Kultura

Autorka teksta: Sanja Čavor

Foto: Radio Kotor /B.M.

Unutrašnja drama čovjeka, pitanje savjesti i posljedice izbora bili su okosnica filmske priče „Krava“, kratkometražnog igranog filma hrvatskog reditelja, scenariste i dramskog pisca Pava Marinkovića, nastalog prema istoimenoj priči don Branka Sbutege iz knjige „Kurosavin nemir svijeta“.

Priča smještena u period ratnih devedesetih govori o čovjeku koji se u okolnostima nasilja i poremećenih vrijednosti suočava sa sopstvenim postupcima i granicama vlastite savjesti.

Film je početkom mjeseca predstavljen crnogorskoj publici u okviru Međunarodnog festivala KotorArt, na večeri posvećenoj jednom od osnivača Festivala, don Branku Sbutegi.

Tim povodom, Marinković je za emisiju „Nedjeljni razgovor“ Radio Kotora govorio o nastanku filma, izazovima adaptacije Sbutegine proze i pitanjima koja otvara ova kratka, ali snažna priča.

„Kada sam pročitao priču Krava, rekao sam da to treba biti film. Privuklo me to što je don Branko iz jedne male, jednostavne situacije uspio da napravi priču o čovjeku i njegovoj duši. Što sam više razmišljao o tome, sve više sam osjećao da ova storija ima filmski potencijal“, kazao je Marinković.

Filmska adaptacija Sbutegine priče zahtijevala je od reditelja da pronađe način da njenu duboku moralnu dimenziju izrazi kroz filmski jezik.

„Don Branko je pisao iz tuge, iz razočaranja u čovjeka i iz potrebe da govori o onome što se dešava u ljudskoj duši. Nije me zanimalo samo ratno vrijeme, već ono što rat radi čovjeku i kako on reaguje kada se nađe pred moralnim izborom. To je ono što ovu priču još uvijek čini živom“, naveo je Marinković.

Kako ističe, jedan od najvećih izazova bio je upravo prikazati ono što je nevidljivo, a to je unutrašnji sukob čovjeka i njegovu savjest.

„Dolazim iz svijeta pisanja i kod mene se mnogo toga izražava kroz dijalog. Ovdje sam imao čovjeka i životinju, tišinu i slike, i morao sam pronaći način da ono nevidljivo postane vidljivo. Morao sam filmskim sredstvima da ogolim  savjest“, kazao je on.

Posebnu “ulogu” u filmu ima motiv ogledala, koji postaje vizuelna metafora unutrašnjeg suočavanja glavnog junaka.

„Savjest je teško prikazati, jer ona nije nešto što možemo da vidimo. Zato sam tražio slike koje mogu govoriti umjesto riječi. Ogledalo mi je bilo važno, jer govori o čovjeku koji se u jednom trenutku mora pogledati i suočiti sa sobom“, objasnio je naš sagovornik.

Pozitivno ga je, napominje, iznenadila podrška koju je film dobio u Crnoj Gori, posebno imajući u vidu složenost tema koje priča otvara.

„Nisam očekivao da ćemo dobiti sredstva za ovaj film. Znao sam da don Branko ima ugled, ali nisam bio siguran kako će priča biti prihvaćena, budući da govori o nekim teškim trenucima iz naše prošlosti. Zato mi je bilo posebno drago što je Crna Gora prepoznala vrijednost tog projekta“, rekao je Marinković.

Trajanje filma nije bilo ograničenje, već dio njegovog umjetničkog koncepta. Forma od osamnaest minuta omogućila je da priča ostane koncentrisana na ono što je za njega bilo najvažnije, a to je unutrašnji preobražaj čovjeka.

„Neke priče ne traže da budu duge. Ova je imala svoju mjeru i osjećao sam da joj ne treba više prostora. Najveći izazov bio je da u tih osamnaest minuta napravim unutrašnju transformaciju čovjeka i da gledalac/teljka osjeti ono što se zaista događa u njemu“, objašnjava Marinković.

Dodaje da ga i dalje najviše inspirišu priče o ljudima koji nisu idealizovani, o onima koji se nalaze između slabosti, izbora i pokušaja da sačuvaju dostojanstvo.

„Volim ljude koji nisu pobjednici, već one koji se bore sa sobom. Ne zanimaju me ni heroji, niti zlikovci, već obični ljudi koji imaju svoje strahove i moralne dileme. Mislim da upravo kroz takve likove možemo najviše razumjeti svijet u kojem živimo“, smatra on.

Takav pristup, kako ističe, prati ga kroz čitavu filmografiju.

„U svakom mom liku postoji nešto od mene, ali i nešto od ljudi koje poznajem. Interesuje me, zašto neko napravi određeni izbor, što ga dovede do toga i kako živi sa posljedicama tog izbora“, iskren je naš gost.

Otkriva da trenutno radi na scenariju o bokseru afričkog porijekla koji je tokom Drugog svjetskog rata bio, kako navodi, dio ustaške boksačke reprezentacije. U fokusu su teme pripadnosti, dostojanstva i granica koje čovjek prelazi pod pritiskom okolnosti.

„Zanima me koliko je teško prilagoditi se, ali i sačuvati sebe kada imate osjećaj da ne pripadate. To su teme koje su mi bliske“, dodaje Marinković.

Pored tog projekta radi i na televizijskim formatima, ali ističe da se uvijek vraća pričama koje ga lično pokreću.

„Uvijek imam više stvari na kojima radim. Neke su praktične, neke su one koje nosim dugo u sebi. Ali na kraju se uvijek vratim nečemu što me lično dodirne“, kazao je on.

Na pitanje o položaju filma danas i odnosu između umjetničke vrijednosti i komunikacije sa publikom, smatra da je važno pronaći ravnotežu između autorskog izraza i potrebe da film dopre do gledalaca/teljki.

„Publika zaslužuje više od toga da joj se nude samo jednostavni odgovori. Film može biti i emotivan i pristupačan, a da istovremeno postavlja pitanja. Važno je da ne izgubimo vjeru u priču i u čovjeka koji gleda“, istakao je on.

Prvi dolazak u Kotoru i Crnu Goru ostavio je na njega snažan utisak. Grad ga je, ističe, osvojio ljepotom i atmosferom, ali istovremeno naveo i na razmišljanje o izazovima koje donosi rast turizma i potrebi da se sačuva ravnoteža između razvoja i kvaliteta života ovdašnjih ljudi.

Razgovor možete poslušati na linku Nedjeljni razgovor.