, nazove njegovim imenom: Pjaca maestra Tripa Tomasa, jer on to uveliko zaslužuje.”

 

Mandolinski orkestar Tripo Tomas - časno nosi ime Maestra, na radost grada, članova obitelji Tomas i svih  poštovalaca njegovog   djela. Ujedno, orkestar nastavlja tradiciju iz 1921.godine, kada je  u okviru K.U.D. u Škaljarima Hrvatski sastanak, Tomas osnovao tamburaški orkestar. U čast i za trajno sjećanje na velikog Maestra, mandolinski orkestar je  formiralo Hrvatsko građansko društvo Crne Gore.

 

Privilegij talentovanih... je da ostave trag i vječito žive kroz stvorena djela ali i sjećanja na njihove životne priče, zgode i mudrosti. Tomislav Grgurević, kotorski novinar i hroničar u svojim zapisima Kotorski oriđinali - škerci i galioti, potsjeća na neke od anegdota svakodnevnice, one slikovite mudrosti, jednostavne, iskričave, duhovite i poučne, iz bogatog životnog opusa maestra Tomasa:

 

Tripo Tomas, sjajni meštar od muzike, dobri čovjek blage naravi, bio je jedan od najpoznatijih muzičara Kotora i Boke kotorske i pravi, tipični oriđinal i galiot, kojega su mnogi željeli oponašati. Volio je kafanu: lešo ribu, meso na gradele, punjene paprike i brodet. No, nije voliio da sam sjedi u kafani. Govorio je: Jelo u betuli bez drušva je isto kao ručak bez piruna i ožice!

 

Muzičari su ga slušali, a nije zabilježen slučaj da se neko na njega naljutio. On je to cijenio.

Govorio je: Lako je sa muzičarima dirigovati jer oni slušaju. Nijesu oni poput naroda koji ne sluša vlast !

 

Jednom, dok se šjor Tripo  zabavljao sa svojim prijateljima u jednoj kotorskoj betuli, prišao    mu je mladi čovjek i zatražio mišljenje o svom stvaralaštvu. Tripo  je pažljivo pogledao notni materi-   jal i pitao: Kada si ovo napisao – prije, ili poslije boravka u kafani? Odgovor mladog kompozitora je bio iskren: Bio sam potpuno trijezan. Tripo je popio čašu vina, pogledao mladića i kazao: Bez sumnje, ti si talentovan, ali da bi ispalo dobro, potrebno je da izbjegavaš pisanje kada si trijezan. Boginja Talija dobro pomaže samo kada su stvaraoci u pripitom stanju!

 

Tripo je živio vrlo skromno jer se od bavljenja muzikom, koja mu je bila strast, jedva moglo sastavljati kraj s krajem. Imao je osjećaja i za crni humor. Kada bi ga neko pitao kako živi odgovorio bi: Sempre quatro M. Prijatelji su znali da ta njegova četiri ''M'' znače: musica, miseria, malediozione, e macanze di moneta. Prevedeno, to znači: muzika, bijeda, prokletstvo i nedostatak para.Pa i kada bi meštar Tripo ponešto i zaradio-mučio se kako da to naplati.

Nekad i čisto dosjetljivošću. Pamti se kada su se okupili članovi HKD Sastanak iz Škaljara. Predsjednik, koji je bio popio malo više počeo se hvaliti: Svi mi, umjetnici, smo bogovi! Možemo što ne mogu drugi ljudi! Meštar Tripo, dirigent muzike, ga je prekinuo: Nijesmo mi bogovi, gospodine presidente! Ovaj se nije dao: Jesmo, dajem ti riječ... možemo što i bogovi! Tripo je iznenada promijenio mišljenje: E, kada si ti, predsjedniče Bog, isplati mi ono što mi dugujete, jer bogovi mogu sve..! Nastao je opšti smijeh veselog društva i pjesma: I nikom nije ljepše, neg je nam', samo da je 'vako svaki dan! Narednog dana predsjednik je isplatio Tripu sve zaostale honorare...

 

ČETIRI GENERACIJE UMJETNIKA.

 

Svakako su najljepši  dio porodičnih storija, one priče o umjetničkim  genima koji se prenose i traju kroz generacije. Naša sjećanja na Tripa Tomasa ne bi bila potpuna bez priča o umjetničkom nasljeđu- od muzičara Tripa, preko pozorišta i glume - sina Petra, snahe Dragice i unuka Staše pa ponovo muzički gen - praunuk Ivan...

Primadona CNP, Dragica Tomas:

 

Mene je velika ljubav i životna staza dovela kao snahu u kuću Tripa Tomasa. Njihov način života i sud-bina postali su i moja sudbina. Tako je bilo tada i tako ću se osjećati dok im se ponovno ne pridružim.

Voljela sam njegovog sina više od razuma i sve što je bilo njegovo prihvatila sam bezuvjetno kao svoje, brinula njihove brige i radovala se njihovim radostima. Koliko je gospodin Tripo Tomas svojim djelima zaslužio da ga poštuju i visoko vrednuju u povijesti muzike, neka govore stručnjaci, a u mojoj duši zaslužio je da ga volim i pamtim po velikoj pažnji kojom me je darivao u svakom trenu našega zajedničkog života.

Do kraja života vodio ga je zanos i dječačka radost stvaranja, vitalnost, lucidnost i snaga koja ga je uzdizala iznad njega samog i njegovih moći da se nosi sa životom, koji ni za one privilegirane nije lak. On je meni ličio na čovjeka iz nekog svijeta obasjanog svjetlošću duše. Blag, ispunjen ljubavlju, a zauzvrat voljen i poštovan od svih nas!

Privilegij je talentiranih da su prisutni u sjećanju i nakon smrti. I ovo veče koje mu vi posvećujete to potvrđuje!

I na kraju: Jedne kišne, olujne noći, markantni, u svojim 90-tim godinama neobično vitalni umjetnik, krenuo je niz strmi škaljarski put, zaklonjen kišobranom, ka muzičkoj školi svoga rodnoga grada. Pozvali su ga da se pridruži slavljenicima u radosti dugog trajanja. Dotjerao se, kako i priliči velikom jubileju, i išao je ivicom puta. Išao je ivicom puta kada mu je neki nesretnik prekinuo radost praznika i to malo nade koje je imao u sebi.

...Te noći utihnula je u njemu muzika, istog časa kad i njegov život…

 

( Izvor: Omaž Šjor Tripu sa ljubavlju , organizovano 2012. od HGD CG, Hrvatski glasnik br 91)

Petar Tomas (1929-2002) - Umjetnička nit u obitelji Tomas proteže se do današnjih dana a posebno mjesto pripada bez sumnje, sinu maestrovom Petru Tomasu, nekadašnjem prvaku Crno- gorskog narodnog pozorišta u kojemu je odigrao brojne uloge, osvojio brojne nagrade i stekao slavu. Ličnost scenske rafiniranosti a u životu prirodne otmenosti... U pamćenju pozorišnih znalaca ostale su neizbrisive njegove uloge u Ekvinociju, Dundu Maroju, Braći Karamazovima, Šćepanu Malom, Gor- skom vijencu, Medeji ili Gloriji...

Bio je zaljubljenik u Kotor, poklanjao mu je svim svojim srcem i radošću sav svoj talenat i zanos, gostujući u voljenom gradu u svakoj prilici koja mu se pružala. Ostavio nam je, kao najljepšu uspomenu i jedan vanredan audio zapis. Svojim raskošnim, muzikalnim glasom, uz glumačko umijeće iz kojega prosto zrači ljubav prema gradu u kojemu je odrastao, vodi nas ulicama, događanjima, zgodama i poznatim licima Kotora, zavodljivo i šaljivo, slikajući nas u bezbroju nijansi aqua marina, baš onako kako nas je čitavog života muzikom vodio njegov otac.

 

PETAR TOMAS – KOTORSKI MOTIV :

Iz škatule muzičkih dragocjenosti: ( zapis sa audio snimka – CD-a )

 

Lijepi moji, dobro nam došli u Našu milu Boku-nevjestu Jadrana.

Uživajte najprije jedan đir njenim bisernim đerdanom, od sunčanog Novog preko Bijele i Kamenara, kroz prastari Risan, kapetanski Perast i Dobrotu. Oli ćete preko Tivta, svog u ružmarinu i oleandru, pa preko famoznog Prčanja ...

Ja ću vam namah prezentat i ovaj naš stari, lijepi Kotor, grad palača, muzeja, kanižela , muraje, Gurdića i Karampane : veliki je konfužion od fureštoga svijeta. Sunce grije a od Šuranja dolazi apa. Šjora Mare s’edi na pižuo i od silne fjake pomalo kuja , ne čini ništa nego sluša što se čini i ko pasaje put Škurde. Niko se, salamastran i ispampan od vina, vuče preko Pjace od salate. Dvoje mladih se uvalili u jedan portun i od velike jubavi se ... “svađaju”...

A noć... to treba viđet! Ispod prozora se pjevaju serenade, a sa prozora gunduraju i intrigaju : i skim i đe i kada i kako i ko je vidio... ONE sve znaju do u tante... Mjesec grije, ajmo učinit još jedan đir po Kotoru, moja mladosti... po jednom veselom i išempijanom Kotoru, đe svak pjeva i diverti se, đe su svi kontenti su malo!

Čujem u ovi tren: fanfare, đenisi, basi, bombardine, čine senj ... da počinje karneval ! - Fešta nad feštama, najveća od svije ludije’ fešta kotorskije’. Saće se u menut učinjet u ovaj naš mirni grad pravi bulikan, padaće tužbe i kontra-tužbe, a borami đe i koji škopacun! Počinje vrijeme ludijanja, ćakulanja, brotulanja, je- dine ure kada se može svašta lajat a da se ne svrši u karaklak! Promalja se Krnjo sa svojom družinom, prolaze pred našim nosom svi slavni gradski oriđinali: Milo-tica, Puro, Ivo, Rajko –kašun, Okio, Tonina –bruštulin, Đuro-coto i Tasija, Nane della moda, Šjora Mare –štramacera i... broja im se ne zna! Treba se švogat! Nije svaki dan ko ovi !

I sve to zapiše Karampana- Ne ! Nije se mislilo ni na koga- Kotorani se rugaju slabim užancama i samima sebi , ali ( među nama) uvijek misle na drugoga!

Ajmo sad kroz ovi mali portun, đe će nam neki naš oriđinale , uz čašu, kazati Pjesmu o Boki , pjesmu poete kotorskoga:

 

Nikad ti ne bih mogo reći zbogom, zemljo neizrecive ljepote,

volim te ko što se voli draga,

u času najljepšeg cvata duše i tijela, više od svakog blaga.

Volim ti predvečerja

nad vodom punom zlata ...

A onda, ne časeći, u Škaljare, do starog maestra, šjor Tripa, za jedan bokun mužike njegove...”

*

I lebdi tako moćni glas Petra Tomasa, dok u pozadini ove njegove šetnje Kotorom zvoni mandolinski orkestar .... I dan danas, na Skala radiju, ovom pjesmom Petar živi sa nama...

***

Staša Tomas, glumac, rođen u Kotoru 1952. je treća generacija umjetnika. Bio je član Gradskog pozorišta u Podgorici, do odlaska u penziju. Odigrao je oko 110 pozorišnih naslova.U nizu značajnih uloga, dobija nagradu za ulogu Miće u Djevojčici Jasmini za koju kritičar Lale Brković, pored las-  kavih ocjena o glumi, ističe i pjevačko umijeće: ...Tomas znalački koristi lični pjevački dar (pjeva uživo osam songova)... Njegova igra, puna dječijeg duha, radosti, humora, inata; sve je oborila s nogu. Njegovi songovi pjevani su tokom predstave i praćeni aplauzom, ne samo djece nego i odraslih. Dobitnik je i nagrade Mediteranskog kulturnog centra za ulogu Bona u Noveli od ljubavi, za koju ovaj kritičar kaže : Kruna njegovog pozorišnog stvaralaštva je uloga Bona u Noveli od ljubavi. Staša, srednjih godina, igra starca koji je gazda, otac i viđen gospar“

 

A Sreten Perović o njemu piše: Ostavio je utisak glumca modernog senzibiliteta, glumca koji je pažljivo slijedio rediteljske upute o potrebi krutičkog odnosa prema liku i tekstu koji tumači.

 

Ivan Tomas - je najmlađa muzička generacija Tomasa. Mladi profesor solfeđa je na Omažu svom pradjedu dirigovao završnu numeru u kojoj su brojni učesnici zajedno pjevali i svirali vječitu Šjoru Maru.

„Čuvenu Šjora Maru napisao je Tripo Tomas 1921. a prvo izvodjenje doživjela je sa Gradskim zabavnim orkestrom» 1924. kojim je tada dirigovao Antun Homen. I od tada- do danas, blizu 90 godina, melodija i riječi te pjesme plijene svojim posebnim šarmom, veselošću, svojim mediteranskim, kotorskim koloritom. Pa, kako se na gole šušte od postelje nije moglo spat’, neko je morao štramace šit’, a to su u Kotoru bile štramacere. Široki, stari tip broda braceru i jednu kotorsku štramaceru, dajući joj ime Mare, povezao je veseli autor, napisao tekst, muziku, i pjesma se izvodi, kao što smo rekli, do današnjeg dana !“ – citiramo ponovo gospođu Vičević, koja je uz završnu pjesmu na omažu maestru Tomasu, najavila i mladog dirigenta koji nastavlja umjetničkom profesijom.

A i naše festivalsko druženje sa Ivanom Tomasom ima već svoju lijepu istoriju. Ivan je naime član klape Assa Voce iz Podgorice, koja je učesnik svih četrnaest festivala u Perastu! Na XIII festivalu prošle godine, ova klapa je ubjedljivo osvojila I mjesto glasovima publike u kategoriji Nova klapska pjesma. A autor klapske obrade ove pjesme, Peraški akvarel, osvojio je I nagradu stručnog žirija za najbolji aranžman, koja opet nosi ime Prof.Nikola Gregović . Taj autor je upravo Ivan Tomas! I tu nije kraj ovom nizanju muzičkom imena i događaja.

Nakon dugog i bezuspješnog traženja partiture T. Tomasa - U kantini, obratio sam se za pomoć Ivanu. Svakako, imao je tu partituru, raspisanu za razne orkestarske izvedbe ali ne i za klapu. „Rado ću napisati klapsku obradu te pjesme, sa velikim zadovoljstvom ali i odgovornošću...“ rekao mi je Ivan.

I evo nas, ljubitelji klapa, sa partiturama tri najpopularnije pjesme Maestra Tripa - koje povezuju čak četiri umjetničke generacije porodice Tomas.