Kultura

Veče etno filmova “Običaji svijeta” u organizaciji Društva prijatelja Risna nedavno je održano na lokalitetu Rimskih mozaika u Risnu, a idejni tvorac programa je proslavljeni režiser dokumentarnih filmova Vladimir Perović koji je bio gost naše emisije “Katareo”. On je, između ostalog, govorio o dokumentarizmu, te o budućem festivalu etno filma koji će biti održan u septembru sljedeće godine na području Boke Kotorske.

Koja je bila namjera organizacije večeri etno filmova i koji program je prikazan?

U ono vrijeme kad utihne ljetnja sezona, kada turisti odu, kada se umorimo od politike i sličnih stvari, namjera je da se posvetimo sebi i svijetu. Da organizujemo festival koji nije namijenjen turistima i turizmu, nego domaćima-Rišnjanima, Bokeljima, svima iz Crne Gore. S obzirom na to da u regionu ima festivala dokumentarnog filma, mišljenja sam da bi jedan festival etnološkog i antropološkog filma bio zanimljiv za Risan i Boku. Danas je oblast vizuelna antropologija veoma razvijena. Organizovaćemo društvo u Risnu koje će se upravo baviti budućim festivalom.
Što se tiče samog programa koji je prikazan, trudio sam se da napravim tizer. To je materijal i program koji, osim publike, treba da podstakne i potencijalne sponzore koji bi se priključili organizaciji ovog događaja.
Iz svoje lične arhive odabrao sam program “Običaji svijeta”.
Ma koliko se mi kretali širom i šarom svijeta, ljudsko je svuda isto, samo obuva i oblači lokalnu boju. I naravno pridodaju mu se još neke stvari koje niti je želio, niti je mogao da želi, poput religije i nacije, ali ono elementarno, ljudsko ostaje isto.
Uvjerio sam se, gledajući mnogo filmova te vrste, da se neki običaji ponavljaju u najrazličitijim djelovima svijeta.
Recimo, tradicija željenja i iščekivanja muškog potomka i odbacivanje ženskog poroda nakon drugog ženskog djeteta, postoji u još nekim djelovima svijeta. U jednom dijelu Irana, kao i kod nas, daju trećem djetetu ime Stanojka ili Stanislava, da stane ženski porod.
U Iranu postoji izraz kalabas. Kalabas upravo to znači-žensko stop.
Onda periodi u kojima se smjenjuju zimsko i proljećno vrijeme kada treba odagnati hladnoću koja je neprijatelj života itd. Rituali i razne maškare-sve je to toliko slično.
U ovaj set filmova sam za početak, kao prvi, uvrstio film koji se bavi običajem podizanja Mađa u Perastu, svakog 1. maja, u znak dolaska proljeća i bujanja života.
Naravno, na paganski običaj uvijek se nakalemi i crkva. Znamo da su i katolička i pravoslavna crkva u svoje ceremonije ugrađivale te stare rituale.
U jednom malom, italijanskom mjestu ne donosi se malo drvo i kiti ,kao što mi to radimo u Perastu (naše mogućnosti su takve), nego se u šumi bira najviše drvo između 35 i 40 metara. Postoji cijeli proces dovlačenja drveta sa zapregama, zatim iskopavanja dviju rupa na trgu, da bi se postavilo i dalje ceremonije, a sve u slavu plodnosti i obnavljanja života.
Zatim, birao sam filmove sa raznih strana svijeta: iz Nepala, Japana, Italije, Perua u Južnoj Americi, Njemačke i Južne Afrike.
Osjetili smo duh i raznolikost svijeta, ali smo osjetili da kao što mi uživamo u nekim ritualima, čak i kada ih ne razumijemo i ne prihvatamo religiozni dio u njima, tako i u dalekom svijetu ljudi na isti način doživljavaju to uzbuđenje kad se združe, kad se okupe, kad prosto nešto slave.

Drugi dio istoimenog programa biće realizovan u maju sljedeće godine kada će biti predstavljen set filmova na temu tradicionalne muzike i instrumenata iz raznih krajeva svijeta pod nazivom “Muzika svijeta”. A pomenute filmske večeri su uvod u Festival etno filma koji, prema najavama, staruje u septembru 2022. godine. Interesantne su i lokacije koje najavljujete za projekciju budućeg festivala.

Imam utisak da se stekao dobar momenat, trenutak sprege silnica u kojima možemo i hoćemo. Okupilo se dovoljno ljudi dobre volje, energije, znanja, da pokrenemo ovaj festival. Nećemo ga držati samo za sebe.
Postoje mjesta gdje neki ljudi ili neće čuti za ovo što mi pravimo ili neće imati volje da se pokrenu da dolaze ili pak iz drugih razloga ne bi prisustvovali, a i njih zanimaju te stvari. Ideja je da se pravi nešto što je eho festivala, dakle, ne čitav program, nego po jedan odabrani dio programa, kako bi putovao po okolnim mjestima.
Za početak, festival bi trebao da traje tri dana. Dakle, jedan dio programa od tri dana može da putuje i bude prikazan u nekim mjestima koja su potencijalno dobra za to ili su se već dokazala.
Pogledajte recimo, staru Napoleonovu tvrđavu na Trojici. Tamo je sposobni organizator Gojko Kustudić već pravio razne ozbiljne kulturne programe, kojima sam više puta prisustvovao. Oni su oplemenili prostor koji može primiti šezdeset do sedamdeset ljudi.
Na Prčanju i u Stolivu postoje organizatori koji su se pokazali u organizaciji drugih događaja i sa kojima ćemo lako dogovoriti da se ovaj program i kod njih ponovi. U Gornjem Morinju ima prekrasan prostor. Postoji ideja da se nešto organizuje i na Crkvicama, možda na Dragalju, pa čak i do Vilusa. I naravno, osluškivaćemo i reakcije publike.
Ideja je da predstavimo svijet našim ljudima, našem prostoru, a da u određenom trenutku počnemo dovoditi i goste. Da na taj način povezujemo svijet i nas. Tako će i priče o nama, o ovom prostoru koji sa kulturom živi, ja bih rekao, par milenijuma ići u veliki bijeli svijet.

Vaš film “Mir naše Gospe”, rađen u produkciji Centra za kulturu Tivat, a uz podršku Opštine Kotor, osvojio je brojne nagrade i priznanja u regionu. U jednom od obrazloženja nagrada od stručnog žirija kaže se, da ste u filmu uspjeli da poetskom snagom prikažete fascinantni kontrast između mjesta i vremena svetosti, na jednoj, i (manje-više svjesnog) života koji svakodnevno prolazi kroz njega, na drugoj strani.
Podsjetićemo da je pored Makedonije nagrada stigla i iz Italije.
Najprije nam recite, kako je zapravo nastao film? Šta Vas je posebno motivisalo da snimite radnju u mjestu mira i spokoja?
A onda i koliko su nagrade afirmacija rada jednog umjetnika-stvaraoca, šta za vas predstavljaju?

Nagrade me, naravno, raduju. Nakon dvije koje ste pomenuli, stigla je još jedna iz Italije na Mediteraneo video festivalu- nagrada za najbolji kratki film. Takođe, film ima već dosta ugovorenih gostovanja po festivalima.
Ja sam Rišnjanin. Tu sam proveo godine života, a u kasnijoj fazi ljeta. I naravno, više puta godišnje dolazim iz Beograda gdje dominantno živim. Jedno od mjesta, koja sa nekakvom čudnom i čudesnom pažnjom posmatram sa bilo kog mjesta u Risnu, jeste i ostrvce Gospe od škrpjela ispred Perasta. Pošto se, gledano iz Risna, ono nalazi na poziciji tačno prema Verigama, s jedne strane je brdo Vrmac, a sa druge kostanjičko brdo Sveti Jeremije. Kako je to pravac Istok-Zapad, kad Sunce izjutra izlazi, onda je sjenka na dijelu Vrmca prema Lepetanima i Opatovu, a crkva i ostrvce su osvijetljeni. To izgleda izuzetno, planina pozadi, a crkva u punom sjaju.
Ta slika se ponavlja i naveče. Kako sunce zapada u uvalu iznad Morinja, ono naravno ima za prepreku kostanjičko brdo Svetog Jeremiju i njegova sjenka pada opet na onaj dio Vrmca i ponovo stvara istu sliku. Dakle, ponovo je crkva u punoj svjetlosti, a brdo iza nje u potpunoj tami.
Posmatrao sam i nešto što je fenomen novijeg doba-turizam i njegovu divlju podvrstu overturizam. Dakle, kada novac preuzme primat, onda se ljudska mjera gubi. I posmatrao sam kako na ostrvo koje je tradicionalno svetilište i koje je jedno od najznačajnijih kulturnih mjesta u Crnoj Gori, tokom ljetnjeg perioda krene prava opsada. To su brodovi, brodići, jahte, kruzeri, skuteri, jedrilice, šta sve ne dolazi do njega i oko njega. Tu je i veliki broj turista. Dobar dio njih nije došao da vidi, došao je da napravi par selfija, pokaže da je još jedno mjesto osvojeno. I na tome se sve završava.
Mjesto koje je značajno duhovno pohodilište za mnoge, bez obzira na to pripadaju li religiji ili ne, na neki način biva ugroženo, barem u mojim očima. Ostrvce, crkvu i Gospu pretvorio sam u protagoniste ovog filma. Oni su, u stvari, trpioci radnje. Oni trpe tu navalu, pri kojoj ljudi gledaju u prazno, ne vide i malo šta saznaju o mjestu kroz par riječi vodiča koje slušaju ili ne slušaju.
I onda se rađala ideja o opsadi ostrvceta, crkve, o njenoj ugroženosti. Otuda i naziv filma “Mir naše Gospe”.
Prvobitni naziv bio je “Naša presveta Gospa od turizma”.
Ja imam otpor prema svemu što je over, što će reći prekomjerno. I onda sam pomislio da i u ovoj oblasti, u turizmu, ma koliko išli na važno duhovno, kulturno mjesto, ipak treba naći mjeru. Poznato mi je da je Dubrovnik ograničio broj kruzera koji u jednom danu mogu da pristupe na 3 hiljade ljudi. Toliko može da istrpi taj prostor. Gospa, bojim se, trpi desetostruko veće udare i bez obzira na turistički prihod, prosto mislim da vrijedi razmisliti o mjeri. Dobrodošli turisti, dobrodošli ljudi iz čitavog svijeta, samo da nađemo neku mjeru, da ne ugrožavamo ni Gospu, ni čitav zaliv.

Opština Kotor je raspisala Konkurs za podršku kulturnim djelatnostima. Dobio sam spredstva koja su činila polovinu ukupnih sredstava za snimanje filma, a ostatak je dao Centar za kulturu Tivat.

U svojoj karijeri dobio sam veliki broj nagrada. Ne pravim spektakl od toga. Sama činjenica da neki novi i novi žiri prepoznaje moju misao, intenciju, kreativne silnice ugrađene u to što radim i nagrađuju, kazuje mi da treba tako nastaviti.

Šta mislite, koliko je crnogorska publika zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza, za dokumentarizam uopšte?

Dokumentarizam podrazumjeva životnu istinu, vjerodostojnost, dakle, slikanje života kakav jeste. Ali kada bi se samo to radilo, onda bismo mogli koristiti i slike sa nadzornih kamera i kamera bi mogla sama da odradi posao. Dokumentarizam, posebno kreativni dokumentarizam, podrazumjeva da sve što se u svijetu stvarnosti dešava bude propušteno kroz oko, dušu, senzibilitet, prizmu autora. Dakle da, kako se to popularno kaže, film donese još nešto, ali ne i poruku direktno prenesenu ili riječju kazanu, nego nešto u čemu će gledalac prepoznati dio nekih svojih istina i izvesti svoje zaključke.
Ja sam ubijeđen da je crnogorska publika apsolutno zainteresovana za ovu vrstu filmskog izraza. Dok smo držali dokumentarni dio hercegnovskog festivala, taj mali trg na kome smo prikazivali filmove bio je prepun. Ljudi su dolazili pola sata i sat prije projekcije da bi zauzeli mjesto. Underhill festival u Podgorici sa uspjehom donosi filmove i autore iz bijelog svijeta itd. Žao mi je što je barski televizijski festival ugašen. I za njega je bilo interesovanja.
U nekoliko navrata organizovane su moje večeri u raznim mjestima Boke.
Na Rimskim mozaicima organizovali smo veče filmova drugih autora “Običaji svijeta”. Prostor Rimskih mozaika, inače jako zgodan za kulturne manifestacije, bio je prepun. I mnoge druge stvari govore mi da postoji interesovanje i da će ga biti za dokumentarizam uopšte.
Mislim da je dokumentarni prostor strašan izazov i za naše mlađe autore. Ima nekoliko njih koji kreću sa fantastičnim idejama, entuzijazmom. U procesu proizvodnje su tri ili četiri filma od kojih očekujem puno, sve sa prostora Crne Gore.
Sve to mi govori da našoj publici treba ponuditi filmove koji donose slike iz svijeta kod nas, ali naravno s druge strane i podsticati naše autore da razmatraju našu stvarnost, naše biće, naš etos i da prosto specifikum svega onoga što jesmo mi ovdje, ma kako se u ovo prokleto vrijeme osjećali ili izjašnjavali, zaslužuje da bude posmatrano od strane velikog bijelog svijeta.

Drugi dio razgovora sa rediteljem Vladimirom Perovićem poslušajte u emisiji “Katareo”, u utorak, 2. oktobra, od 17 sati i 15 minuta.
Perović se prisjeća trilogije “Koraci”, priča o nevidljivosti i neprisutnosti autora, istraživanju, pripremi i realizaciji dokumentarnog filma, saradnji sa Centrom za kulturu Tivat i novom filmu “Ova dobra zemlja” čija premijera se, prema Perovićevim riječima, očekuje 2023. godine.
Emisiju “Katareo” uređuje i vodi Irena Mačić.