Kultura

Ostvariti se na profesionalnom i privatnom polju jeste balans koji osvjetljava velike puteve i bez oboje jako je teško biti sretan, smatra sopranistkinja Petra Radulović.

Naša sugrađanka, Petra Radulović, stalni i veoma uspješni angažman ima u Državnoj operi u Hanoveru (Staatsoper Hannover), centru njemačke pokrajine Donja Saksonija i juče je bila gošća emisije “Ljetnje priče”. Prenosimo segment iz razgovora:

U januaru 2020. kada ste gostovali u Radio Kotoru bili ste studentkinja II godine Univerziteta za muziku i scenske umjetnosti u Beču. Sada ostvarujete uloge  kao članica poznatog operskog studija u Hanoveru. 

„Staatsoper Hannover  je moja kuća već godinu. U prošloj sezoni sam odigrala čak 10 uloga, tačnije 61 predstavu, 61 igranje. Repertoar je bio raznolik. Igrala sam od Mocarta u Le nozze di Figaro (Figarova ženidba), do dvije moderne veoma zahtjevne opere u kojim sam imala glavnu sopransku ulogu. Takođe, “uskočila” sam u mjuzikl Svini Tod, gdje sam igrala glavnu ulogu na velikoj sceni, a zatim je bilo i Verdija. U Rigoletu sam igrala kontesu Ceprano. Dvije velike premijere su bile Le nozze di Figaro i Vampir (Der Vampyr). U romantičnoj operi Vampir, uz veliki orkestar, igrala sam Jante (Janthe). Takođe sam igrala Fraskitu iz opere Karmen (Bize). To je bila jedna duga i teška sezona i sada me čeka još jedna duža i teža i radujem joj se”. 

Učestvovali ste i na Verbier festivalu u Švjcarskoj ovog ljeta i na festivalskoj akademiji gdje ste nastupili na nekoliko koncerata. 

“Verbier festival je definitivno nešto posebno i nešto što bi svaki klasičan muzičar želio da iskusi. Imala sam priliku da tri nedjelje provedem na Alpima i radim sa najvećim živim muzičarima i pjevačima. Imali smo dva koncerta, spremali mnogo arija sa velikim umjetnicima, kao što su Barbara Fritoli, Tomas Henson… Radili smo sa „koučima“ iz Metropoliten opere, sa Rojal akademije London… Bilo je 15 fenomenalnih profesora sa kojima smo sarađivali i na kraju spremili operu „Ivica i Marica“, na njemačkom i izlagali je na zatvaranju festivala u velikoj sali Festivala Verbier, sa ogromnim orkestrom mladih profesionalaca do 18 godina, što me je istinski fasciniralo jer nije bilo greške i nije se moglo primjetiti da su to djeca. Svakome bih preporučila da u životu makar jednom pogleda “onlajn” prenos sa Verbier festivala”. 

Dobitnica ste nekoliko nagrada na takmičenjima, a nastupali ste  u prestižnim koncertnim dvoranama uključujući Schönbrunn, Palace Theatre i bečka Altes Rathaus. Kakvi su utisci sa ovih nastupa? 

“Dugo sam na sceni, čak od svoje šeste godine, kada sam napravila prve korake kao glumica da tako kažem. Međutim, definitivno posebno mjesto u mom srcu imaju Beč i bečke dvorane. Kada čovjek stoji na sceni u Šenbrun (Schönbrunn) dvorcu, ili bilo kojoj drugoj Sali bečkoj, prosto se osjeća ta težina i energija koju su tu ostavili umjetnici koji su prije nas tu nastupali, tako da svoje prve korake u Evropi sam napravila baš u Šenbrunu, taeatru malom, predivnom, tradicionalnom, gdje sam pjevala svoje prve koncerte u Beču. Pjevala sam i u Ravelovoj operi…Definitivno mi je puno srce kad god sada tamo prođem I kad vidim da neki novi mladi ljudi kroče na tu scenu jer je to zaista nešto posebno”. 

Kod profesorke Ane Mihaljević bili ste sedam godina učeći klavir, solo pjevanje ste učili kod prof Aleksandre Dobriše Magud, zatim odlazite u SAD kod profesorke Gast, pa se vraćate u Kotor. Odlazite zatim u Beograd gdje učite njemački jezik koji vam je bio neophodan kasnije za Beč i sada za Njemačku. Koliko ste pritisnuti svakodnevnim obavezama uspjevali da živite život svojih vršnjaka i koliko je teško možda naći neke zajedničke teme o kojim bi razgovarali? 

“Zanimljivo pitanje. Ja uvijek na ovako neko pitanje koje gotovo svakodnevno dobijem kada kažem koliko imam godina, kažem jednu anegdotu. Kada je bio sastanak na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu i pričale su se neke ozbiljne teme. Ja sam tu već radila kao organizator glavnog programa i neko je rekao neku šalu, kao nemojte tako da pričate ispred Petre ona nije punoljetna. Ja nisam bila punoljetna, a moj profesor i dobar prijatelj Petar Pejaković je tada rekao: “ona se rodila punoljetna”. I tako su me gledali i moji roditelji oduvijek. Nikad nisam u suštini ni bila dijete i kada sam bila mala, kažu, bila sam strašno ozbiljna, nikad nisam htjela da se igram sa igračkama i uvijek sam htjela da sjedim sa odraslima da nešto “parlam”, postavljam pitanja. Otišla sam od kuće sa 16 godina…. Već sedam godina sam sama na ovom svom putu i naravno imam podršku iz daljine, ali sam sama. Promijenila sam već šest zemalja, mislim. Živjela sam u Bostonu, Minesoti, Crnoj Gori, Srbiji, Beču i sada u Njemačkoj u Hanoveru…. Mislim da ne bih stigla ovako daleko da to nije bilo baš tako kako jeste i naravno da ne uspijevam da živim život svojih vršnjaka, ali isto tako ni oni moj… Uvijek mogu naći zajedničke teme jer mi je takav posao. Ja pronalazim zajedniče teme sa svakim svojim karakterom. Igram i dječake i djevojčice i ozbiljne žene i udovice i robote i sa svakim pronađem zajedničku temu, a tako i sa svojim vršnjacima sa kojima se vrlo rado sretnem kada dođem u svoj rodni grad”.      

Foto: artistainternational.com

 Predrag Nikolić