Kultura

U Riznici Srpske pravoslavne crkve Kotor, pri hramu Sv. Nikole, juče je priređena promocija zbirke poezije „Sanduče“, pjesnika Marka S. Markovića iz Gruže. 

Pored autora o knjizi su govorili publicista Đoko Račić, stihove je recitovala Marta Borović, a u ime domaćina prisutnu publiku pozdravio protojerej-stavrofor Milenko Jekić. 

U uvodnom slovu o zbirci pjesnika Markovića, inače ovogodišnjeg dobitnika visokog odlikovanja Srbije – “Sretenjskog državnog priznanja”, dodijeljenog mu za izuzetan doprinos očuvanju srpske tradicije, kulturnog identiteta i istorijskog pamćenja kroz književno stvaralaštvo , publicista Đoko Račić ističe da  “Sanduče” “predstavlja tihu, ali snažnu lirsku ispovijest o čovjeku, vremenu, događajima u njemu i uspomenama koje nas oblikuju”. 

“Sam naslov djela nosi duboku simboliku. Sanduče kao mjesto u kojem čuvamo ono najdragocenije - uspomene, osjećanja, podsjećanja, djelove prošlosti koji, iako skriveni, nikad ne gube svoju vrijednost.

Upravo tako i pjesnik pristupa svojoj poeziji kao otvaranju jednog unutrašnjeg njegovoga iskustva i prostora ispunjenog slikama života. Kroz pjesme ove zbirke provlače se motivi djetinstva, porodice, zavičaja i ratova koji su kao neumitni pratilac našega naroda kroz vrijeme za svagda obilježili zavičajne pjesnikove prostore. Pjesnik se vraća u prošlost, ne da bi u njoj ostao, već da bi na taj način iskustveno bolje razumio sadašnjost i za budućnost se na vrijeme spremio. Lirsko Markovićevo Sanduče i u njemu djedove oporuke i amaneti da je imanje svetinja koja se ne prodaje.

Probudili su njegovi stihovi i naš opjevani srpski inat i u nama, njegovim čitaocima, da onom bjelosvjetskom kupcu kojeg je pjesnik, srpski ironično i podrugljivo opisuje kao “nešto belo, zrikavo i pegavo, vala ne liči na čoveka onako žut”. Zajedno sjedinjeni u inatu, kažemo združeni sa našim pjesnikom Markom Markovićem iz Gruže ispod Gledićke planine da nam kuće i djedovine nijesu na prodaju”, kazao je Račić. 

Pjesnik Marko S. Marković, rođen je 26. januara 1986. godine u Kragujevcu. Njegova književnost, po mnogim mišljenjima, nije samo umjetnost već misija. Stihovima vraća dostojanstvo srpskom selu, ognjištu i amanetu predaka, dok zbirka poezije „Sanduče“ opominje da se ne zaboravlja i ne rasprodaje djedovina. Kaže da mu je velika čast što zbirku predstavlja u Kotoru. 

“Hvala vam što ste došli da se upoznamo, da čujete moju poeziju. Hvala organizatorima, hvala gospodinu Đoku Račiću koji je na izvaredan način dao opis mog stvaralaštva”, kazao je na početku pjesnik, zahavalivši se  prijatelju Zdravku Kasalici na velikom uloženom trudu u promociji “Sandučeta” u Crnoj Gori. 

Govoreći o inspiraciji za pjesmu, po kojoj i zbirka “Sanduče” nosi ime, pričao je o “bliskom rođaku iz susjednog sela, koji inače živi u gradu, a htio je da proda svoju kuću”. “Inače, ta njegova kuća je jedna od najčuvenijih i najstarijih u tom selu i prije nego što je pozvao kupca, pozvao je mene, pošto zna da ja volim starine, da volim antikvitete, rekao mi je “uđi u kuću i uzmi ako ti nešto treba, pošto ćemo svakako prodati”. Ja sam onda ušao i pronašao sam to sanduče u kojem je čitao gospodin Đoko ovdje večeras i, kada sam ga otvorio, ostalo sam onako zatečen. U njemu je bilo sve ono najvrednije, od ordenja za hrabrost što može naš vojnik da dobije u Balkanskim ili u Prvom svjetskom ratu, bila su ta vojnička pisma… Bila su  u jednoj kutiji od imalina, od fiksa kako piše, bila je tu zemlja sa Soluna, bili su geleri, bila je fotografija sahrane na Solunskom frontu, gdje je nekadašnji domaćin te kuće, sahranio tamo svoga rođenog brata. Tako da sam ja odmah pozvao tog rođaka i zamolio ga da dođe. Rekao sam mu da sam nešto pronašao u kući. On je, znajući da je stara i da je bila nekada kneževska kuća, dojurio iz Gornjeg Milanovca za 20 min. Kada sam mu objasnio šta je sve to i koliko je to vrijedno, hvala Bogu dozvao se pameti, kuću nije prodao, sve je to sačuvao, uramio, zastaklio i sada čuva sa velikom pažnjom i poštovanjem. Ja sam gotovo istog trena, dok je on sve to razgledao, sjeo na prag i napisao tu pjesmu onako u dahu”, priča Marković.

 Ističe da je ponosan time što je sa sela jer je “selo jedno jako izvorište svega plemenitog, svega snažnog i svega što ovaj narod može da preporodi”. “I zato sa onako čvrstim stavom mogu da kažem da bi zaista trebao da se uvede jedan čas na selu, ne čak ni čas, nego seminar od par mjeseci, za svu djecu koja žive u gradu jer rijedak je danas čovjek u srpskom rodu, koji nema na selu bar neku svoju kuću, pa ako nema ni kuću, ima to pradjedovsko groblje koje treba očistiti. 

Marko S. Marković autor je zbirki „Zlatovez“ i „Grušanska brojanica“, kao i istorijsko-avanturističkog romana „Devojačka kletva“. Radi na još nekoliko romana. 

Živi i stvara u Ljuljacima u Gruži, gdje radi i na monografiji svog sela. 

Zbirka “Sanduče” podstakla je mnoge da odustanu od prodaje svojih vjekovnih ognjišta. 

Predrag Nikolić