Kultura

Predstava „Lepa Brena Project“ izvedena je sinoć u Velikoj sali Kulturnog centra „Nikola Đurković“ u Kotoru, a veče je završeno snažnim i dugotrajnim aplauzom kojim je publika nagradila ansambl za upečatljivu interpretaciju.

U predstavi su igrali: Jovana Belović, Aleksandra Janković, Jelena Ilić, Anđela Jovanović i Vladimir Aleksić, gradeći kroz različite scenske izraze interpretaciju inspirisanu likom Lepe Brene. Predstava preispituje vrijeme osamdesetih, ali i savremeni trenutak, otvarajući prostor za poređenje nekadašnjih i današnjih društvenih vrijednosti.

Nakon izvođenja, glumac Vladimir Aleksić podijelio je sa slušaocima Radio Kotora utiske o reakcijama publike i gostovanjima širom regiona.

„Mi smo ovu predstavu igrali bukvalno u svim bivšim republikama nekadašnje Jugoslavije. Reakcije su, mogu da kažem, prilično slične svuda. Publika u Kotoru je pažljivo pratila predstavu i mislim da smo svi veoma zadovoljni. Evo, neposredno nakon završetka, mogu da kažem da je ovo bilo jedno dobro izvođenje i da smo zaista uživali na sceni“, kazao je Aleksić.

Govoreći o utiscima kotorske publike, istakao je da je jedan od osnovnih ciljeva predstave upravo emocija koju nosi sa sobom.

„Drago mi je kada čujem da smo popravili raspoloženje u sali. To i jeste jedan od ciljeva naših predstava – da ljude makar na trenutak odvedemo u neki drugi svijet, da izađu iz pozorišta srećniji i optimističniji. Ako smo to uspjeli, onda smo postigli ono što smo željeli“, rekao je Aleksić.

Na pitanje da li se reakcije razlikuju od grada do grada, kao i u odnosu na generacije koje su odrastale uz muziku Lepe Brene i one mlađe, Aleksić objašnjava da nijanse postoje, ali da je suština svuda slična.

„Zavisi od grada do grada. U manjim sredinama ljudi su možda malo stidljiviji, pa im treba vremena da se opuste i reaguju. U većim gradovima, gdje su sale veće i publika navikla na raznovrsne sadržaje, reakcije su ponekad otvorenije. Ipak, u suštini su emocije slične. Nekad publika nije burna tokom same predstave, ali se na kraju vidi da su ponijeli snažan utisak, što je nama jednako važno.“

Predstava se često doživljava kao jugonostalgična, ali Aleksić smatra da je njen domet širi.

„Možda su u nekim sredinama, recimo u Makedoniji, reakcije bile emotivnije, jer je osjećaj jugonostalgije izraženiji. Ipak, ja ovu predstavu ne bih nazvao isključivo jugonostalgičnom. Ona upoređuje dva vremena – jedno u kojem se živjelo sa idejom zajedništva i jednakosti i ovo današnje, koje je drugačije. Osamdesete jesu prikazane kao period jedinstva, ali predstava više govori o poređenju vrijednosti nego o samoj nostalgiji.“

Zanimljiv scenski element jeste i Aleksićevo pojavljivanje u neobičnom kostimu, uključujući i štikle, što je publika ispratila sa simpatijama.

„Iskreno, nije mi to bilo posebno zahtjevno. Štikle nisu pretjerano visoke, a predstava ne traje toliko dugo da bi predstavljalo problem. Vjerujem da bi bilo drugačije kada bih morao cijelu noć da hodam po gradu u njima, ali ovako na sceni, nije bilo komplikovano“, rekao je kroz osmijeh.

Nakon kotorskog izvođenja, ansambl nastavlja regionalnu turneju.

„Naredno gostovanje je 28. marta u Podgorici, u KIC-u ‘Budo Tomović’, tako da pozivamo sve koji nisu stigli da pogledaju predstavu u Kotoru da dođu u Podgoricu“, poručio je Aleksić.

Tekst i foto: Tamara Vuković