Kultura

U ambijentu Staklene galerije Kulturnog centra u Kotoru sinoć je otvorena izložba radova lokalnih zanatskih umjetnika, koji su, kroz različite forme rukotvorina, utkali ne samo svoje vještine već i emotivne priče i porodična sjećanja.

Izložbu, koju čine radovi četiri umjetnika: Rastka Sekulića i Jelene Vukčević Sekulić, Vesne Krtolice, Natalije Maksić i Irene Jakšić, otvorila je etnolog i antropolog dr Aleksandra Pavićević iz Beograda.

Ona je već na samom početku publici objasnila da nas ne očekuje klasično „svečano otvaranje“, već poziv na jedno kolektivno, intimno putovanje.

„Željela sam da izbjegnemo formalnosti – sečenje vrpce i velike riječi. Najbolje je da vas povedemo u jednu kolektivnu fantaziju. Pretpostavljam da svi kada hodate ulicom, ili bar većina nas, volite da gledate u prozore kuća u kojima žive ljudi koje ne poznajete. I verovatno često u tim prozorima vidite detalj koji vas privuče ili svetlo koje vam deluje lepo i verovatno poželite da vidite ko su ti ljudi koji žive unutra, šta oni rade, kako razmišljaju, da budete za trenutak u njihovim životima ili u njihovim ulogama. Zbog toga sam ovu izložbu doživela kao ulazak u jednu dnevnu sobu u kojoj se nalaze neki ljudi nama poznati u nekim svojim procesima stvaralačkim”, kazala je Pavićević.

U tu sobu nas je uvela Isidora Milivojević, autorskom pjesmom “Gospin Fado”.

Posjetioci su imali priliku ući u prostore intime – u priče o sjećanju, gubitku, nasljeđu i ljubavi, a to je rijetka privilegija na kulturnim događajima. 

Izložba je predstavila atmosferu u kojoj naši sugrađani žive i tiho stvaraju.

“ Želim da kažem da je za lampe koje osvetljavaju ovu prostoriju zaslužna Irena Jakšić, koja večeras nije sa nama. Kada sam se pitala kako da je predstavim, ona je poslala poruku u kojoj je napisala da ona nastoji da savremenu svetlost, odnosno lampe kao jedan savremeni predmet koji ukrašava naše prostorije, obuče u tradiciju. Osim što se poziva na tradiciju, ona eksperimentiše i sa modernim, savremenim formama, dajući lampama  posebno svetlo i posebne boje”, naglasila je Pavićević.

Sinoć se predstavila i Natalija Maksić, majstorica Dobrotske čipke. U njenim rukotvorinama mogu se vidjeti delikatni čipkani motivi aplicirani na nakit i male predmete, često uokvirene poput slika.

“Najteže je raditi tradicionalnu čipku u platnu. A što se tiče nekog eksperimentisanja, recimo uvodim različite boje. Tradicionalna čipka je isključivo bijela, a u ovoj tehnici počinjem da radim i u drugim bojama”, kazala je Maksić.

Posebno emotivnu notu večeri donijela je Vesna Krtolica, čiji su radovi bazirani na upotrebi muških kravata, ali iz sasvim ličnog ugla. Njen otac, kako navodi, bio je istinski zaljubljenik u kravate.

„Dodir sa kravatom je moja veza sa ocem. Sakrila sam ih, nisam htjela da mi ih neko odnese. Htjela sam da ih sačuvam, da stalno imam osjećaj da je tu“, rekla je Krtolica.

Vesna je pronašla način da kravate pretoči u novu formu života – u umjetnost. Njeni radovi su kravate kao ukrasna forma u ženskom odijevanju, ali i simbol sjećanja.

Posebno se zahvalila svom kolektivu - Kulturnom centru  “Nikola Đurković”, koji je podržao ovu ideju, te direktorici Radmili Beći Radulović “koja je prepoznala u ovome nešto što će biti bitno za naš grad. Veliko im hvala.”

Umjetnički par Jelena Vukčević Sekulić i Rastko Sekulić predstavili su se zajedničkom izložbom mozaika i čipke.

Rastko, kako kaže, od djetinjstva njeguje ljubav prema kamenu i mozaiku.

„To je prosto ljubav prema kamenu, još od malih nogu“, kratko je objasnio Sekulić.

Poseban segment njegovog stvaranja ogleda se u spontanosti procesa – prijatelji mu donose školjke, kamenčiće, stakliće sa plaža, koji se potom pretaču u živopisne mozaike.

Jelena Vukčević Sekulić opisala je svoju umjetničku evoluciju:

„Počela sam sa goblenima, pa vez, pa tkanje, heklice. Danas izlažem heklanu čipku i nakit. Na radionicu Dobrotske čipke prijavila sam se 2023. godine, gdje sam upoznala Nataliju, koja mi je sa velikom ljubavlju prenosila znanje.”

Izložbu je muzikalno upotpunila Isidora Milivojević, doktor jezičkih nauka i muzička umjetnica, koja je izvela dvije kompozicije "Gospin fado" i "Njene ruke" za koju je napravila aranžman na tekst Jelene Vukčević Sekulić.

„Inspiracija za Gospin fado došla je iz izvora svevremenosti. Kao da sam čula Jacintin glas s druge strane vremenske linije. Još nisam imala pjesmu, ali osjećaj je bio tu, u srcu. Tako je nastala“, objasnila je Milivojević.

Njena ranija pripadnost grupi ”Prkos drumski” takođe je evocirana.

“Prkos drumski je jedan cvijet koji, kao što znamo, raste sa toliko malo uslova, iz kamena. Može da izraste u cvijet koji nosi različite boje, a treba samo zračak sunca. To je simbolika,između ostalog, našeg benda. Prkosili smo nekim ustaljenim, da kažemo, muzičkim formama, bili smo svoji, tekli smo iz naše autentičnosti”, pojašnjava  Milivojević.

Aleksandra Pavićević je na kraju naglasila da tradicija nije nešto zatvoreno i nepromjenjivo, već prostor koji se stalno preispituje, reinterpretira i obogaćuje.

„U posljednje vrijeme postoji imperativ riječi tradicija, a ona nije nešto što je jednom i zauvijek zacrtano. Svaka generacija je nanovo procesuira – kroz svoje običaje, emocije, vrijeme i uslove u kojima živi“, zaključila je Pavićević.

Veče je završeno sa osjećajem da je Kotor, makar na trenutak, kroz ovu izložbu spojio zanatsku prošlost sa savremenim senzibilitetom - kroz svjetlost abažura, nit čipke, kamenje sa plaže i kravatu kao lično sjećanje.

Zainteresovani postavku mogu pogledati do 20. septembra 2025. godine u Staklenoj galeriji u Kotoru.

Tekst: Nataša Jotić

Foto: Radio Kotor