Kultura

Juče emitovana emisija ciklusa "Ljetnje priče", na talasima Radio Kotora, bila je prekrasna priča o grnčarstvu. U neobičnom ambijentu, u "Ateljeu starih zanata" u Dobroti, naš domaćin i ujedno gost emisije bio je umjetnik Petar Martinović. Porodica Martinović se godinama bavi starim grnčarskim zanatom, izradom unikatnih suvenira i upotrebnom keramikom i jedna je od rijetkih koja na ovim prostorima njeguje ovaj drevni zanat.

“Atelje starih zanata”  osnovali su Petar i njegova supruga Eva 2003.godine i dokazali se kao dobar i uigrani dvojac.

“Ja sam više zadužen stvaralačkim radom, dok Eva pedantno vodi poslove knjigovodstva, finansija i organizacije. Jednako je uspješna i u kreativnim grnčarskim poslovima i u kontaktu sa ljudima”, iskren je Petar.

Nešto se čudesno krije u procesu kreiranja, u putovanju od ideje do predmeta, kada se od amorfnog komada gline, spretnošću ruku, stvori nešto novo:  šoljica, vaza, tanjir, zdjela, suvenir. Osim vještine i materijala koji se oblikuje, mnogo toga “neopipljivog” još treba unijeti u stvaralački proces. Tu je beskrajno strpljenje, upornost, suočavanje s pokušajima i pogreškama, ljubav prema stvaranju… Martinović, ipak ističe samu potrebu za stvaranjem.

Majstorske početke, osnove jednog od najstarijih zanata  započeo je  i stekao u Beogradu, na kursu grnčarstva. Zainteresovanost se pretvorila  u ljubav  i konačni profesionalni izbor.

Divni keramički predmeti nastaju kao finalni proizvod, međutim tome prethodi dug proces izrade. Kako Martinović kaže “zavisno od toga što se radi, skulptura koja nastaje iz duboke unutrašnje pobude za stvaranjem ili suvenir koji se izrađuje iz praktičnih, egzistencijalnih razloga, zavisi koliko će biti  uživanje i nadahnuće u samom procesu izrade.”

Veliki ljubitelj i poklonik japanske kulture, Martinović uživa u savršenoj nesavršenosti, nalazeći ljepotu u različitosti i originalnoj formi.

Želio nam je približiti specifičnost njegovog rada:

“Ja radim tehnikom kamenine. To je glina, koja se peče na visokoj temperaturi od  1250 stepeni. Za razliku od terakote gdje se peče između 950- 1050 stepeni, ovdje se glina interuje na toj viskoj temperaturi i ne propušta vodu. Radim na točku upotrebne predmete, ali i skulpture. Postoje tehnike kojima točak nije neophodan, ali bez peći se ne može.”

Dok razgovaramo, Petar se kreće po radionici, glina mu je neprestano u rukama, pokazuje upravo predmet koji je u toku oblikovanja i sušenja napukao, pa je umjesto nesuđene ribe suvenira, nastala lijepa šolja.

Proces izrade je neizvjestan, pa se ponekad započne sa jednom zamisli, a završi  sa predmetom koji je daleko od inicijalne ideje. Ono što je lijepo, ništa nije izgubljeno, uvijek se može prenamjeniti i iskoristiti.

“Najbolje se osjećam u svom ateljeu. Obrada gline ima ljekoviti, meditativni i smirujući učinak ”, naglašava Martinović.

Vjerujemo, jer samo u par trenutaka dok smo pokušavali da se okušamo u grnčarstvu osjetili smo želju da nastavimo sa radom, novim i novim okretajima točka. Razlog tome, vjerovatno je, u  praosjećaju za dodir i bliskosti sa zemljom, vodom i prirodom.

Ovih dana, Martinović je  angažovan u okviru atraktivnog sadržaja “Luštica bay”  gdje organizuje radionice grnčarastva, kao i u dekorisanju  hotel - ostrva "Mamula Island“.

Na polici su skulpture koje će se naći na skoro planiranoj izložbi. Tajna uspjeha je  u vremenu, temperaturi, načinu sušenja, malo snage, puno vještine i  prakse, ali i još u mnogo toga što se ne može opisati. Slutimo da se ponešto čuva i kao majstorska tajna.

Bezbroj je napravljenih predmeta stvoreno vještim rukama Martinovića. Međutim, najveća želja mu je da napravi peć na drva .

“To mi je životni san. To su peći koje traju jako dugo i zahtjevaju prostor koji nije u urbanoj sredini. Takva peć se ne pali često pošto je velika, ali keramičke  stvari napravljene u njoj su najkvalitetnije i najcjenjenije. Po mom saznanju, na Balkanu postoje dvije. Dolaze ljudi iz cijeloga svijeta samo da bi učestvovali u proceduri paljenja peći  Bilo bi lijepo kada bih uspio napraviti, jer bi to bila jedna tačka gdje bi se okupljali keramičari iz cijeloga svijeta”, objašnjava Petar Martinović.

Polusatnom razgovoru  došao je kraj, ali atelje nismo odmah napustili. Željeli smo da se uvjerimo koliko je početniku potrebno da savlada osnove oblikovanja gline. Provjereno, nije lagano, treba “uhvatiti ruku”, ali  tu je i osjećaj ljepote stvaranja, jer čovjek jeste stvoren da ostavlja trag u vremenu.

Tekst i foto: Nataša Jotić