Kultura

Predstava „Pizza s Krešom“ sinoć je izvedena pred punom salom Kulturnog centra „Nikola Đurković“, koja je kotorskoj publici donijela jedno drugačije pozorišno iskustvo, duhovitu, ali istovremeno duboko misaonu priču o čovjeku, smislu života i savremenom svijetu preplavljenom površnošću.

Ovaj komad, u kojem igraju Krešimir Mišak, Robert Kurbaša i Nika Levak, inspirisan je kultnim filmom „Moja večera s Andreom“, a radnja se odvija u maloj pizzeriji gdje dvojica intelektualaca vode razgovor koji preispituje nauku, moral, vjeru, ljubav i suštinu postojanja.

Publika je, kako su i sami glumci primijetili, reagovala emotivno, iskreno i s razumijevanjem.

„Nisam nikada ranije bila u Crnoj Gori, ali mi se čini da ste vi ljudi po temperamentu baš ono što meni odgovara, topli, drčni, srčani. Mislim da su večeras svi osjetili ono što je bit i suština ove predstave, možda se čak i pronašli u njoj. Ako uspijemo maknuti ego, svako od nas može se prepoznati u ovoj priči, jer svi pomalo lutamo, a zaboravili smo na istinske životne vrijednosti“, poručila je glumica Nika Levak.

Predstava se izvodi već tri godine i, kako kaže ekipa, svaka izvedba donosi nešto novo.

„Ovo mi je jedino kazališno iskustvo, ali nijedna izvedba nije ista. Nekad čovjek zapne, nekad sve ide glatko, a večeras je baš bilo tako, sve je teklo prirodno“, rekao je Krešimir Mišak.

Njegov kolega Robert Kurbaša istakao je da se ova predstava tiče svih nas.

„Ova predstava nudi odgovore na pitanja koja sve nas tište i, htjeli to priznati ili ne, određuju našu sudbinu“, objašnjava Kurbaša.

Govoreći o savremenom pozorištu i njegovoj ulozi danas, Mišak naglašava da nije zastarjelo, već naprotiv, njegova vrijednost raste.

„U doba umjetne inteligencije i virtuelne stvarnosti, analogne stvari ponovo dobijaju na značaju. Ljudi sve više žude za onim što je živo, stvarno, što diše pred njima. I mislim da će teatar upravo zato uvijek opstati, on je bio prvo i biće posljednje utočište čovjekove duše“, optimistično zaključuje Mišak.

Kurbaša je dodao da je pozorištu potrebna „renesansa“, povratak čovjeku, priči i glumcu.

„Treba se vratiti suštini, jer publika je ta koja je najvažnija u tom kazališnom trokutu. Bez iskrene emocije i ljudske priče, teatar gubi smisao“, zaključio je Kurbaša.

Na pitanje o glavnoj poruci predstave, Mišak je kroz smijeh rekao:

„Ja obično ljudima kažem, nemam nikakvu poruku, radite što god hoćete. Ali, ako baš moram, onda je to - živite iz svog entuzijazma i radite ono što vas pokreće. Ako je biti nogometaš vaša želja, bolje biti propali nogometaš nego propali ekonomista, jer barem znate da ste pokušali.''

Glumci su poručili da će se rado ponovo vratiti Kotoru, zahvalni na prijemu i emociji publike. Istakli su vjeru u opstanak ,,glume na daskama’’ i njenu moć da inspiriše nove generacije gledalaca, jer, kako je o pozorištu zaključio Krešimir Mišak:

„Renesansa je zadnja šansa!“

Mihaela Moškov